Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Letter to Carla Del Ponte

Dear Mrs. Del Ponte,

Referring to the trial of former Serbian State officials for the crimes committed in Kosovo during the war there I want to attract you attention to the fact that these people, this criminal group, did not kill only the OTHERS, that is people of other nationalities, but also people of their own nationality, their compatriots, when it suited them.

One of the particular crimes was the act of deliberately targeting 16 employees of Television Belgrade (RTS) to win the propaganda war with the West. For that crime nobody was convicted except the former RTS General manager Dragoljub Milanovic, who was sentenced to 10 years on charges of negligence, that is, he was accused of violating a governmental order about evacuation from the TV building.

There is a book about the crime, which came out in Serbia in April "Silence in Aberdareva street" which summarizes brilliantly all the existing evidences and even offers some new evidence that the top Serbian State and Military officials of the time knowingly left the television staff to be killed since they had been informed previously about the upcoming NATO raid.

In connection with the crime there are at least three indictees in the Hague: there is former Yugoslav Army Chief of staff, General Dragoljub Ojdanic, the Third Army Comander General Nebojsa Pavkovic and the former Serbian President Milan Milutinovic, who also was a member of the Supreme Defence Council.

The latter two, Pavkovic and Milutinovic, had already suggested that, under certain circumstances (and surely under pressure) they were "willing" to speak about the RTS workers’ victimization. Indications for this can be found on pages 127 and 308 (footnote No 231) of the book, written by Zoran Janic.

In the case of Milutinovic, who was Serbian President, as well as the Supreme Defense Council member (with Milosevic and President of Montenegro Milo Djukanovic) and at the same time Civil Defense Head (and thus in charge of committing the Federal Government order about the RTS building evacuation), the indication that he would talk about the crime arises from his confirmed and well-known cowardliness since, after Milosevic's fall, he offered the new authorities his cooperation swearing to be loyal. During the Kosovo war, in Milutinovic’s office had been where he and other officials coordinated the propaganda war for several months (pages 258-260).

His guilt regarding the RTS staff victimization was written about in the book on pages 30, 197 (at the end of the footnote No 150) 212, 253 i 254, 258-260, 309 i 314-316, including the whole last chapter of the book "Silence in Aberdareva street".

Dear Mrs. Del Ponte, these families are grateful for your readiness to help in our fight for the truth about the concrete crime committed by the Serbian State officials, the crime in which (according to the book) all the key Milosevic criminal state institutions, including army and secret police, were involved. I believe that the crime, committed on their compatriots, can also be brought under the category of war crimes. If not, then the investigation, although restricted (moguæi dodatak: as it may be), would force Pavkovic, Milutinovic and the former head of the Secret police Jovica Stanisic to admit some new facts about the circumstances of the crime. In this case they have nothing to lose since their boss is dead.

On the other side, the Serbian Special Court for organized crime, if it agreed to deal with the RTS case, according to the evidence provided in the book "Silence in Aberdareva street", would lose pretexts for not having grounds for carrying out a proper investigation. In such a proper investigation, its findings would be that the former Serbian State officals were guilty of a premeditated act of murder. Since the victims are Serbs, rather than members of the other nationalities, it would be an opportunity to talk about Milosevic and his companions as killers. May be this would be a step towards reconsidering the Serbs’ own guilt.

Yours sincerely Zanka Stojanovic

( in the names of the victims families)
 

Poštovana gđo Del Ponte,

U kontekstu suđenja srpskoj državnoj vrhuški zbog zločina počinjenih tokom rata na Kosovu, uzimam slobodu da skrenem Vašu pažnju na poznatu činjenicu da to zločinačko udruženje u tom ratu nije ubijalo samo Druge, dakle pripadnike drugih naroda (što nacionalizmom zadojena i fašizirana srpska javnost smatra oprostivim grehom), nego i vlastite sunarodnike, onda kada im je i ukoliko to odgovaralo.

Jedan od markantnih zločina te vrste bilo je žrtvovanje šesnaestoro tehničara Televizije Srbije, radi pobede u propagandnom ratu sa Zapadom. Za taj zločin nije nikada optužen niko, sem direktora Televizije Dragoljuba Milanovića, koji je zatim osuđen zbog nehata, to jest zbog kršenja vladine naredbe o evakuaciji Televizije.

