Pasionirani korisnici društvenih mreža, pogotovo oni koji uz njih odrastaju, teško mogu da zamisle da čovek u svojoj istoriji nije oduvek imao mogućnost da komunikaciju sa drugim ljudima ostvaruje putem Fejsbuka, Tvitera ili Instagrama. Teško prihvataju napomene da smo mi, nešto stariji, do pre samo koju godinu pisali, slali i dobijali pisma, dopisnice, razglednice, čestitke i telegrame. Bilo je to vreme kada su se pisma, pristigla iz daleka, čitala sa zadovoljstvom, često naglas, bez preskakanja redova i sa potajnom nadom da ćemo u kovertu pronaći još koju zaostalu stranicu, pisanu rukom drage osobe. Imalo se vremena za mnogo više od prva tri reda, koliko danas u proseku traje čitanje objava na Fesbuku.
Jednoga leta smo se mi, klinci iz ulice, takmičili u tome ko će da napiše i pošalje sebi manje pismo, a da ga u pošti ne odbace kao šalu i zamajavanje službenika. Slali smo iz dana u dan sve manja i manja pisma i sa uzbuđenjem čekali da vidimo hoće li nam ih čika Milisav, naš dugogodišnji poštar, uručiti jednako revnostno kao i ostalu, „ozbiljnu“ poštu. Na naše iznenađenje, na njegovom licu u tim prilikama nije bilo nikakakvih promena, koje bi govorile da nas je ulovio u eksperimentisanju njegovim i strpljenjem ostalih poštanskih službenika. Sećam se kako mi je sa podjednakom ljubaznišću i gospodstvom u svom držanju uručio pismo tek nešto veće od poštanske marke, koje sam dva dana ranije poslao sebi i od kog nije bilo moguće poslati manje.
A onda je nastupila era elektronske pošte, pa Fejsbuka, sa svim njihovim prednostima i manama. Šta su pisci time dobili, a šta izgubili? Кao ni za većinu novotarija, ni za ovu se ne bi moglo reći da je samo dobra ili samo loša. Mogućnost neposredne komunikacije pisaca sa njihovim čitaocima je svakako lepša strana ove zavodljive medalje. Svaki čitalac, ako to želi, za svega nekoliko minuta može da pronađe elektronski puteljak do svog omiljenog pisca, da sazna šta je novo objavio i da sa njim razmeni po koju pisanu rečenicu. Tako su ljudi od pera, ali i drugi umetnici, prestali da budu nevidljivi i teško dodirljivi običnom svetu, kao toliko vekova unazad.
Osim toga, pisac više ne mora da provodi dane i dane u bibliotekama i knjižarama, da bi stekao uvid u noviji opus njegovih kolega. O tome se informišemo uvidom u Fejsbuk profile ljudi za koje se interesujemo, pa u biblioteke ili knjižare odlazimo ciljano, znajući unapred šta želimo da nabavimo.
Ali, Fejsbuk je piscu pokazao i svoju drugu, opasniju i na prvi pogled skrivenu stranu. On stiče privid kako je na društvenoj mreži čiji je deo, sve savršeno i pod njegovom kontrolom, sve do trenutka kada shvati da je pojeden kao autor, jer je broj kratkih objava koje na svom Fejsbuk profilu ispisuje o svemu i svačemu (mladi ih pogrešno zovu „statusima“), daleko premašio broj priča ili pesama koje je napisao. Drugim rečima, ako pisac nije dovoljno oprezan i ako se prepusti inereciji pisanja Fejsbuk objava o svemu na šta pomisli, ova mreža ume da mu zamagli i otrgne ideju, koja je, uz misao, u književnom stvaralaštvu i najvažnija. Sve dok one postoje, reči su žive. Pisanje je tada onaj spasonosni beg prema životu; biti pisac, ne znači ništa drugo nego kraduckati život od ništavila.
Ali, na profilima današnjih pisaca ćemo sve češće, umesto pokušaja takvog, kreativnog bega, videti bledunjave plodove njihove trenutne inercije, podstaknute dnevnim vestima i drugim kvarljivim dobrima. Onda pomislimo kako je to prava šteta, jer bi se iz tih neizbrušenih misli, da je pisac imao više strpljenja za njihovo oblikovanje i držao se podalje od Fejsbuka, mogle izroditi priče, pesme, eseji ili dnevnička proza, po kojima bismo ga pamtili. Ovako, objava po objava više, priča po priča manje, i... gotovo. Nestane pisac.