Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

CVEĆE NA NEBU

Ne znam zašto imam potrebu da stavim na blog deo jedne sasvim lične beleške koju sam danas napravila. Danas smo moj mlađi sin i ja bili na groblju. Nikola ima četiri godine. Krenula sam sa njim opušteno, već smo bili na groblju. Ali nikada nismo bili sami i on ranije ništa nije pitao. Na trenutke sam se osećala kao đak koji je nespreman došao u školu.  Pitanja su počela još u kolima.

-        Boco, jel me vodiš na Taš?

-        Vodim te posle. Prvo idemo na groblje, da odnesemo cveće.

-        A kome nosimo cveće?

-        Mojoj baki.

-        Isto kao i prošli put?

-        Da.

-        A gde je baka Jeca?

-        Nije više sa nama… Pričali smo već o tome... Baka Jeca je na nebu.

I baš kod Crkve Svetog Nikole moj sin zastade i zagleda se u nebo.

-        Ne vidim je. Nisam poneo pogled (mislio je na dvogled). Sledeći put ću da ponesem i moj pogled i Lukin durbin…

-        Ne možeš da je vidiš, ljubavi. Ali ona je sada gore, na nebu.

-        Zašto je gore, zašto nije kod svoje kuće?

-        Zato što je umrla.

-        Zašto je umrla?

-        …Zato što je bila veoma stara.

-        Ali Boco, nije bila stara... mogla je da se igra.

-        Bila je stara, ljubavi…

-        A da li ona nas može da vidi?

-        Može.

-        Hajde da joj mašemo.

Onda smo stajali kraj grobnice, gledali u nebo i mahali.

-        A kako je ona otišla na nebo?

Tišina na groblju. Ja ćutim, u dilemi da li da i dalje izgovaram stvari u koje ne verujem.

-        Reci mi, Boco, kako je ona otišla na nebo?

Teško mi je bilo. Ne zbog njegovih pitanja, već mi je takav bio ceo dan… Uz misli o baki setila sam se svih ljudi koji su otišli i koji mi nedostaju. Postoje neki trenuci kada ne umem najbolje odgovore da dam svojoj deci. I džabe što se posle setim šta sam sve mogla da kažem… Ali Nikola je imao sve odgovore, sam.

-        Ona se sigurno transformisala.

-        Kako misliš transformisala, ljubavi?

-        Lepo, promenila je oblik. Kao Optimus Prime. Kao svi Transformersi. Da li ti je rekla da će se transformisati i odleteti gore?

Nasmejala sam se.

-        Nije mi rekla, srećo.

Nikola se okrenuo ka nadgrobnoj ploči na susednom grobu i svojim prstićem pokazivao šta, kao, tamo piše. Nikola ne zna da čita, ali se redovno pravi da zna. Krenuo je da sriče "poruku".

-        Evo: O-ti-šla sam na me-sec. Ba-ka Je-ca... Jel’ to tu piše Boco?

-        Piše, ljubavi.

-        Na mesecu ima puno mesečeve prašine, nadam se da baka neće dobiti kijavicu.

-        Odakle ti to znaš?

-        Pa naravno da znam. Nodi je bio na mesecu. I očistio je prašinu.

Svaki put se iznova zapanjim kakve sve odgovore deca pronađu u crtanim filmovima. Ne bi mi palo na pamet da će povezati Transformerse i Nodija sa ovom situacijom.

-        A zašto smo doneli cveće?

-        Zato što je moja baka veoma volela cveće.

-        A više ga ne voli?

-        Voli i sada. Hajde da odemo do česme i uzmemo vodu za cveće.

Vratili smo se sa vodom i dok sam ja aranžirala cveće usledilo je novo pitanje:

-        Boco, a zašto joj donosimo cveće kad baka nije ovde?

-        Pa, donosimo joj cveće ovde…zato što je ovo sad.... njena kuća, mislim.... (ne mogu da verujem koliko sam bila dekoncentrisana)

-        Misliš, zato što ona na ovom mestu može da ga vidi?

-        To sam baš htela da ti kažem.

Ovaj naš kraj razgovora podsetio me je na one najgore laži u školi, kad vas nastavnik ispravi u netačnom odgovoru a vi kažete: "To sam i mislila". 


DodatakVeličina
nebo.jpg20.89 KB

Osecam potrebu da svoj

Osecam potrebu da svoj poslednji komentar na blogu B92 ostavim bas ovde, kod Vas. Ne znam zapravo ni sta bih rekao... moja mama je umrla pre pet godina, i ja na groblje retko idem... mozda zato sto ne mogu da izdrzim blizinu smrti. Mozda zato sto ne zelim da se secam. Mozda zato sto sam previse bedan.
Mozda zato sto shvatam da cemo se svi pretvoriti u taj prah i pepeo koji tamo posmatramo, a koji je dobro maskiran nadgrobnim humkama, spomenicima i cvecem koje ne mirise.... a za to vreme cemo, kao razvodnici na zeleznickoj stanici, posmatrati drage ljude koji prolaze pored nas, a mi ih ispracati iz nasih zivota nemo, u svemu tome ne videvsi nikakvu korist, ali igrajuci nespretno komedijantske, besmislene uloge na pozornici zivota.
Pored ovih ispracaja, dogodi se nekada da iz nasih zivota, sopstvenom gluposcu, ispratimo i neku dragu osobu koja nastavlja svoj put zemaljskim stazama...

Ne spavam. Muci me sopstvena savest.

"Da, misli, zelja, snova neznan kraj
Hoce li biti u grobu il' van?
Gde crvi mile, il' gde cveta maj?
Jer sve je, ipak, samo saren san!"