U Srbiji se u aprilu pojavila knjiga o tom zločinu, “Tišina u Aberdarevoj” (u Aberdarevoj ulici nalazi se Televizija Srbije), koja izvrsno sumira postojeće dokaze, i nudi obilje novih, da je srpski državni i vojni vrh ostavio osoblje Televizije da izgine nakon što je sa nekoliko strana bio unapred precizno upozoren na predstojeći natovski vazdušni napad.

U vezi sa tim zločinom nalaze se najmanje trojica optuženika kojima se sada sudi u Hagu: bivši šef Generalštaba Vojske Jugoslavije general Dragoljub Ojdanić, komandant Treće armije general Nebojša Pavković i bivši Predsednik Republike Srbije Milan Milutinović, koji je po svojoj funkciji istovremeno bio član Vrhovnog saveta odbrane (vrhovnog komandnog tela oružanih snaga).

Poslednja dvojica, Pavković i Milutinović, već su nagovestila da bi pod izvesnim uslovima (i svakako pod pritiskom) bli spremni da govore o žrtvovanju radnika RTS-a. Indicije o tome, za Pavkovića, mogu se naći na stranicama 127 i 308 (fusnota br. 231) knjige autora Zorana Janića.

U slučaju Milutinovića, koji je, kao predsednik Srbije, bio član tročlanog Vrhovnog saveta odbrane (sa Miloševićem i predsednikom Crne Gore Milom Đukanovićem), ali istovremeno i zapovednik Civilne zaštite (i kao takav nadležan za izvršenje naredbe Federalne vlade o evakuaciji Televizije), indicija da bi progovorio o zločinu je njegov nadaleko poznati kukavičluk, zahvaljujući kojem je nakon obaranja Miloševića spremno ponudio svoje usluge novim vlastima, zaklevši im se na poslušnost. Predsednik Srbije ostao je još nekoliko meseci. Tokom kosovskog rata, u njegovom kabinetu održavali su sastanci tela za koordinaciju propagandnog rata (strane 258-260).

O njegovoj krivici u žrtvovanju radnika Televizije, u knjizi se govori na stranicama 30, 197 (na kraju fusnote br. 150), 212, 253 i 254, 258,259, 260, 309, 314, 315 i 316, ujljučujući zapravo čitavo poslednje poglavlje “Tišine u Aberdarevoj”.

Poštovana gđo Del Ponte, porodice žrtava duguju Vam veliko poštovanje i zahvalnost na Vašoj spremnosti da pomognete našoj borbi za istinu o ovom konkretnom zločinu srpskog državnog vrha, u koji su (kako pokazuje knjiga), bile upletene sve ključne institucije zločinačke Mloševićeve države, uključujući vojsku i tajnu policiju. Verujem da se taj zločin, iako počinjen nad vlastitim sunarodnicima, takođe može podvesti pod kategoriju ratnog zločina, a ako ne, da bi istraga – ma koliko ograničena - koju bi Tužilaštvo o njemu sprovelo, u najmanju ruku NATERALO Pavkovića, Milutinovića ili šefa tajne policije Jovicu Stanišića, DA OTKRIJU NEKE NOVE DETALJE O OKOLNOSTIMA ZLOCINA. Utoliko pre jer time ne bi imali mnogo da izgube, budući da je nalogodavac već mrtav.

S druge strane, srpski Specijalni sud za organizovani kriminal, koji je pristao da se na osnovu knjige “Tišina o Aberdarevoj” pozabavi slučajem RTS, izgubio bi izgovore da ne sprovede odgovarajuću istragu. Ta istraga nesumnjivo bi morala da dovede do utvrđivanja krivice srpskog državnog vrha za masovno ubistvo s predumišljajem. Pošto su đrtve Srbi, a ne pripadnici drugih naroda, APATiCNO srpsko javno mnjenje možda bi konačno počelo da govori o Miloševiću, njegovom klanu, njegovoj partiji, vojsci i policiji, kao o ubicama. Možda bi to mogao da bude jedan korak ka samoosvešćenju o vlastitoj krivici.

Zanka Stojanovic, 26.septembar, 2006

 

Zanka Stojanovic je pre mesec dana predala knjigu i Specijalnom tuzilastvu za ratne zlocine. Delovi knjige izlazili su u obliku feljtona u listu Danas preko 30 dana, zatim je izasla knjiga, vest o tome objavljena je po svim novinama, ali uprkos tome niko iz tuzilastva nije se nasao ponukanim da kontaktira bilo autora bilo porodice nastradalih.