Bez ideja , Biljana 1959-1998

Jasmina Tesanovic (10 Novembar, 2006 - 13:49)

Bez idejaMnogi su je poznavali...ja od rodjenja...umrla je 10. novembra 1998...

obecala sam joj knjigu, njenih i mojih prica

za sada sam uspela samo ovu istinitu pricu da napisem, a taj nas zajednicki kofer jos nisam smogla snage da otvorim

Photos by Stephanie Damoff

story in Serbian and English

Biljana

Moja rodjaka umire od SIDE. Svuda se to dešava na Istoku i Zapadu, medju bogatima i siromašnima, jednostavno se dogadja.Ima 39 godina, prelepa je, njena priča je duga, duga i ružna priča o nepravdi. čak i sada je najlepša pacijentkinja u odeljenju za SIDU u kome se ljudi kre}u bez delova tela.Odeljenje je zaključano. Kucam, pitaju me koga tražim, ja kažem njeno ime. Gledaju me sumnjičavo, već im drugi pogled pokazuje sažaljenje. Medicinskoj sestri je njena priča poznata ali ona ne zna šta ja znam. Priča se tiče droge koje se oni plaše. A ja sam jedna od njenih, možda joj i ja nosim drogu, neki to rade. Neki od njenih prijatelji su umrli upravo dok ona tu leži: jako je to teško podnela, tražile je sedative zato što su njeni prijatelji umrli od SIDE.Nisam je videla 14 godina, možda i više. Sećam je se pre 15 godina. I ona se toga seća. Kaže mi: nedostajala si mi. Ne plačem, ne kažem volim te, mislim na tebe, samo pričam i pričam o njenom životu životu životu. Ona kaže, kad su me primili ovde mislila sam da ću umreti, onda mi je bilo bolje ali se onda nešto dogodilo i evo me sada. Da li ona zna da umire. Zna, zna čak i da postoje male šanse i da joj bude bolje. Svi govore da nema, svi sve vreme ovim umirućma ne daju nikakve šanse. Videla sam ljude da umiru na filmu, videla sam mog ujku, mog dedu, moju tetku i moju kumu. Ali ovo sada je drugačije. Ona je od mene mladja. Ne može da umre, ona je hrabra mlada i lepa, smrt ne bi trebalo nju da uzme. U redu, grešila je, vredjala je, bila je grozna, verovatno se zato i nismo vidjale, samo smo se rastale, ali mi se nikad nismo svadjale, i ona ne sme da umre.Ima još uvek prelepe velike oči, i prelepe zube, i prelep tanak nos, i ja stavljam prsten na njen prst. Uzima me za ruku i drži. Još uvek ima prelepo telo, predivno izvajane noge, ona je jednostavno predivna…Bila jednom jedna tužna i ljuta beba: ona. Majka joj je bila obolela od postporodjajne depresije: pokušala je bebu da ubije a onda ju je jednostavno zaboravila. Dok se povratila otac je jednostavno izabrao nju majku. Otac joj je inače bio zver, još uvek jeste. Ne verujem da su ženske zveri bolje od muških, ali tvrdim da je on tipična muška zver preobučena u ljudsko bogato i školovano ruho. Ima novca i samo mu je do novca i stalo. Svoju ženu je izabrao zato što je bila potpuno ono što njemu treba: žena bez ideja, ličnosti, novca. Nekad lepa, nekad bogata i pametna, pa ipak nevidljiva. Sve je to on uzeo. I bilo mu je potrebno 39 godina da sve to otme i svojoj ćerki Ali nije uspeo, ona umire