Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Tumaranje

Godinu dana je prošlo od kako je Izrael okončao razdoblje samozavaravanja da može i treba da drži teritoriju na kojoj većina stanovništva želi svoju državu, a Izraelce doživljava kao okupatore.

24. avgusta 2005. je poslednji od oko osam hiljada izraelskih naseljenika napustio Pojas Gaze. Dvadesetak dana kasnije otišla je i vojska. Tadašnji premijer Arijel Šaron im je poručio: „Ne shvatajte ovo kao gubitak teritorije nego kao čin od vitalne važnosti za budućnost države Izraela”. Drugu važnu rečenicu izustio je te jeseni i to u UN: „Palestinci imaju pravo na svoju državu i slobodu i Izrael nema nameru da im se nameće kao vladar”.

Palo je tada na pamet jednom mom mudrom prijatelju da bi srpski političari mogli da pronađu relativno elegantan izlaz iz dugog tumaranja u vezi sa sličnim problemom svoje države koristeći upravo tezu da bavljenje problematičnim delom teritorije, šta god da je taj deo formalno-pravno, blokira čitavo društvo i da bi bilo pametno da se društvo zato, sebe radi, okane ćorava posla.

Događa se suprotno. Čitav državni aparat zamajava se statusom teritorije nad kojom Srbija nema nikakvih ingerencija i teško da će ih ikada imati. Da apsurd tog „bavljenja” teritorijom bude veći, Srbija nema gotovo nikakvog uticaja na to kako će problem biti rešen.

Kad bi država bila preduzeće (a uspešna država bi valjda trebalo da radi baš kao neka dobra kompanija) čak i osrednji menadžer bi da ne trepne odlučio da ne ulaže resurse u ono što se ne isplati. Deo firme koji ne radi otpisuje se da ne koči i blokira ostatak jer je to najviši interes.

Interesantno je da su i Srbija i Izrael po jednom već bili u situacijama kada su njihove čelne ličnosti pokušale da naprave baš to, da ne posmatraju deo nego celinu. Nisu hajali pri tome za mitove i dogmatična devetnaestovekovska tumačenja „nacionalnih interesa“. I jedan i drugi su napravili velike stvari za svoje zemlje – učinivši ustupke onima koje su „profesionalne patriote“ smatrale neprijateljima. Oba vizionara, i srpski i izraelski ubijena su. Obojicu su ubili pripadnici njihovih naroda. Učinili su to u oba slučaja u ime navodne odbrane nacionalnih interesa i to u momentu kada su premijeri pragmatičnim postupcima počeli da ruše dotadašnje vizije nacionalnih interesa. Izraelski ubica guli doživotnu. U Srbiji „nacionalno svesni“ krugovi valjaju, u skladu sa svojom opsesijom zaverama, priču da se zapravo nikada neće ni znati ko je ubica pa dakle ni zašto je premijer ubijen.

Izraelu je trebalo čitavih deset godina da dođe otprilike na isto mesto na kojem je bio 1995. kada je ubijen Jichak Rabin, da se neka ličnost ponovo odvaži na ustupke. Ni posle tih deset godina, 2005. nije bilo sigurno da će doći kraj samozavaravanju i da praktično teritorija pripada onome čije je stanovništvo desetak puta brojnije. Profesionalni „nacionalni radenici“ su tražili referendum, nazivali premijera izdajnikom, huškali iseljenike da protestuju, ovi polivali iz kuća vojnike, svoje, izraelske, nekakvom kiselinom, ministri redovno dobijali poruke da će „prisustvovati sahrani svoje dece“... Glasalo se o poverenju vladi, raspala se vladajuća stranka, osnovana je nova koja je dobila izbore. Plan je sproveden. Država je pomogla iseljenima da nađu nove domove. Godinu dana kasnije gotovo niko više i ne priča o nekadašnjim naseljenicima u Pojasu Gaze.