Lee nemoj da ides sa bloga,

Lee nemoj da ides sa bloga, ostani - bice sve ok. Svi smo mi pomalo depresivni, svako na svoj nacin - ako odes upasces u jos dublju depresiju mozda. Moramo se boriti, prvo protiv nas samih - a onda protiv pojava u okruzenju.

Ne odustaj Lee, glavu gore i samo napred. Pravda uvek na kraju pobedi - ali za pravdu se valja boriti.


LBSL,

jos cu samo tebi odgovoriti...

Kazes: "Pravda uvek na kraju pobedi - ali za pravdu se valja boriti."

Da, pravda uvek na kraju pobedi. Samo, kada sada pobedjuje, pobedjuje protiv mene. Sa pravom.


Lee Smolin,

Hvala puno na komentaru.
Ne razumem zašto odlaziš. Dugo nisam pratila blog i ne znam šta sam propustila. Budi drug pa reci.


Ni ja ne kapiram,

Ni ja ne kapiram, ali izgleda kao da mu se desilo nesto privatno, i plus primetio sam da su ga kinjili na prethodnim blogovima - bas nisu bili fer prema njemu.

Ajde Lee vrati se budi ortak.


Čuj, "budi ortak" a

Čuj, "budi ortak" a "kinjili su ga na prethodnim blogovima"... imam utisak da će na "novom" blogu biti još gore...


Nemam prava da ti odgovorim

a ni dozvolu. No rekao bih nesto drugo a ti, vidim pesmom, razumeces.

Ali ja na groblja idem redovno iako ovde u Beogradu, na groblju nemam nikog svog, sahranjenog, sem nekih daljih rodjaka. Samo na groblju cujem tisinu, razumem istinu i vidim svetlost. I u svakom gradu kako kod nas tako i u svetu, kad se zadrzim neko vreme, obavezno posetim groblje, da na neki nacin koji je vecini zaista nemoguc, nelogican, suvisao ili umisljen, upoznam ove druge, zive gradjane nekog grada. Ne razumem kako se mozes osetiti bednim, ali razumem da se zelis osloboditi secanja koje ne znas kako da preobrazis u kretivnost u "cirkularnu metamorfozu misli". Idi na groblje i suzdrzi se da ne pobegnes od tamo, jer ako budes zeleo, uspeces da se susretnes sa samim sobom, sto bi zapravo trebalo svako od nas da cini svesno. Da, svakako cemo se pretvoriti u pepeo i prah, i mnogima ako ne svima, ce ostati nepoznanica zauvek, i zivot, i san i smrt. Ali to nije razlog. Razmisli: to nije razlog. U stvari, ne bi ni trebalo da imamo razloge da nesto cinimo. Motiv je druga stvar ali razlog je stvarno suvisan.
Iskreno, zhao mi je sto si tuzan, imao za to razlog ili ne. Iako te ne znam kao ni bilo koga drugog, slicno bih se nadovezao komentarom kao sada ovde. Upotrebi secanja koja imas...trebao sam reci...Mogao bi upotrebiti...ali iskoristio sam imperativ sto zapravo nije dopusteno, posebno zato sto te ne poznajem. Upotrebi secanja i uredi svetmrtvih kojih se secas da bi svet zivih u kojem se nalazis, doziveo svoju metamorfozu. I mene su drugi, tome naucili.

"Nocas se moje celo zari
nocas se moje vedje pote
i moje misli san ozari
- Umrecu Nocas od Ljepote!

Dusa je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noci.
Placimo, placimo u tisini,
umirimo, umirimo u samoci."


To je bio Tin Ujević

Notturno. Smatram važnim napomenuti. Srdačan pozdrav!


da, bio je:)

ali nisam smatrao bitnim da kazem ko je... jer znaci navoda/izvoda su sasvim dovoljni.


Ma, jasno!

Kako sam veliki poštovalac Tina Ujevića, a Notturno je, na neki način, njegov poetski zaštitni znak, smatrala sam potrebnim to imenovati.


...

Radojicic,

hvala puno na ovom momentu uzivanja. U 05.15 ujutru, zaista zvuci velicanstveno...


...

"Nemoj ici na groblja, nista neces razumeti.
Groblja su najcrnji vasar i tuzno pozoriste..."

ili ona iz Djulica Uveoka, koja to jos bolje objasnjava:

"Sto me ljudi glede tako,
sto me tako prate svude?
ta pred njima nisam plako,-
pa sto mi se tako cude?

Ja im nisam pripovedo
moje bole moje jade,-
a lice je moje bledo,
bledo bilo odvajkade.

Ja pred njima nisam kleko,
nisam prsa svoja bio,
ja im nisam nista reko,
ja sam hladna stena bio.

Ha-osmejak taj me seca
sta je cudno ovim ljudma-
to je ova kita cveca
sto j' na mojim vide grudma.

Oh, opros'te strani ljudi,
oprosti mi ledno doba,
Evo skidam s mojih grudi
rosno cvece - s njena groba..."


Kada ostanemo sami...

Neko veče, moj petogodišnjak se probudio nakon prvog sna i, čujem, gorko plače u svom krevetu. Odoh vidjeti šta je? A on zagnjurio lice u jastuk i plače što je baka umrla (prije godinu i nešto mi je umrla mama), pa je deda sada sam.

Poslije toga se često rastuži, jer je "izračunao" da ću prvo je umrijeti, pa tata (moj suprug), pa Dunja (starija sestra), pa će on na kraju ostati sam. Kao deda.


Dunjice,

Napisali ste nesto sto je drugima trebalo decenije da shvate - koliko se ostaje sam kada nestanu oni do kojih vam je stalo. Mozda zato nekad i pozelimo da poverujemo da su ipak tu negde oko nas.