kao odbačena, kao djubre, kao loša žena. Ali nije uspeo da je pobedi. Sigurna sam da će ona njega , kad-tad.Pričam i pričam, pitam li pitam, i ona priča i priča, gubi dah, guši se, traži vodu, ali mi se smeči. Izvinjava se što je dosadna. Ali nije dosadna, brilijantna je, seća se detalja…Sećam se kada smo se kao deca u krevetu držaei za ruke da bismo zaspale ili kad smo izmišljali igre kad ne možemo da zaspimo. I sav taj smeh, sva ta radost, zabava, nežnost, razumevanje. Bol koji smo jedna drugoj nanosile nije bio spoljašnji, lo{, bio je dodirivanje i istraživanje granica. Bio je ljubav i učenje ljubavi. Bili smo isključene iz sveta odraslih: oni su hteli da smo tihe i dobre. Mi zajedno bile smo bučne i loše, ali smo naučile zašto voleti znači živeti i da su odrasli mrtvi. I da se smejemo, naravno.Ne napušta mi se soba, ostala bih sa njom zauvek. Znam da ću ponovo doći ali ne znam da li }e biti još vremena za ovakav trenutak sre}e. Odlazim ali ne izgleda tako. Obećavam joj njenu sopstvenu sobu ako se potrudi da ustane iz bolničkog kreveta. Ona kaže, obećavaš? Obećavam. Kažem da obećavam i obećavam…Imaće sopstvenu sobu čak i ako ne ustane iz svoje samrtničke postelje. Uvek održavam svoja obećanja.Hoću njene priče, hoću da ih objavim, ona kaže, bojim se da ti se neće dopasti. Ja kažem, pa šta, zato sam i ja objavila moje priče da bi ljudi imali priliku da ih ne vole. Ona me razume, oduvek je razumevala i mene i moje priče. Bože moj, da li stvarno odlazi negde drugde. A šta će biti sa njenim prelepim telom koje sam videla kako se rodilo i sada gledam dok umire. Htela bih da ostanem s njom zauvek do njenog zauvek bar, ali ona odlazi, ona je blažena, sama, smešeći se sa dugim trepavicama preko zelenih poluzatvrenih očiju. Odlazi od mene, napušta me, ali je srećna. Ptam je, jesi li srećna. Oa kaže, srećna, pa se smeći, i gleda me istim pogledom koji je imala njena majka kad je umirala.Ja imam mladu ćerku, jaku devojku koja će me sahranti snagom amazonke. Ovo je suprotno, ja sahranjujem svoje dete, moju mladju sestru, moju ćerku bez oca i majke, koja nikad nije znala da sam joj ja majka, osim možda sada. Ali ja se ne sećam da sam prema njoj bila nežna, dobra da, ali ne i nežna. Ja sam bila vrlo stroga dete-majka. Još uvek sam takva. Nikome se zaista ne dopadam, ali me cene i traže. Ona me je napravila takvom majkom, zato što sam bila premlada da bih bila majka, bilo mi je samo pet godina a ona nije imala nikoga od odraslih spremnih da preuzmu odgovornosti. Ja sam joj bila jedina mogućnost a ni ja nisam imala izbora. Samo bi nas ostavili zajedno s rečima: morate da budete dobre. Moja jedina briga bila je da ona preživi i tu sam i uspela. Ali evo je sada dok umire, nisam je videla 15 godina, rodila sam svoje dete, i nešto je krenulo pogrešno. i ona kaže, bilo mi je bolje, i onda se nešto desilo. Stvari se tek tako dešavaju. Jednostavno se dese i niko ne može da ih zaustavi.

