Problem Srbije, kao države, i Srba kao naroda generalno, je što većina ljudi koji potpadaju pod ove kategorije vec par stotina (i kusur) godina živi u laži. Pri tom ne mislim na ideološku laž (bilo ih je i ima ih dosta i takvih), niti na privatne laži, nego na šaputanja transponovana u indukovanu samo-sabotažnu propagandu koja se sprovodi konstantno od, tamo negde, po slobodnoj proceni stručnjaka, nametnutog napuštanja Sretenjskog Ustava.
Mnogo je vode i krvi od tada proteklo srpskim rekama i potocima (kako srpske, tako i ostalih naroda, narodnosti i podnaroda koji se muvaju balkanskim poluostrvom), ali se, što se nas tiče, nijedna lekcija nije naučila, nijedan spor nije rešio, nijedna prepreka nije prevazišla, nijedna vertikala nije do kraja uspostavila. To, da se razumemo, nije zato što je naš (srpski, da ne bude zabune) narod nesposoban (niti pojedinačno niti kolektivno) za napredak i planiranje i uredjivanje budućnosti od drugih naroda, vec je to rezultat jedne planske, zakulisne, viševekovne kampanje koja nam, jednostavno, ne dozvoljava da se pomerimo s mrtve tačke.
A nije da ne možemo. U ovih 200 godina prosečni istoričar moze da nabroji 4-5 istorijskih trenutaka kada je Srbija (bilo kao samostalna država, bilo kao deo Jugoslavije) mogla i morala da uhvati priključak za zapadnoevropski voz. Dva (2) puta je to privremeno i uspela, ali je uvek bilo dovoljno izdajnika, petokolonaša, stranih plaćenika, koji su (uglavnom putem ubistava relevantnih pojedinaca, mada je jedan sam od sebe, takoreći "na vreme", umro od starosti) relativno lako uspevali (jer je srušiti uvek lakše i brže nego nesto izgraditi) da sve ponovo strovale u severnoazijsko blato.
Sve je laž. Današnja novokomponovana lažna istorija koja se ušunjala u udžbenike i popularnu "kulturu", crkva u koju idete da "verujete", datumi koje slavite, opis trenutnog geopolitičkog sustava i interpretacija medjunarodnih odnosa koje vam objašnjavaju preko televizije, ekonomske šarene laže koje vam crtaju na tablama i grafikonima, zvanični izborni rezultati, borba protiv kriminala, zainteresovanost vlastodržaca za prosperitet Srbije, briga za "tzv." Kosovo, patriotizam kojim se vlasni i bogati busaju u prsa, napor koji, kao, čine na jačanju države, društva, i očuvanju "tradicionalnog" (a u potpunosti lažnog) duha naroda. Sve je laž. Svi znaju da je sve to laž. Ne samo oni koji lažu (što je po definiciji) nego i oni kojima su te laži namenjene i servirane. Znaju, ali već evo 200 godina retko ko se usudi da vikne "Car je go!". Ljudi iz istorijskog, a bogami i ličnog, iskustva znaju da, bez izuzetaka, takvima sledi metak, nož, kreč jama, onim srećnijima eventualno doživotno izgnanstvo (bilo u inostranstvo, bilo na neki "institut"), a dok se narod istovremeno i ubrzano kondicionira da u prosečnoj populaciji ima sve manje i manje onih kojima nesto tako moze uopšte i da padne napamet, a kamoli konkretno i uradi.
Sve je laž.
Osim krokodilskih suza koje izdajnička stranoplaćenička agentura na vlasti, koja je pre 37 godina zajašila na grbaču ovog naroda, lije u potocima dok sistematski, sa sadističkim uživanjem, servilno, po direktnom diktatu gazda koje sede iza pozlaćenih zidina na istoku, uništava mentalno i ubija fizički ovaj napaćeni narod koji se gasi...