Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Kosovo - sad ili odmah?

Borivoje Stojilovic je pitao, a ja odgovorio. Da ne biste kopali po komentarima i trazili, a kako sam se ja raspisao, stavljam na blog. Mislim da vas moze interesovati da odemo opet na ozbiljnu raspravu i malo ostavimo po strani anegdote.

Dakle, pitanje je bilo sasvim fer postavljeno. Ako je Miloseviceva greska to sto je sve do sada receno, ipak ostaje prostor da se razgovara sta smo to mi posle njega uspeli da uradimo? Ili nismo? Koje su greske i sta je bilo sa Rezolucijom 1244 (1999) SB UN.

Sledi odgovor.

Kako rekoste Milosevic je dobio Rezoluciju 1244. Dobio ju je kako bi prestalo bombardovanje. I prestalo je. Ono sto je konkretno u njoj vazno, a sto nikada nije bilo primenjeno odnosi se na prisustvo nasih sluzbenika (neka bude ova opsta formulacija, da ne bi bilo samo vojnika ili policajaca), koje bi se kako se to kaze merilo stotinama, a ne hiljadama. To otvara tumacenje je li to do 1000 ili do 1999. Kako god, to je bilo predvidjeno. Jos je bilo predvidjeno da bi oni imali zadatak da budu prisutni na granici (ne neophodno cuvanje granice, mogu to biti i carinski poslovi, moze to biti i da sve neko drugi radi, ali da oni prosto budu tu). Pored toga imali bi funkciju komunikacije sa UNMIK i KFOR. Treca je funkcija bila da cuvaju crkve i manastire. Mislim da je bila predvidjena i cetvrta funkcija koje sada ne mogu da se setim.

Sta je od toga bilo? Nista. Odbili su i SAD i EU i Rusija i svi drugi clanovi SB, bas kao i NATO svaku nasu inicijativu da se taj deo Rezolucije SB 1244 (1999) primeni. Odbili!

Dakle, ako bi Vase prebacivanje bilo da je nova vlast posle 2000. godine odustala od onoga sto pise u Rezoluciji, tu ne biste bili u pravu. Na svakom sastanku je to trazio i Kostunica tada kao predsednik, trazio je to i Djindjic, trazio sam i ja kao ministar. To je prosto bila "line" u svim nasim brifinzima i u svim nasim zvanicnim i nezvanicnim govorima sa pogotovo predstavnicima NATO, SAD i EU i Rusijom. Nikada nisu uopste prihvatili da o tome razgovaraju. Bas tako kako Vam kazem. Samo bi rekli da to ne dolazi u obzir.

Posto trazite objasnjenje, ja mogu da Vam dam isto ono koje ce i Vama pasti na pamet. To znaci da su u Rezoluciju uneli elemente za koje su odmah znali da ih nikada nece primeniti.

Ako pominjete greske te prethodne vlade, ja cu navesti jednu. Tice se tajminga. Imam o ovome i svoje licne beleske, sa sve imenima, datumom, ko je sta rekao. (Uostalom imam takvih 12 blokova, koji ce mozda nekada necemu posluziti, mada bi najbolje bilo da zavrse u nasem nacionalnom Arhivu.)

Elem, to je 2001. ili prva polovina 2002. godine, i pored pogorsanja odnosa izmedju Djindjica i Kostunice, sazvan je sastanak u Koordinacionom centru. Prisutni, pored nas trojice, jos i ministar pravde, ministar unutrasnjih poslova, predsednik Koordinacionog centra, i ako ne gresim neko iz Vojske, mozda Nacelnik generalstaba (za ovo bi morao da pogledam svoje beleske, a pisem Vam, sto bi se reklo "iz glave").

Tada je napravljen spisak od 10 tacaka zajednicke politike o Kosovu. Djindjic i Kostunica su se slozili o svim tackama osim oko prve. Ta prva je bila da li insistirati da se status Kosova resava odmah ili to pitanje odlagati za kasnije.