Srbija troši već četvrtu godinu od ubistva svog vizionara, a da se nije pomakla ni milimetar unapred. Štaviše ona ne stoji samo te tri ipo godine nego već najmanje deceniju. Srbija je uz Bosnu i Hercegovinu i Belorusiju valjda jedina zemlja u Evropi koja se 2006. bavi istim problemima kojima se bavila '96. Prelistao sam nasumice vesti iz od pre deset godina:

januar 1996.

  1. Nova demokratija predlaže da SRJ zatraži prijem u Partnerstvo za mir.
  2. U Mostaru sukobi Bošnjaka i Hrvata.
  3. Počele ekshumacije u Srebrenici. John Shattuck, Antonio Caseze traže u Beogradu i Zagrebu izručenje osoba optuženih za ratne zločine.
  4. IFOR objadio da je podigao gotovost „zbog opasnosti od terorističkog napada osobe povezane muslimanskim ekstremistima“
februar 1996.
  1. Warren Christopher u Beogradu traži izručenje Karadžića i Mladića.
  2. Hans Koschnik objavio granice mostarskih opština, Hrvati demonstriraju i pale.
  3. Zoran Lilić u Prištini pozvao Albance „da se oslobode iluzornih i nesprovodljivih ideja o Kosovu Republici u SR Jugoslaviji.”
april 1996.
  1. Haški tribunal obavestio UN i EU da Hrvatska i Srbija ne sarađuju sa Tribunalom.
avgust 1996.
  1. Amerikanci upozoravaju političke predstavnike Srba u Bosni da neće dopustiti izdvajanje Republike Srpske.
  2. Milošević i Tuđman u Ženevi na sastanku gde je bio i Izetbegović obećali Kristoferu da se neće mešati u bosanske izbore.

Preovlađuju i danas teme poput teritorija, „odbrane nacionalnih interesa”, zločina, tek nakon toga, a trebalo bi pre toga, teme poput ogromne nezaposlenosti, zaostajanja za susedima koji odmiču, u Srbiji još hipoteka poslednjih, Miloševićevih ratova, u Bosni mešanje Hrvatske i Srbije u unutrašnje stvari i problem naturaliziovanih građana BiH – nekadašnjih dobrovoljaca iz islamskih zemalja (tzv. mudžahedina).

Glavni razlog zaostajanja je udvaranje političara biračkom telu.

To udvaranje je ziheraška strategija srpskih i bosanskih političara, dobra kratkoročno po njih i po njihove stranke, a loša po njihove države i obične građane. Niko od vladajućuh političara ni u Srbiji ni u Bosni ne pomišlja da proba da učini neki iskorak. Odvaži se na to s vremena na vreme Boris Tadić i odmah „nacionalno svesni” počnu da galame kao kada je prošle godine bio u Srebrenici ili nakon referenduma u Podgorici. I što je najgore u obema zemljama nema političke grupacije koja bi mogla sama da osvoji vlast pa da se možda usudi da nešto pokrene. Vladaju već neko vreme koalicije, a kako stvari stoje vladaće i dalje. Pošto na čelu tih koalicija nema jakih ličnosti koje se ne bi plašile da krenu odlučno ka nekom cilju nema ni napretka. Dok svi namire svoje aparatčike na državnom, okružnom/kantonalnom, gradskom i opštinskom nivou, dok ne uglave sve „zaslužne“ u upravne odbore, dok se o svemu tome „usaglase“ ne ostaje prostora za neku akciju sve i kad bi se vođe usuđivale da nešto naprave. Glavno štivo su im rezultati istraživanja javnog mnjenja i strah da ne padnu koji procenat. Da ne pominjem strah da kojim slučajem ne naprave nešto čime bi se mogli zameriti oberpopovima. Kao onda kad su dogovorili himnu, pa su brže-bolje poništili dogovor jer dogovoreno nije odgovaralo jednom od viđenijih mantijaša.

Blokada je potpuna. Najviše u glavama. Vidi se to, recimo u Srbiji, po tome što je vlast pred referendum u Crnoj Gori ponavljala do besvesti onu mantru da hoće zajednicu kada je i vrapcima na grani bilo jasno kakva će odluka biti doneta.