Djole,

priznanje za ovu važnu spoznaju pripada isključivo mom 5-godišnjem Milan Jerneju. Da se ne kitim njegovim perjem...


dunjice,

prosto neverovatno, tako je reagovala i moja sestricina kada je imala 5 godina. parafraziram je :"kada umru tata, mama i bata , seka ce ostati sama". ovo seka se odnosilo na nju. naravno, to je izjavila placnim glasom.


Kapi,

moze biti da se radi o fazi u razvoju djeteta, u tom uzrastu tipicnoj?! Moj sin uvijek inzistira na redoslijedu - stariji umiru prvi, pa sve mladji. Kada mu rekoh da nekada mladji umiru ranije (misleci, pri tom, na generacije roditelja i baki+djedova), duboko se zamislio i nista nije rekao.


ima i toga,

ali i pametno zakljucivanje, ako im vec odrasli daju objasnjenje da covek kada ostari ,umre. nego , ono sto je meni zanimljivo u tom odgovoru, jeste strah da se ne ostane sam , strah od napustanja.


strah od samoce, strah od napustanja

Pa zar to nije jedan od osnovnih ljudskih strahova? Djeca i stari ljudi ga daleko otvorenije izrazavaju, nego mi "odrasli". Sto se mene tice, to je jedna od karakteristika pakla, kako ga ja zamisljam - svatko sam u svojoj usamljenosti. (Tu smatram vaznim razliku izmedju samoce i osamljenosti. Ovo prvo je ponekad neophodno, cak i pozeljno. Za neke, barem.)


dunjice,

mislim upravo to sto si rekla.


Dunjice,

verovala ili ne - upravo sam imala sličnu situaciju. Maločas se probudio moj stariji sin i sve te priče smo iznova prošli.
A danas popodne se smejao slušajući dok mu je Nikola prepričavao svoj doživljaj od juče (transformersi i ostalo na groblju).
I potpuno je zaboravio kakvo je on "objašnjenje" pronašao, dok je bio Nikolinih godina. Luka je tvrdio da se onaj ko umre pretvara u zvezdu. I da zato imamo tako puno zvezda koje sijaju.
To je mislio nekoliko godina, a onda je jednostavno zaboravio.

I smejao se Nikolinim uverenjima... i potom se u snu uplašio.


Bojana,

to sa zvijezdama je cesta i, meni, lijepa prica. Mi u obitelji nekada svjesno govorimo o nasim pokojnicima kao o zvijezdama koje nam sijaju odozgora. Mislim da takve price (bajke?) imaju svoje mjesto u odrastanju i suocavanju sa svakodnevicom.


Prica o zvezdama je ispisana

Prica o zvezdama je ispisana i u trecem delu "Bozanstvene komedije" :)

Mada, neki, kada vide zvezdu padalicu na nebu, kazu "Utece rob" (valjda utece rob sa Zemlje :), sto bi moglo da znaci da po jedna zvezda sija za svakog zivog a ne m.....


Dete je Otac Deteta

ovaj naslov mojeg komentara je moja umotvorina jednom mi naletevsi u inspiraciji nad posvemashnim besmislom, zbog kojeg se vecina ljudi rastrzava izmedju smisla i besmisla, zivljenja.
Moj vec mrtvi brat je govorio da je sve to u genima. " ko je rodjen s takvim genima da unapred misli kako je svet naopak, i los, i sam je takav i tako Ga zivot zivi, a ko ima gene koji mu daruju entuzijazam i volju, taj drukcije vidi stvari i drukcije resava sveopste probleme". Nisam ga citirao doslovce ali sam preneo smisao. Ne mogu da se slozim sa svojim mrtvim bratom. Ne mogu genima da dam tu vlast, iako ih uvazavam u njihovoj funkciji, koju svi manje vise poznamo. No on je tako i ziveo kako je govorio, i zbog takve snage, ga postujem i dalje iako sam na njega, ljut, ljut, ljut, i ljut. Tacka. Zamolicu sve komentatore da mi ne sufliraju kako to ne bih trebao ili kako to vise nije u mojoj vlasti, tj. kako nisam ja taj koji ima prava da bude ljut na mrtvog coveka.

Nikako se ne slazem ni sa kim, ko mrtve ljude stvarno smatra mrtvim, zato sto oni fizckim telom ne zauzimaju nasu stvarnost-prostor-vreme. Mrtvim, stvarno Mrtvim, dozivljavam samo one ljude koji su svojim zivim zivotom, ziveli kao najveci idioti, najvece pizde, najveci smradovi, najveca goveda, ( karakterne osobine ) koji su svojim nacinom zivljenja upropastili zivljenja drugih ili im svojim mogucnostima zivljenja nisu omogucili ugodniji zivot, te kad im je dosao cas smrti, umrli su protiv svoje volje, valjda misleci da ce po smrtnom casu nastaviti da "zive" u nekoj paralelnoj stvarnosti, nastavljajuci da terorisu ovu nasu, nekim algoritmom, opste priznatu stvarnost. Njih, smatram Mrtvim.