Djindjic je insitirao na tome da zurimo, Kostunica je predlagao da odlazemo resavanje statusa Kosova. Njegova je ideja bila da prvo treba da se primeni Rezolucija, pa da se Srbi vrate, pa kada se vrate i kada se ne znam sta sve jos dogodi, tek tada mozemo da razgovaramo o statusu. Ja sam podrzao Kostunicu u tom razgovoru (s tim da se nisam slozio s idejom da treba cekati povratak, vec sam rekao da povratka nece biti i da ne treba razgovore o statusu uslovljavati povratkom kojeg nece biti).

Djindjic je ostao usmaljen, jer su i ostali podrzali taj predlog da mi ne treba da pozurujemo razgovore o statusu Kosova. Djindjicevi argumenti bili su da smo mi prva demokratska vlada, te da je nas posao da resavamo sve otvorene probleme koje smo zatekli. Ako smo svi svesni da ce nam se dogoditi da kada sve druge preduslove oko EU ispunimo (pazite, to je kraj 2001. godine ili prva polovina 2002., nasa ocekivanja u vezi sa brzinom ispunjavanja preduslova oko EU su tada veoma velika), da ce nam tada EU reci da ne mozemo dalje, jer nije resen status Kosova, da je onda najbolje da mi odmah trazimo da se to resi, pa da posle toga ne moze da se dogodi da nas EU stopira jer Kosovo nije reseno.

Posto ga drugi nisu podrzali, onda je on napisao ona cuvena pisma Busu, Bleru i ostalima. O tim pismima niko iz MIP nista nije znao, a ja mislim da nista nije znao ni Kostunica. I bilo je nekih tehnickih problema, los prevod, razliciti tekstovi pisama razlicitim osobama, tako da ostaje nejasno sta se tacno predlaze... Ipak, to su manji problemi. Malo veci su to sto drugi u zemlji to nisu znali i to sto oni kojima su pisma poslata nisu takodje nista znali, dakle njihovi ambasadori nisu bili obavesteni, inicijativa nije bila pripremljena. Zbog toga su pisma docekana dosta hladno.

Ipak, kada danas podvucem crtu, uz ove manje zamerke mogu da kazem da je on bio u pravu a da je Kostunica pogresio. Bolje je bilo da smo odmah trazili resenje satusa nego sto smo docekali da to sada resavamo.

U knjizi Cede Jovanovica pronaci cete kako on objasnjava Djindjicev stav oko Kosova kada kaze da je Djindjic razumeo politiku "standardi pre statusa" kao dvostruko losu za Srbiju. Ako se standardi ispune Albanci dobijaju drzavu, a ako se ne ispune, onda oni ne dobijaju drzavu, ali to samo znaci da je toliko lose stanje tamo, da ce Srbi da odu. Duplo golo sto bi se reklo. I mislim da je tu Djindjic bio u pravu.

Da ne biste mislili da pisem panegirik Djindjicu, ja za razliku od mnogih ovde danas smatram da on nije imao nikakav koncept za Kosovo (iako mnogi danas tvrde pa sve filuju detalje o tome kako ga je imao, ja mislim da nije), samo hocu da kazem, da je vreme pokazalo da je bio u pravu kada je predlagao da nas drzavni stav bude da je Kosovo tema o kojoj hocemo odmah da razgovaramo i da je odmah resavamo. Ako i nije imao koncept imao je ideju, dobar politicki osecaj i inicijativu.

Ironijom sudbine, Kostunica koji je tada to odlagao a istovremeno je prakticno sve pregovore oko Kosova sa mesta predsednika SRJ vodio on sa saradnicima iz Kabineta, i nije dopustao drugima da ulaze u tu temu, pa na izvestan nacin ni Djindjicu, eto, nekoliko godina kasnije, nalazi se u situaciji da sada kao premijer, mora da vodi te razgovore i da nosi teret odgovornosti. Takva je sudbina nekada, dogodi vam se ono sto bi po svaku cenu da izbegnete. Ipak tu smo gde smo, pregovori teku i ustvari se nalaze u finalnoj fazi.