Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Off-Palić 2: Night of the Living Russians

Zombie Girl i Oleg Gitarkin, Messer ChupsZombie Girl i Oleg Gitarkin, Messer ChupsDrugo veče na pozornici/stejdžu Mladi autori Evrope bilo je rusko po svemu, pa i vremenu.

Protiv neočekivano ljute hladnoće borili smo se domišljato: pozajmljivanjem odeće, preklinjanjem zakasnelih da usput ponesu rezervne slojeve, kombinovanjem sedenja i stajanja (ne preporučujem sedenje), varanjem (brzim svraćanjem u unutrašnjost Yachting kluba po dozu toplote i dima). I, ko voli, "alkiholom".

Dva filma, jedan koncert. (Belo)rusi dolaze.

Dakle: 

Beloruska priča (2006) Andreja Kagadejeva i Nikolaja Kopejkina iz nezavisne umetničke grupe NOM polasatni je crnohumorni spektakl koji se služi samouverenim promenama narativnog ritma i svim mogućim vizuelno-filmskim trikovima iz udžbenika da izmeri puls Rusije danas (ali i prošlih vremena). Iz Drugog svetskog rata Vitja donosi dragoceni plen - saobraćajni znak sa ograničenjem 40, koji će mu, kada se zaposli kao policajac, poslužiti kao drumska mašina za višegodišnje zgrtanje prihoda (podmit, podmit!). Urnebes se završava iznenađujuće mračno, ali na kraju sve deluje nekako... pa, zasluženo.

Druga projekcija, Prašina (2005) Sergeja Lobana, vizuelno je i pripovedački podjednako zrela prekomerna doza savremenog ruskog kafkijanstva. I još: alegorije, horora, teskobne atmosfere, jetkog humora i spotovskih rešenja primerenih video genijalcima kao što su Gondri ili Kaningem. I pored navedenih kvaliteta, sa 107 minuta ova priča deluju predugo, bilo da gledalac pocupkuje od zime dok je gleda ili ne; da mene pitate, objektivnije makaze u montaži više bi išle na ruku filmu.

Što se posete tiče, nakon magijskog rituala pretvaranja kukanja u pisanu reč, stvarnost me je demantovala već sutradan.Omraženog ponedeljka, uprkos avanturističkim uslovima, na filmovima je bilo bar onoliko ljudi kao prvi dan, a na koncertu i primetno više.

Možda je imalo veze sa Messer Chups. Kada su oni nastupili, nikom više nije bilo hladno.

Na prvi pogled izgledalo je kao da je ruski dvojac samo još jedan klasičan surf-rockabilly kombo, da bi se nastup brzo pretvorio u pravu hipnotizersku sesiju, potpomognutu protrčavanjem kroz skrečovanu istoriju treš-kinematografije na velikom platnu (od kompletne menažerije strave i užasa i eksploatacijskih filmova pedesetih, preko Rasa Mejera čak do doktora Mabuzea), besprekorno naštelenim na zvuk. I, zaista, Messer Chups su bolno precizni u svakom seksi tonu, jer moraju da budu: sviraju na ritam mašinu, semplove i pokretnu sliku, i rade to dobro. Da ste čuli (i videli) samo surfersku obradu "The Model", trud bi vam se isplatio.

Ali... tu je još i Zombie Girl - najatraktivniji adut benda, mucho cool basistkinja sa obaveznim betipejdžovskim frizom ("Kakav autfit!" "Kakav? Pa gola je!"). E, to ja zovem ovacijama nekom izvođaču.

Zabava dostojna ljudi i ponekog zombija. Na povratku smo prekoračili brzinu, taman toliko da nas, slično kao Vitja, zaskoči domaći policajac iz busije i uradi svoje.

I još smo prošli jeftino.