Za vecinu ljudi koji su zivi, kao ja sto zivim, sada, ovde, moj brat je mrtav i tako govorim o njemu. Ali to sto ja i dalje s njim razgovaram, sto ga susretnem tu i tamo, kad sam posvecen nekim projektima i duboko sam u medjustanjima kreacije, pa precepiram vise vidova stvarnosti, to se po standardima smatra nemogucim i ja sam malo "skrenuo".:)) Ne smeta mi kad se to misli i kad se to kaze. Prijatelji mogu da se smeju. Neprijatelje necu da uveravam da grese. Razgovaram ja i sa dedom kojeg nisam za svog zivota upoznao, i kad setam, susretnem neke koje nikako nisam mogao upoznati, ali koji uspevaju da me vide, iako to kao sto znamo, nije moguce:)

Vas sin Bojana, kao i vecina dece, koje njihovi roditelji nisu krenuli da upropastavaju kaznama i nelogicnim ( deci nelogicnim ! ) predrasudama, osudama, definicijama i sl. lakse i lepse ce ziveti svoj zivot, i smrt kao smrt ce imati pozitivan znacaj, pozitivnu formu. I treba je , smrt, razumeti kao Preobrazaj. Kao transformaciju. Dok jednog dana ne razumemo, kao cvilizacija sta ta smrt zaista znaci, sta zaista to jeste, necemo kao civilizacija, razumeti ni sami sebe. Dotle cemo se rastrzavati izmedju mogucih, naucno dokazanih znacenja, i tumacenja i legendi, predanja i pretpostavki koje nam odgovaraju ili ne odgovaraju. Po mom misljenju vazno je samo, ne potpasti pod opstu melanholiju jednoumnog misljenja i time, osudjivanja razlicitosti, odnosno razlicitih tumacenja.

A covek koji zivi po Pravdi, pravedno vedi, pra vedi:), ima tu, neko ce reci nagradu a ja cu kazati cast, da sam sebi odabere trenutak i situaciju svoje smrti. I zato tek kad neko umre, kazujemo, " o mrtvima sve najlepse" jer NIKO NICIJU SMRT ne moze suditi.


Vecina

roditelja dodje u situaciju da deci objasnjava raznorazne zivotne (cesto nelogicne) stvari a tek kad treba da objasne nesto apstraktno... uhhh. Kako nekom od 4 godine objasniti pojam smrti, zasto nekoga vise nema tu pored njega.

Chak i nama odraslima je ponekad ekstremno tesko da skapiramo da nasi najmiliji odlaze ili su otisli na onaj svet, cesto se ljudi ne mogu pomiriti sa tim...


smaragdi noći

Otac moj, zvao sam ga Dzo, da je potrajao ko ded mu † Petar, prevalio bi stotku. Al’ nije. Davno ga već nema, a bio je idealan za druženja, svestrano obrazovan, bečki student dvadesetih, kada „ni Beć više nije bio Beč”, ali se još osećao šmek carevine na svakom koraku, te, zainteresovan za zbivanja oko sebe (sem političkih), nekako je lagodno osmislio životno trajanje, vazda uz dobru knjigu, prijatnu muziku, probrano društvo, zanimljiva putovanja, i nadasve prilagodljiv mladima... Početak je septembra 1977. a otac na bolničkom tretmanu, greška urogenitalnog trakta uznapredovala, bubrezi otkazuju, gubi se na momente, priča nepovezano, tužno za slušati, onda se povrati ,pa se priseća: „imali su † teča i tetka prostrani stan na Pijaci preko od Saborne crkve u Sremskim Karlovcima, pa je bilo mesta da se ,mi novosadjani ,komotno smestimo svi dok Prvi svetski ne protutnji našim krajem, a ja momčić već zakoračio u 14-tu (1917-ta je), pa pred veče izadjemo do Česme, bude i devojčica na promenadi, s materama naravno, a ja u krem odelcu sa žirado šeširom, pa se samo značajno zgledamo u mimohodu. I sad ćete se smejati, jedno veče se vratim kući a na stepenicama podruma ,znam, velika šerpa puna mleka, poklopljena, da se ladi. Otklopim pa nagnem šerpu, ne ide, mračno pa ne mogu da ocenim nivo, nagnem još malko jače, kad ono popusti kajmak i sav sadržaj pljus po mojem odelcu i po brčićima tek-tek uočljivim, a i za vrat, bogami“. Sahranjen je na dan svojeg 74. rodjendana i prodje otada ,evo, 29 septembara.
Nemirnog duha, sklonog maštanju, mislim da bi na ove stihove (iz 1996) † pesnika Timotijevića pažnju obratio:
''kad jednog božijeg dana utulim i ogluvim a smaragdi mi noći kroz teme konačno niknu'', da je potrajo. Al’ nije.


Grob

na mene ima nekakvo hladnjikavo dejstvo, bilo da je sredina jula ili januara - kad god odem na groblje, meni je hladno.

Na grobu mog tate postoji par njegovih stihova:

"Ako ti kazu da me nema
i da me nikada nije bilo
ne veruj, ne veruj da sam tek nesto
sto ti se nekada davno snilo"

Ali silina osecanja (stagod ona bila - tuga, radost zbog iznenadne ponovne blizine, bes sto je nestao pred moj 18. rodjendan...), najjaca je kada u nekoj od gomile knjiga, koje sam od njega nasledila, naletim na nekakvu ceduljicu sa njegovim zabeleskama. Njegov rukopis ima volsebno dejstvo - ZIV je.


Ima tu nesto u pismima...

...sto mejlovi nikad nece moci da docaraju. Pomisao da je to pismo drzao neko tebi drag i preminuo...I ja osetim neku cudnu bliskost kao da mi je to pismo poslato juce i danas da mi je stiglo. Zato valja pisati, bar s vremena na vreme, rukom...


Da, da, da!

Što još dodati?!

Moja mama je pisala rijetko i vrlo kratko. Tata piše duga pisma, pa je ona znala reći kako nema što dodati, jer je on to čak i ljepše izrazio. Utoliko su mi draže i dragocjenije one rijetke dragocjenosti... "Volim te naj-naj-naj na kuglici! Mama"


Pisanje u duetu...