Ako su obični ljudi čitajući predreferendumske procene slutili ishod logično je očekivati da je vlast znala najmanje toliko, a verovatno i više.

Zašto onda nisu unapred dogovorili sa Crnom Gorom masu toga što sada, nakon referenduma, pogađa i dve države i njihove građane, obične ljude recimo građane Srbije koji imaju vozila sa crnogorskim tablicama sa kojima ne znaju šta će ili one crnogorske penzionere - korisnike Penzionog fonda Srbije koji ne dobijaju novac već mesecima? Nisu se dogovorili jer su se dodvoravali glasačima, jer im nisu bitni ti građani nego im je bitan rejting.

Vlasti Srbije se odnose prema onome što su same definisale kao prioritet upravo onako kako su se ponašale prema Crnoj Gori. Raspredaju trice i kučine, nadmudruju se i nadgornjavaju po bečkim sapunica-sastancima sa samo jednim ciljem – ne da nešto naprave, nego da prodaju biračima priču da nešto važno rade da ne daj Bože ne ispadne da su se pomirili sa rešenjem koje bude doneto. Na primedbe da ne rade dobro, da strategija podela teritorija po etničkim šavovima nije prolazila ni pre petnaest godina odgovaraju uobičajenom mantrom o izdaji nacionalnih interesa i stavljanju na suprotnu stranu. Najnovije je da je izdajnikom proglašen jedan krajnje razuman čovek – Oliver Ivanović. Greh tog Srbina sa Kosova je to što je rekao da „veruje da je moguć zajednički život Albanaca i Srba“. Šta ima on da se oglašava. Valjda u Beogradu znaju bolje od njega šta je njegov interes kao što su znali '91. i '95. šta je interes Srba u Hrvatskoj.

Vreme prolazi u tumaranju od izbora do izbora i u čekanju da probleme reši neko drugi kad već ne mogu da se reše sami. Da drugi nisu rešili još bi glavna preokupacija raznih savetnika bila kako još, čime da podrže svoje sluge u Crnoj Gori da probaju da doakaju Milu Đukanoviću.

Srbija sa ovakvom vlašću je poput davljenika koji ne može da se spasi vukući sam sebe za kosu. Sada vlasti čekaju da drugi nešto odluči, a da one onda pokušaju da povećaju broj glasova proizvodnjom što više decibela galameći da je rešenje „nametnuto“. A posle izbora, zna se, da ne bi pala popularnost, sledi opet dodvoravanje glasačima i tumaranje.


Nadahnuće za „patriotske“ odgovore:
  1. „najskuplja srpska reč“
  2. „kolevka srpstva“
  3. ognjišta
  4. Prizrenska liga
  5. „sveta srpska zemlja“
  6. doseljenje na Balkan
  7. na milost i nemilost
  8. „carstvo nebesko“
  9. „južna srpska pokrajina“
  10. „leglo kriminala“
  11. Vatikan
  12. Kominterna
  13. Teheran
  14. „zelena transverzala“
  15. „neprincipijelna koalicija“
  16. „otcepljenje“
  17. „bečki konjušari“
  18. povlačenje preko Albanije
  19. oduvek
  20. odvajkada
  21. nikada
  22. večno
  23. ognjišta
  24. 600 godina
  25. Dušanovo carstvo
  26. Geroge Soros
  27. Ustav iz 1974.
  28. Uža Srbija
  29. Josip Broz
  30. Fadil Hoxha
  31. Enver Hoxha
  32. Čedomir Jovanović
  33. Nataša Kandić
  34. Sonja Biserko
  35. Hashim Thaçi
  36. UČK
  37. Sandžak i Vojvodina
  38. vekovi
  39. ognjišta
  40. sve što je srpsko
  41. preci
  42. Lazar
  43. duša
  44. ognjišta
  45. vekovna ognjišta.