Tom Tom Tesla

babyilonpredložio sam a opet po razgovoru sa mojim dugogodinjim prijateljem i saradnikom Tomažem Pandurom, pre nešto maje od godinu dana, dakle možda s kraja prošle godine na nekoliko mesta rad na produkciji predstave TESLA, koju bi po sopstvenom autorskom pristupu  radio Tomaž Pandur sa svojim saradnicima a koja bi trebalo da bude izvedena u ovoj godini, dakle godini Teslinog jubileja, gde drugde no u Beogradu. Ko iole poznaje rad ovog reditelja zna da su njegovi projekti pre svega zahtevni u estetskom što odmah povlački i finansijski smisao, te je jedina produkcija koju je on radio u Beoogradu pre nekoliko godina a u produkciji Pozorišta Atelje 212,"Hazarski rečnik" izazvala i tim, a i umetničkim povodom, u najmanju ruku  velike polemike.

na "Teslu" dakle nisu pristali.

rekoše mi sa nekoliko mesta - Imamo već jednog Teslu u Madlenijanumu, Vlada pravi specijalnu proslavu koja uključuje i scenski igrokaz (?), mi već pravimo veliki spektakl!!!

Tomaž se okrenuo i sa osmehom na licu otišao.

Ovog leta me je pozvao da im se pridružim u Ljubljani dok sam zavrsavao snimane i započinjao postprodukciju filma "Odbačen"

Nisam mogao, sobzirom na sebi zadate obaveze.

Svetska premijera je bila pre nešto manje od mesec dana u Udinama.

A ova "naša" na Brionima, pre par dana.

Da li je trebalo da to ipak bude naša i je li neko olako prešao preko njegovog predloga.

Evo šta kažu:

 Glas Istre

Piše Bojana ĆUSTIĆ JURAGA
 MALI BRIJUN -
Ako je Nikola Tesla, a kažu da jest, »energija koja nas promatra, koja
postoji, i u koju se vjerojatno pretvorio taj genij«, onda je veliki
znanstvenik i izumitelj rodom iz Smiljana koji je »golom rukom hvatao
munje da bi čovjeku darovao svjetlo« preksinoć bio sasvim blizu Malog
Brijuna.
Jer, hrvatska premijera predstave »Tesla Electric Company« po tekstu
Darka Lukića i u režiji Tomaža Pandura, uprizorena u petak navečer na
Malom Brijunu, događala se uz grmljavinu i munje koje su osvjetljavale
nebo nad otvorenom pozornicom brijunske tvrđave Minor. Tako je »Tesla
Electric Company«, preciznije Pandurov kazališni esej o Tesli, za koji
dramaturgiju potpisuje Livia Pandur, nastao u produkciji Kazališta
Ulysses i Pandur.Theatersa, imao jedinstvenu, najbolju moguću prirodnu
scenografiju sa začudno nadnaravnim učinkom. Munje nisu samo
»natkrilile« vizualno fantastični kazališni projekt, već su i u
nekoliko navrata svjetlosni efekti dolazili baš u najpoželjnijem
trenutku.
Publika je tijekom 80 minuta trajanja predstave, koja zrcali energiju i
skuplja komadiće samoće čovjeka koji je dodirnuo najviše vrhunce
znanstvene spoznaje i bez čijih bi izuma današnji način života bio
nezamisliv, svjedočila vrhunskom kazališnom činu.
Usustavljena glumačka energija sve redom briljantnih umjetnika: Rade
Šerbedžije, Livija Badurine, Felixa Ströbela, Hristine Popović Mijin,
Mije Jurišića, Branka Jordana, Primoža Ekarta, Gregora Grudena, Primoža
Hladnika i Borisa Benka, i ljepota njihove kazališne igre, spojena je s
vrhunskom glazbom (Silence), odličnom i zahtjevnom scenografijom
(Numen) i fantastičnim vizualnim i zvučnim efektima i kostimima (Sašo
Radovič).
»Tesla Electric Company« je prije svega lijepa i nježna predstava. To
se ogleda u svakom trenutku trajanja nesvakidašnje kazališne priče
»hologramske dramaturgije«, koja nudi čiste i duboko emotivne kazališne
slike, čija cjelovitost, čini se, ničim ne može biti narušena, a ipak u
svakom trenutku može biti prekinuta i biti opet cjelina. Tu je Tesla, u
svojoj budućnosti i svojoj prošlosti. Priča o njegovoj ljudskosti, o
tome »kako je on bio«, počinje u trenutku njegove smrti i pred
gledateljem se vrti unatrag, sve do rođenja. Profinjene su to, visoko
estetizirane scenske slike na razmeđi crno-bijele fotografije i filma,
u kojima se sluti i nadrealizam i njemački ekspresionizam, kao i
fotografija Helmuta Newtona, ali u jednoj potpuno novoj kazališnoj
metafizici.
Sve je od početka do kraja toplo, iako su neonke (i njih je izmislio
Tesla) glavni svjetlosni znak te dominiraju kružnom valjkastom
scenografijom koja asocira na rotor.
Topla je i ljepota i snaga glume Hristine Popović Mijin, i spada u red
onih umjetničkih ostvarenja koja nose auru neponovljivosti. Ona, kao
jedina žena na sceni, tumači četiri ženska lika koja prate Teslu
tijekom cijelog života i utjelovljuje njegov ženski princip. I kao
Katherine Johnson, i kao Anne Morgan, i kao sobarica koja dijeli zadnje
trenutke s Teslom na 33. katu njujorškog hotela »New Yorker«, Hristina
Popović Mijin je čista emocija. Na sceni je lijepa poput glazbe koju
izvode pijanist Primož Hladnik i pjevač čarobnog glasa Boris Benko.
Vrhunski je i Rade Šerbedžija, u ulozi »čovjeka koji je izašao iz
svojih cipela i otišao na put...« U crnom fraku, raskopčane košulje,
dok nosi lakirane cipele prebačene preko ramena, on je poput dobrog
duha koji Teslu, u okružju mondenog, glamuroznog i okrutnog svijeta
znanosti, umjetnosti, zabave, medija... kada znanstvenika-usamljenika
utjelovljuje ostalih šest glumaca, vezuje uz njegov iskon. Uz njegove
korijene. On je zapravo baš onaj Tesla koji je u svijet krenuo iz
zabitog ličkog sela. I uvijek je prisutan. Iz odličnog ansambla
izdvojimo i fantastično tankoćutnog Livija Badurinu, koji potpisuje
jedan od najnježnijih prizora. Kada kao ostarjeli Tesla hrani golubove,
nudeći im mrvice sa svoga ramena, Badurina je nevjerojatno djetinje
nježan.
S čarolijom graniči i magloviti prizor slamom obavijenog Teslinog
rođenja iz završnice predstave, u kojoj se čin rađanja preko kugle od
mjedi (koja je Tesli poslužila za stvaranje elektromagnetskog polja)
spaja s kozmičkim silama.
Zapravo, Tomaž Pandur nudi prošlost kroz budućnost, režijski promišlja
vrijeme, čineći pri tom pravi proustovski obrat (revoluciju?). Zanima
ga, naime, »kazalište o vremenu«, a pri tome je Tesla shvaćen kao ideja
- a ta ga misao zaokuplja već petnaest godina - idealno polazište. Jer,
»bilo je to sutra...« ponovit će Tesla iz ove Lukićeve i Pandurove
priče. I zavrtjeti jedan potpuno novi, ovaj put kazališni - krug.