...su praktikovali i moj deda i baba. Ona bi diktirala, a on bi pisao, ali najbolje je to sto je deda verodostojno pisao sve, pa cak i raspravu oko toga da li je ili nije nesto trebao da stavi u pismo. Ta pisma su mi najdraza, jer ih odmah zamislim kako sede ispred "nove" (stare jedno 30 god.) kuce i pisu...zavisno od datuma pisma, starija pisma su pisana ispod drveta dunje:)

PS: Nesto nikako da pohvatam o kakvom novom blogu pisu ljudi? Da li neko zna?


Sneska, novi blog,

to je ovaj isti, ali u novom, fancy ruhu. Otvara se ovih dana za siru javnost. Za sada samo za blogere i par "posvecenih" i/ili snalazljivih.


Dunjice, nije samo novo ruho

Dunjice, nije samo novo ruho u pitanju... ali videćemo koliko danas ako nas opet ne "lože".


Atomski,

imas pravo, nije samo outlook. Ima i par novih blogera, ovdje stasalih od komentatora :-) I dobrih postova...


Ne volim da odlazim na

Ne volim da odlazim na groblje, mrzim da idem na sahrane (reći ćete "A ko voli?" - ma, ima i takvih...). Četiri puta sam morao da nosim krst na početku pogrebne povorke (to je "čast" koja pripada najmlađem u familiji). Obojica mojih dedova su umrli tačno na svoj rođendan... kakva koincidencija (da li je zaista koincidencija?)...

Na groblju gledam spomenike... na nekim grobovima ih i nema, na nekima su neugledni, dotrajali, negde su dostojanstveni i diskretni, ima i onih kičerajskih... srce me uvek zaboli kad vidim spomenike mladih ljudi ili dece... to je tragedija kad roditelji sahranjuju decu. U svakom slučaju, poseta groblju je za mene mučna stvar ali nakon toga se ne osećam loše, više nekako smireno, kao čovek kada izađe iz zubarske ordinacije...


smrt je tekući posao

bio ja kod prijatelja u selu. seli pod vinjagu, zapalili, pijemo kafu, a oni pričaju o dedama i babama, pradedama i prababama i njihovim životima i priključenijima. a jedna devojčica (od nekoga iz familije) sedi i sluša. onda se odvojila pa ćuti. pita je jedan njen stric:

- šta je sad sa tobom? što si se umusila?

a gde su dede i babe?

- pa nisu tu. umrli su.

aaaaaa umrliiii...a kako?

- pa tako, lepo, legli, umrli i otišli na nebo.

a oni su 'tice?

- pa nisu baš 'tice ali su na nebu.

a oni nas vole?

- vole nas, vole...

volim i ja njih...

sluša to jedan od komšija pa će tek:

jooooj, samo da me se sutra kad odem u "šareno selo" (groblje) ljudi sete... da kažu deci ko sam bio...

priča II, scena predjašnja. pričaju o rodjacima i komšijama:

a kako je stajka?

sprema se da umre.

pa kako joj je?

spremila se. i spremu je izvadila i sve... dobro joj je baš. čeka. ne muči nikoga. nije na teretu ni deci ni snajama.

pa kad misli?

misli da sačeka da prodje petrovski post pa onda... kaže lakše je sar'anjivati kad nije post. ne mora da se kupuje riba.

a koliko je njoj?

90

aaaa lepe su to godine... ako, ako, neka je nek' ide ako 'oće. dosta joj je. naživela se vala.

mogla bi more, ona još al' kaže da neće.

more kud će više...

jes' vala... neka je, kad se već spremila...


Staramajka mi je umrla pre

Staramajka mi je umrla pre dva meseca. Baka koja je zivela sa mojim roditeljima i koja je dozivela i svoje praunuce, moju cerku. Iako je bila stara i bolesna,i smrt je za nju bila blagoslov, nedostaje mi njen pogled pun ljubavi kojim bi me svaki put docekala, bez reci, jer je izgubila moc govora.

A pred ocima mi i danas trepere pomodrele, hladne, bezivotne ruke i slabasno pomeranje grudi dok dusa polako napusta njeno telo.


Sabi,

Isto, ali sve isto... kod mene.
Moja baka, kojoj smo juče Nikola i ja bili na grobu, umrla je pre tri meseca.
Nekoliko dana pred smrt nije mogla da govori, ali nije mogla ni da otvori oči. (to niko od lekara nije mogao da mi objasni, pošto je bila svesna svega ali oči nije mogla da otvori. Kao da nije imala snage).

Mnogo slika mi se vraća, ali ta slika, tog našeg poslednjeg susreta, vraća se... stalno. Iznova i iznova....


Bojana,

naše neznanje o smrti je beskrajno kao nebo, a naše znanje tanko i romantično, kao grana i cvetovi na slici koju si zakačila.

kod dece nema dileme, uglavnom su 'praktična' kada se povede razgovor na tu temu: moj petogodišnji sin je pre nekoliko meseci bistrio redosled umiranja danima 'prvo deda, pa baka, pa ...'. ne znam šta mi bi, i ja mu jednom kažem da ne mora uvek da bude baš tako. on me je izbezumljeno pogledao i pošto sam videla koliko se uplašio, ja objasnim da možda prvo umre baka pa tek onda deka. istog momenta su suze poletele niz lice i kroz plač je vikao 'neću da prvo umre baka, ona mi uvek daje čokoladu i slatkiše!!!'


