Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Blog Resurrection

crazy fingerscrazy fingersKakav dan, a? Toliko me je iznenadio da sam se rešila da napišem nešto na ovom parčetu koliko vidim, sve šireg & popularnijeg Bloga „binajtitu“. Poslednji moj post bili su utisci sa Najdželovog kocerta, i baš se nešto mislim... posle toga, bejah još na Stingu, čula sam da je bilo dobro... od onih koji su stvarno bili na koncerti u prvim redovima, kako i valja, a ne kao ja da stoje u tri lepe od bine sa dokonim mortusima allaround, odakle se pružao sjajan pogled na video bim, gde niko nije znao nijednu pesmu, a ako se zadesi da počnete da pevate na glas, okreću se kao da ste zapevali usred crkve „Whole Lotta Love“.

E da, išla sam i na Whitesnake i tu se probila do bine gledala Coverdalovo zategnuto lice i dupe, imaju novog gitaristu, kako je dobar frajer, opet bih pustila kosu i utegla se u kožu, pomislih to samo na tren naravno, al oni su me digli za medalju to veče!

Sluti se Stefanovski, a dodjem drugarici društvo i za Seal-a, nema s kim da ide, pusto žensko. Ne znam šta se desilo, ali rasule smo se... mislim, moje drugarice i ja. Sećam se onih dana kada smo visile u Ben Akibi i dolazile kući sa facijalnim grčem od smejanja. Juče ih pitam kad su se zadnji put smejale.. ali oooonaaaaaaako, iz stomaka, da ti krenu suze, a možda malo i u gaće, malkic’ bar. Ćute... Eeee, žene moje! Život počinje u tridesetim, al zamalo (btw, jel se za malo piše za malo ili zamalo?) I to kao da je neko bacio neki mambo jumbo na nas, pa i kad se nazre šansa za nekakav provod, bar jedna ne može, a do večeri ne mogu tri. I onda kada me pitaju „Gde izlaziš?“ šta da kažem. Mogu samo da nabrajam gde sve nisam išla i otkad. Maler potero, nema šta. Pre neki dan otvaram mail, preko 30 nepročitanih kao i uvek, većina su klijenti, za njih imam poseban dan – subotu, a ostali mailovi svi sa attachmentom, dakle fore i zezalice. I otvorim jedan mail koji je sadržao neki .pps attachment, misleći opet neka zavrzlama, neke već dosadne fotke sa „srbovanja“ ili još imbecilniji chain letteri, sa mantrama za bolji život. Znate ono, „živi danas, zaboravi na sutra!“ „Reci svakome ko ti je drag da ga voliš, jednoga dana biće kasno!“ Nije nego, al znam da nekome znače te utešiteljske praznoće uma. Znam lično devojku koja ih sve skuplja i tako čita s vremena na vreme. Onda kada se nadjem s njom na kafi (a trudim se da to ne bude baš prečesto) bar u tri navrata mi citira chain letter. Hahahaaa.. i sad se smejem. Citirati chain letter, eeeeeeeej!!!

I otvorim ja taj mail, kad ono poziv na žurku. I to kakvu! U nekom stanu blizu Bitefa, velikom stanu, sa puno svega, puno ljudi, pića, dobra muzike, specijalna oprema, znači da se zemlja trese, samo takav provod u najavi, osmeh meni od uva do uva, a onda BANG!!! Na dnu pozivnice datum.. dvadesetneki septembar. U svakom slučaju čitaj: „dodji juče“. Kad nisam zaplakala od besa. Šta ćeš, dešava se...

Al ipak, šta meni fali... Šta fali i ovoj ovakvoj suboti. Nisam napolju, mada sam išla danas do crkve da popalim sveće u pomen mrtvima, zeznula se pa kupila jednu više i upalila je mrtvima što ih ponekad sanjam da me ostave na miru. Radim ono što najviše volim, pišem, bacim oko na „mute“ utakmicu Serbia-Belgia pošto mi u backgroundu prže Page&Plant, provela super popodne sa meni bliskom osobom, posle osmodnevne pauze ubedjenosti da ću ovog puta stvarno, ali stvarno prestati da pušim (ma trebalo je da se kladim s nekim, to može da me motiviše) ponovo palim Lakistrajkastog, pijuckam pivo,

a u 23h je na TV-u „Vrelina“, do-ja-ja! Još da mi proradi ona feng shui žabica u ćošku što mi je donela Dragana protiv kešmalera, pa da u ponedeljak pazarim čizme u Timberlandu i bog da me vidi!

PS upravo smo dali go! Ale-ale... cheerz!