Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Seoski turizam u Bushlandu

Texas MassacreTexas MassacreAmeri stalno nešto rade i onda kad ništa ne rade a mi , kako da kažem Evropljani težimo ništa da ne radimo čak i onda kad nešto ozbiljno, ružno ili lepo i važno radimo. Ako ne daj bože da te neko ovde u Bushlandu uhvati da buljiš u prazno , pitaće te da li ti treba pomoć i sprovesti do obližnje "radi obavezno nešto stanice": popij kafu, kupi nešto...vozi dalje. Eto tako na vrhu Kolorada, Mountain Pike, 14.000 feet, magla, grad, strašno ali prodaju se hot dogs i naravno suveniri. Moj American friend kaze , souvenir shops su zanimljvije od samih muzeja i mesta. U povratku, vrlo strmom stazom, svuda upozorenja, pazi na kocnice, na svakih desetak milja uniformisana lica sa kaubojskim šeširima mere usijanje guma i zahtevaju pauzu u radnji gde je besplatna kafa a užasno skupo sve ostalo. Pada kiša već danima ali ima i sunca, tu je i duga. Na jednoj steni čuče dvoje starijih ljude . Milicijski auto se zaustavlja, gume škripe, vidim ljude kako se pravdaju šire ruke, ali nema spasa, trpaju ih u kola i sprovode... ovde i stari ljudi žive avanturistički na četiri točka, volontiraju kao vodiči, security ...svuda su i kontrolišu, niko ne sme da ostane sam i sa svojim mislima duže od pristojnih nekoliko sekundi koliko traje i pogled koji upućuješ strancu, koji te odmah pozdravlja. A kome god se obratiš službeno , pita te, how are you doing today. Ako se slučajno uneseš i kažeš nešto osim "fine" razdraganim glasom, pobegnu a možda i pozovu obezbeđenje.
Sve ovo u Koloradu, Kanzasu i Oklahomi, gde su raseljeni Indijanci iz drugih krajeva Amerike, oterani jer im je ukradena zemlja, pronašli slučajno naftu pa se neki čak i obogatili kažu da ih ima dosta u kockarnicama danas, ali ja ih nešto nigde ne vidim iskreno rečeno. Nisu dovoljno ethnical .
Kroz Kanzas uz put slike gigantskih beba: Adoption not Abortion, Life is a Beautiful Choice, Abortion Stops a Beating Heart... Ima još strašnih stvari za koje se takozvani pristojni građani dobrovoljno zalažu, natpisi protiv metadrina koje uopšte ne razumem i opsednutost sa pets...svuda im je zabranjeno. U ovoj kulturi gde često ljudi više vole životinje nego druge ljude, njihove pets ne smeju da gaze travu ulaze u radnje, restorane...tužna deca čuce s kučićicima mačićima uz put...A znakovi pored puta su uglavnom zabrane, Don't do this, don’t do that. Ponekad se pitam a zašto bi neko uopšte tako nešto bizarno uradio, dobijam objašnjenje da je neko upravo tako nešto uradio ala ispalio vatromet usred šume i otuda znak zabrane i ogromne kazne. Mala fabrika metadrina pored apoteke gde se prodaju lekovi sa efedrinom...what else, name it...common law tako nastaje...Za sedam i po dolara plus takse kupujem CD najranijih Elvisovih snimaka, kad je imao 19 godina, koncerti 1954. u Teksasu, Reklama za cigarete, Lucky Strikes preseca Elvisa dok priča kako je slučajno nabasao an blues pa ga svira, svi ovde tako još uvek govore, taj akcenat, ta uncanny neposrednost. Amerika je za mene muzika.
U muzeju kosmologije, usred Kanzasa, ljudi, rakete, prave, ruske i američke, prve koje su bile u orbiti, na mesecu...odela kosmonauta, koja su koristili i nova za prodaju deci i odraslima, čak i bebama. Kosmonautska istorija, filmovi, političari, fotke, fotoaparati, sve u svemu jedan gigantski performans iz koga ne možeš satima da se iščupaš, sve znam ali mi je sve zanimljivo, mogu misliti kako je deci. Dolaze grupe dece na trening u ovaj centar in the middle of nowhere i prevrću se u spravama u kojima su se pripremali astronauti. Ruska oprema je daleko više punk u odnosu an američku...koja je onako nadmeno patritoski robusna...A priče o kosmonautima, pre svega ruskim su više politicki tračevi nego istorija, o nestalim ličnostima i njihovim privatnim životima. Američki patriotizam je zaista agresivan i sve prisutan. Iako me uglavnom nervira jer je vulgaran, ipak me negde i potresa: ovi ljudi još uvek veruju u nešto što ja odavno znam da ne postoji. Domovina, sigurnost, demokratija...ko zna zašto je to loše.
I evo me u Teksasu, Paris Teksas zaista postoji, hej ali je film mnogo bolji...ovde nema nista...postojao je i Beograd Teksas ali sada je ghost city.
Uz lokalni put tezge, na jednoj piše potatoes and used computers and they mean it...I evo nas sada i odjednom u suši, sve žuto i suvo oko mene, usred jedne takve nedodjije piše preko celog polja, YES WE ARE OPEN...teksaški smisao za humor...