Kada bes ovlada nasim mislima, dusom, tesko je donositi ispravne odluke, posebno kada su sve ove emocije udruzene i sa povredjenoscu, i dodjemo u stanje davne izreke "ujedeni za srce”, sve sto je racionalno i tacno nestaje u podignutoj prasini i samo se oseti ubrzan damar. Budimo se jer misli tako lako zauzmu mesto sna.
Kako ne cuti tezak, sumoran zvuk nepravde, okrenuti glavu ka vodi, posmatrati je sa mirom kako tece svojim putem ? Ima li snage u svetu ovom da cekic istine odjekne kroz prostor i udarom kaze ono sto je pravedno? Kako drugoj strani( a uvek postoji druga strana) reci da ti nanosi zlo.Nema resenja, teski, bedemima izdeljeni vekovi su iza nas a ljudi i zemlje se spore oko istog i uvek onaj drugi vidi da je njemu tesko. Svoje poteze koji su sve sem lepi, opravdace izmisljenim opravdanjima u koje veruje.
Da osetis sa druge strane iskreno zaljenje za svoje postupke, da li bi dobio savrsen mir? Nikad ga neces dobiti u potpunosti jer neces verovati recima onog ko ti ucini ruzan gest.
Da li je zlo manje zlo ako se najavi, ako ti je noz pokazan? Nije manje, ali ocekivan udar daje mogucnost da se spremis, neocekivan trazi brzu reakciju. Jedno je sigurno, kada odreagujes, moras iskljuciti emocije. Nije lako, ali srce je nasa dusa i nasa slabost, mozak je nasa vodilja ako pre toga imamo mir u sebi kao mocnog saveznika.
Sta ostaje posle svega? Ako si se udruzio sa mirnocom svoje sopstvenosti, ako si pruzio otpor prvenstveno sebi samom i doneo prave odluke, ti si ipak pobednik jer nisi otrovan, teskoba je iza tebe, ponovo se radujes suncu, melanholicni kisni dan ti je put ne prepreka.
Izabrao si dobro, dobru se i nadaj. Jer gde se nadas i verujes, tu se nalazi cvet.
Sve ostalo, to je neko drugo, udaljeno more, velikim, strasnim talasima obuzeto.