Juce

popodne dok sam uzivlala u basti opustena na suncu prvi put posle dugo vremena konstatujuci da zivot ipak moze da bude lep, dobila sam tekst poruku da mi je setric nastradao u nesreci na motoru. Vozio je prebrzo
(140km/h) i neki kazu da je koristio mobilni mada sam na internetu nasla informaciju da je podigao motor na jedan tocak i izgubio kontrolu. To sada i nije toliko bitno. Imao je 24 godine.
Sutra je sahrana na koju bih ja zelela da odem ali u isto vreme i ne bih. Zelela bih jer mi je zao jednog mladog zivota, jedne predivne osobe, jednog neznog monstera a ne bih, jer toliko zelim da ga vidim zivog i da ga izmlatim od batina za glupost koju je napravio.


Skyspoter,

primi moje saucesce...
I budi jaka sutra.


Veselje

U nasem narodu, u kolubarskom kraju i delu Sumadije, za preminule, pocivse, bivse, a nama drage, bliske i zauvek ostale u lepom secanju - postoji izraz veseli. Ne bih tacno znao odakle potice ovaj izraz- da li iz hriscanstva (odlazak u Raj) ili iz, jos uvek duboko ukorenjenih, prastarih paganskih verovanja. U svakom slucaju, iz ovog izraza zraci zivotni optimizam koga danas, razmazeni i uljuljkani u savremenoj civilizaciji, sve manje imamo.

PS: Ovim, naravno, ne nameravam da dovodim u pitanje Jungovu teoriju kolektivnog nesvesnog :)


U nekim coskovima nase planete

se raduju kada netko "ode na onaj svijet". Neki, opet, tuguju zbog ovih sto su ostali. I jedno i drugo mogu razumjeti.


Jehovini svedoci

obelezavaju dan smrti. Dan rodjenja se smatra nebitnim.


Cak i Ljudmila Ulickaja

izdala roman "Radosna sahrana". U Njemackoj prevedeno kao Ljudmila Ulitzkaja: Ein fröhliches Begräbnis. Roman.
Aus dem Russischen von Ganna-Maria Braungardt.
Verlag Volk und Welt, Berlin 1998


...

1.
Ако ти јаве: умро сам
а био сам ти драг,
можда ће и у теби
одједном нешто посивети.

На трепавицама магла.
На усни пепељаст траг.
Да ли си икад размишљао
о томе шта значи живети?

Ко снег у топлом длану
у теби детињство копни.
Бриге...
Зар има брига?
Туге...
Зар има туга?

По мердевинама маште
у младост храбро се попни.
Тамо те чека она
лепа, ал лукава дуга

И живи!
Сасвим живи!
Не грицкај као миш дане.
Широко жваћи ваздух.
Престижи ветар и птице.

Јер свака вечност је кратка.

Одједном насмејани
у огледалу неком
добију зборано лице.

Одједном: на понеком углу
вреба понека суза.

Невоље на прстима стигну.
Године постану сивље.

Одједном свет, док ходаш
све више ти је узан
и осмех све тиши
и тиши
и некако искривљен.

Зато живи, ал сасвим!
И ја сам живео тако.
За пола века само
столећа сам обишао.

Признајем: помало луцкаст.
Понекад наопак.
Ал никад нисам стајао.
Вечно сам ишао.
Ишао...

Испреди из своје аорте
позлаћен конац трајања
и зашиј напрсла места
из којих дрхте чуђења.

И никад не замишљај живот
као уплашен опроштај,
већ као стални дочек
и стални почетак буђења.

2.
А онда, већ једном озбиљно
размисли шта значи и умрети
и где то нестаје човек.
Шта га то заувек иште.

Немој ићи на гробља.
Ништа нећеш разумети.
Гробља су најцрњи вашар
и тужно позориште.

Играјући се немира
и својих безобличја,
зар немаш понекад потребу
да мало кришом зађеш
у нове слојеве разума?

У суседне будућности?

Објаснићу ти то некада
ако ме тамо нађеш.
Знаш шта ћу ти учинити:
покварићу ти играчку
која се зове бол,
ако се будеш одважио.

Не лажем те.
Ја измишљам
оно што мора постојати,
само га ниси још открио,
јер га ниси ни тражио.

Упамти: стварност је стварнија
ако јој додаш нестварног.

Препознаћеш ме по ћутању.
Вечни не разговарају.

Да би надмудрио мудрост,
однегуј вештину слушања.
Велики одговори
сами себе отварају.

После безброј рођења
и неких ситничавих смрти,
кад једном будеш схватио
да све то што си дисао
не значи један живот,
стварно наиђи до мене
да те дотакнем светлошћу
и претворим у мисао.

И најдаља будућност
има своју будућност,
која у себи чује
своје будућности глас.

И нема празних светова.
То, чега нисмо свесни,
није непостојање,
већ постојање без нас.

3.
Ако ти јаве: умро сам,
ево шта ће то бити.
Хиљаде шарених риба
лепршаће ми кроз око.

И земља ће ме скрити.
И коров ће ме скрити.
А ја ћу за то време
летети негде високо.

Упамти: нема граница,
већ само тренутних граница.
Једрићу над тобом у свитања
низ ветар клизав ко свила.

Разгртаћу ти обзорја,
обрисе доба у повоју
и призоре будућности
лепотом невидљивих крила.

И као нечујно клатно
заљуљано у бескрају,
висићу сам о себи
као о златном ремену.

Простор је брзина ума
што сама себе одмотава.

Лебдећу у месту, а стизаћу
и нестајаћу у времену.
Одморићу се од споредног
као галактичка јата,
која су срасла пулсирањем
што им у недрима траје.

Одморићу се од споредног
као огромне шуме,
које су срасле гранама
у густе загрљаје.

