Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Kako počinju olovna vremena?

Dragan MaksimovićDragan MaksimovićIma sredstava koja se ne mogu opravdati. Želeo bih da mogu voleti svoju zemlju a da istovremeno volim i pravdu. Nije mi svejedno u čemu će ona biti velika, da li će to biti u krvoproliću i lažima. Želim da je učinim velikom dajući svoj doprinos pravdi. Na to ste mi rekli: „Pa vi onda ne volite svoju zemlju.” 

Alber Kami, Pisma nemačkom prijatelju     

Jevrejski par koji je pre neki dan, uz povike «Aušvic, Aušvic!», dobio batine od grupe skinhedsa, za razliku od ostalih koji u ovim krajevima dobijaju batine, izdejstvovao je izvesno zadovoljenje: lično im se izvinio predsednik Republike.    

Moj prijatelj, sjajni glumac Dragan Maksimović nije doživeo ništa slično. Pre pet godina, na Slaviji je pretučen od jedne iste takve grupe skinhedsa i u teškom stanju prevezen u bolnicu. Dva meseca je lavirao između života i smrti i najzad umro u svojoj 52 godini. Razlog zašto je napadnut je bila procena napadača da se radi o ciganinu.

Razumljivo je zašto ta grupa orangutana nije znala da pred sobom ima Misu iz «Petrijinog venca» ili glavnog glumca u nekoliko projekata Pitera Bruka. Takođe je shvatljivo zašto policija, u to vreme zaokupljena pokušajima da svoje veze sa podzemljem nekako preseli u nove okolnosti, nije ni prstom mrdnula da pronađe Maksine ubice. Možda se može uzeti u obzir i to da su mediji tada bili veoma angažovani u svojoj prekvalifikaciji iz profesije sluga diktatoru na zanimanje sluga niskim strastima i lošem ukusu, pa nisu ni pomenuli Maksin odlazak. Ali mi... Šta smo mi učinili da njegove zlotvore stigne pravedna kazna?

Sramotno ubistvo Dragana Maksimovića poraz je svih civilizovanih ljudi. Pre svega zato što niko od nas, koji držimo da pripadamo toj sumnjivoj kategoriji, nije našao za shodno da nešto preduzme. Većina nas, njegovih prijatelja, slegla je snuždeno ramenima, pustila koju suzu i razišla se posle sahrane. To je bilo sve što smo učinili za tog čoveka.

Tako, u stvari, počinju olovna vremena. Tako što mekušci slegnu ramenima, malko zasline i onda otrče u svoje stanove koji više ne predstavljaju topli dom već dobro obezbeđenu tvrđavu koja služi za odbranu od spoljnog neprijatelja. Jedino se postavlja pitanje: koliko se može živeti pod opsadom? Nije li bolje izaći pred zidine i suprotstaviti se zlotvoru? Jer, šta se može izgubiti? Život koji provodimo u stalnom strahu? Da li za nešto tako vredi strepeti?