Одморићу се од споредног
као огромне птице,
које су срасле крилима
и цело небо оплеле.

Одморићу се од споредног
као огромне љубави,
које су срасле уснама
још док се нису ни среле.

Зар мислиш да моја рука,
колено, или глава,
могу да постану глина,
корен брезе и трава?

Да нека малецка тајна,
ил неки треперав страх
могу да постану сутра
тишина, тама и прах?

Знаш, ја сам стварно са звезда.
Сав сам од светлости створен.
Ништа се у мени неће
угасити ни скратити.

Само ћу, обично тако,
једне случајне зоре
свом неком далеком сунцу
златних се очију вратити.

Кажњаван за све што помислим,
а камоли што починим,
осумњичен сам за нежност
и проглашен сам кривим
што љубав не гасим мржњама,
већ новом, већом љубављу
и живот не гасим смртима,
већ нечим друкчије живим.

Последњи рубови бескраја
тек су почетак бескрајнијег.

Ко траје даље од трајнијег
не зна за кратка знања.

Никад се немој мучити
питањем: како преживети,
него: како не умрети
после свих умирања.

4.
Ако ти јаве: умро сам,
не брини. У сваком столећу
неко ме случајно побрка
са уморнима и старима.

Нигде толико људи
као у једном човеку.

Нигде толико друкчијег
као у истим стварима.

Прочепркаш ли просторе,
ископаћеш ме из ветра.
Има ме у води.
У камењу.
У сваком сутону и зори.

Бити људски вишеструк,
не значи бити рашчовечен.

Ја јесам дељив са свачим,
али не и разорив.

А сва та чудесна стања
и обнављања мене
и нису друго до вртлог
једнолик,
упоран,
дуг.

Знаш шта су пророчанстава?
Калупи ранијих збивања
и задиханост истог
што вија себе укруг.

Па што бисмо се опраштали?
Чега да нам је жао?
Ако ти јаве: умро сам,
ти знаш - ја то не умем.

Љубав је једини ваздух
који сам удисао.
И осмех једини језик
који на свету разумем.

На ову земљу сам свратио
да ти намигнем мало.
Да за мном остане нешто
као лепршав траг.

Немој да будеш тужан.
Толико ми је стало
да останем у теби
будаласт, чудно драг.

Ноћу кад гледаш у небо,
и ти намигни мени.

То нека буде тајна.

Упркос данима сивим,
кад видиш неку комету
да видик зарумени,
упамти: то ја још увек
шашав летим и живим.

Мика Антић


hvala...

...Lilly. Odavno nisam procitala ovu pesmu. I podsetila me je na sve pesme koje je moj deda umeo da zapeva dok vozi svoj motor i mene malu ispred njega na istom i onda ga ja pitam "Deda, a ko je Mile?" i "Kako poznajes koja muza nema?":))) Zelim tako da ga pamtim.

Dedin "mike"...


Chupavo

...je kada detetu treba objasnjavati stvari koje zahtevaju filozofsku odmerenost i shvatanje a deca su deca, sta ona znaju koje pitanje je zgodno, a koje ne, koji odgovor mogu da razumeju ,a koji ne, koji odgovor je uteha, a koji realnost. Ja se ne secam ni jedne ozbiljnije diskusije na temu smrti sa mojim caletom i mojom kevom, niti sa babama ni dedama, valjda sam previse bio okupiran mastanjima o zivotu.
Ni sada ne provodim puno vremena u razmisljanjima o smrti. Jedini stvaran strah koji osecam je onaj od poluprozivljenog zivota. Smrt coveka koji je imao ispunjen zivot i njemu i drugima pada mnogo lakse. Takva smrt ne zahteva puno ogradjivanja i objasnjavanja, niti zahteva ulepsavanje slanjem pokojnika na nebo ili na neki drugi svet. Osecaj praznine koji cu osecati jednog dana kada oni koje volim pocnu da umiru nije nesto sto mogu da potpuno eliminisem, ali ako zadrzim svest da su imali dobre zivote i da su umrli srecni, i ako mi ostanu lepi periodi sa njima u pamcenju, ni smrt nije vise tako strasna... Ali ja imam 22 godine, a Nikola 4. Za njega je nebo za sada najsmisleniji i najbezbolniji odgovor... I ne treba da se osecas kao da si ga slagala Bojana. Ni ti ni ja niti niko drugi ne zna sta se desava sa nama nakon smrti sa 100% sigurnosti. To sto si Nikoli mozda rekla nesto u sta sama ne verujes ne cini tvoj odgovor lazju automatski... Naravno, svako od nas pripisuje odredjen procenat verovatnoce istinitosto takvog odgovora ali niko ne stavlja 0 ili 100...


Mnogi evolucioni biolozi,

medju njima i S. J. Gould, smatraju da je nase znanje o sopstvenoj konacnosti i smrti samo "side effect" evolutivnog razvoja jer nam to znanje ne daje nikakvu biolosku prednost nad drugim zivotinjama (u smislu prezivljavanja i slicno). Covek kao "weeping animal" je i dalje misterija koja ceka razresenja (Neandertalci su takodje imali posmrtne obrede i stavljali cvece u grob pokojnika - nadjeni su tragovi polena na mnogim mestima). Cvece U grob a ne NA grob, primetite.
Inace:
Dafinu na grob ne sadi,
Tmoli je dah iz nje.
(M. Nastasijevic).


da dodam...

Znash li shta sa svakom ruzhom nebo chini?
Okrutno je zdrobi, pa je preda glini!
Da oblaci uzmu zemlju mesto vode,
doveka bi pili krvcu nashih milih! O.H.


side effect

dvoje mi je otišlo na rukama...baka, pre mnogo godina i pas pre 10 dana...
oba puta sam osetila, bila im blizu...iako je lakše da ste daleko
oboje su bili divna bića i oboje su otišli brzo, kao da nisu hteli pomoć, kao da su već doneli neku odluku koja nama nije jasna

baka, Bak i ja - savršeno smo se razumeli
oboje su me pogledali, kao da dozivaju, oboje sam ih grlila dok su odlazili...želela sam da me osete, da sam tu, i verujem da sam se ja jedina plašila, grčevito pokušavajući da im vratim dah

čudno, posle toliko godina, iako lica blede iz sećanja, vrlo mi je živ njen prikaz, ruke, osmeh, krajičak oka, mirisi...kao da sve to mogu dodirnuti

Baku sam posvetila svo svoje vreme zadnjih meseci
uprkos savetima da ga uspavam, da se ne mučimo ni on ni ja
uprkos začudjenim pogledima...jer to je samo pas

neko bi rekao da sam oba puta izgubila u borbi sa neminovnim
ja bih rekla da sam oba puta pokušala da dam sebe, i da je to dar nemerljiv, da u takvim situacijama uvidjate od čega ste napravljeni i nanovo upoznajete sebe
kroz druge

Baku sam, k'o neandertalac stavila granu u grob, i kamen iz našeg dvorišta, a baki poruku tutnula u ruke

We live between birth and death
Or so we convince ourselves conveniently
When in truth we are being born and
We are dying simultaneously
Every eternal instant
Of our lives

We should try to be more
Like a flower
Which every day experiences its birth
And death
And who therefore is much more prepared
to live
The life of a flower

So think of Death as a friend and advisor
Who allows us to be born
And bloom more radiantly
Because of our limits
On Earth

Think of this until you realize
Eternity
And cease to need
The illusion of Death

But do not do this
Before you lose the first great illusion
The illusion of Life

Because
To do this
You must die
Many times
And live to
Know it


snezana,

divim vam se na snazi.
a za ono da je lakse kada si daleko - nisam sigurna. mozda zadnji dani nisu tako jasno pred ocima, ali tuga je ogromna i ne napusta lako i brzo.


Najteže je biti u sredini !

Kada imaš dete i još si nečije dete.
Doduše, ako je i najteže, ujedno je i najslađe.


клонули миш

(из дневниками)
ваљда тако треба пред старост , затичем у себи нови изазов - страх од смрти. тема такорећи вечна,по психотерапијској пракси посве нормалан ,свестан феномен,тјст осећање пред опасношћу престанка живота.веле школовани да сваки онај ко озбиљно постави проблем смрти ,не може бити изједан страхом од ње.што казао сенека . . .јер не умире се од болести,него зато што си жив .или се држати оне народне да је у свеукупној животној неправди ,смрт једина правда.присећам се размишљања познатих кад смо тему смрти начињали да су на упит како би ко ‘волео’ да умре ,одговарали . . .тихо . .смејућисе . . .свесно . . .не под принудом . . .без страха . . . помирен . . .,а у главном сви би желели да им се ТО деси у сну ,јер се потом не каже
. . . умроје,него . . . није се пробудио.
Међутим одскора у све чешћим разговорима са мојим исписницима на тему смрти запажам да им је све присутнији . . .страх од живота.
Мало сам слуђен.


Ipak, život teče

u laganom ritmu...

...baš kao u ravnici panonskoj, il' mediteranskoj, il' okeanskoj
...i u pesmi


Bojana,

Ovaj Vaš post podsetio me je na mog sestrića koji je na grobovima mog tate, mojih bake i dede plakao i milovao slike na spomenicima.
Pitao je po povratku kući " Zašto su oni morali da umru i odu na nebo? "

Sećanja bole...:(


Zašto nekog više nema ...

Napisao sam poduži post, ali sam ga obrisao. Ne želim da se bedačim :)

Blago tebi što imaš tako kreativnog Nidžu :) Reci mu da je završeno snimanje filma Transformersi i da će do kraja godine moći da gleda Optimusa Prajma na velikom platnu .. Baš me je raspilavila ova pričica ...


Ljudi,

uživala sam čitajuci vaše komentare. Baš ste me raznežili u ove sitne sate. Htela sam da odgovorim bar na još neke, ali ne mogu, pada mi glava....

Čitala sam sve vaše reči... I piše mi se... ali i ćutala bih.

Baš sam onako... ne znam. Osetljiva, sada. Bolje da odem u krevet. Laku noć.
I hvala svima na rečima, pesmama, razmišljanjima, dilemama, sećanjima.
Lepo je.


Драга Бојана,

Бићу јако кратак јер журим на посао!
Е, управо је ту проблем... само негде журимо!
Јако ме је ганула Твоја лична белешка... заплакао сам... имам скоро 38 година, али сам заплакао, искрено... Јако сам волео своју баку која је много волела цвеће и гајила га са великом пажњом и љубављу. Ту је љубав пренела на моју мајку и на мене. Али земни остаци моје баке су далеко, чак у Скопљу! А тако имам жељу оденти јој букет ружа, како си Ти то већ рекла, тамо где га она може видети (колико год тај Твој одговор Твоме сину у том тренутку био незграпан, али је био делотворан!!!)
Хвала Ти.
А сад, журим на посао...


kako mi je

izgleda mi da ce moje zasuziti oko
i misli i zelje i sve sto sam znao
gubi se tone u mracno duboko
miran sam bez trunke srdzbe ili cega
sto smesnim cini nemocne i jadne
smrt vecno ziva buducnost je svega
svega sto rodjenjem u kolevku padne

ps: zaboravila sam ko je napisao.