10. novembar, 1998

Bila sam tu kad je umrla. Stajala sam ispred njenog prozora u prizemlju i osećala kako umire. Onda sam stigla pre no što su otvorili odeljenje i sestra je zavila njeno tanušno telo u beli čaršaf. Samo je jedno staklo razdvojilo njene poslednje reči i dah od mene. Želela sam tu da budem. Bila sam tu, znam da jesam i verovatno je i ona to znala. Kada sam ušla na odeljenje sa cvetom u ruci, krenula sam pravo na vrata njenog boksa. Bio je zavijen takodje belim čaršafima, kao i njeno malo telo tako da joj je virio samo čuperak kose na vrhu glave. Htela sam još jedanput da joj vidim lice, ali nisam tražila. Juče sam htela da je obidjem, ali nisam. Kukavica sam, sebična krava kakva sam uvek bila prema njoj, ili je mo`da tako moralo biti. Na{ jedini i poslednji susretan bio je radostan, smejale smo se i pravile planove i pričale o na{oj prošosti. Bile smo svet za sebe. Da sam imala bar jo{ jednu priliku da je vidim. Juče sam propustila tu priliku zato što sam bila kukavica, Plašila sam se njene smrti a ona nije. Moj bože šta sve može kukavičluk da nam napravi.Zatvaram oči i mislim na nju, mogo želim da opet držim njenu hladnu ruku u svojoj. Trebalo je ali bila sam kukavica.Mirna sam, držim ruku moje ćerke, to je Biljanina ruka kad je bila nežna, tanka čvrsta mlada devojka sa dugačkim inteligentnim prstima. Čudno sam smirena, osećam je duboko , duboko u sebi, želim njeno iskustvo da podelim sa celim svetom. Ušla je zauvek u mene, ja sam njeno telo, ne treba joj grob. Ionako nikad od mene nije bila nezavisna, nikad. Pomoći ću joj da izadje na kraj sa problemima s kojima nije mogla kad smo bile razdvojene: ubićemo zver i osloboditi svet i bićemo srećne. Rekla mi je , sreća, pa, ja sam srećna. Osećam njenu sre}u u sebi. Stajala sam pored njenog prozora dok je umirala, samo nas je jedno staklo razdvajalo, ali ona je prošla kroz njega, ne polomivši ga i ušla mi pod kožu ne povredivši me. Smirena sam.@ena na šalteru u novinama počela je da plače kada je videla Biljaninu sliku na umrlici. I druga žena je ostavila svoj posao i požela da plače. Kako je umrla, recite mi molim vas, insistirala je. Rekla sam, od ženskog života. Molim vas, ponovile su. Od SIDE, kažem. Ipak su razumele šta sam htela da kažem, iako nisam ja sigurna da znam šta sam htela da kažem, ali ako one jesu meni je onda bolje.Po prvi put u svom životu shvatam smisao sahrane, ceremonije smrti. Po prvi put u životu mi je sve to potrebno. Kao svim drugim normalnim ljudima koje poznajem. Moram da pridam značaj, vidljivost i reči mom gubitku. Nadam se da }e pogreb zauvek da traje kao i moj bol koji nikad ne}e minuti. Njena ruka u mojoj još uvek stoji, mogu je osetiti. Iako sam detaljno oprala svoju odeću i ruke, zbog SIDE, zbog infektivnog odeljenja, ne plašim se da njena aura mo`e da se smanji. Svačiju ruku koju uhvatim kao da i njena ruka drži, njena ruka je kao rukavica preko moje, rukavica ljubavi i zaštite. Da, mogu da osetim njenu ljubav, konačno oslobodjenu Života i društvenih pravila, konačno jednostavnu i čistu kao pre no {to se zamutila sa novcem i drogom. I ja sada učim da volim. Zauvek sam izgubila svoju gordost, postala sam skromna u sekundi, ispred njene hrabrosti i herojske smrti. Videla sam strah u njenim očima, znala sam da se plaši da ode, znala sam da ne zna kuda smrt vodi. Znala sam da želi da živi, `ivi. Kao što `eli da govori, govori govori sve te neiskazane tajne koje smo svih tih godina delile i ne družeći se. O da, ja sam bila njeno zlato i njeno ostrvo kao {to je i ona bila moje. Zajedno smo bile bezbedne i kompletne. Ona je bila moj prvi čas ljubavi koji se zatim pretvorio u ljubav prema partnerima, očevima, majkama, deci, životinjama, umetnostima…O da, ona me je jednostavno naučila šta je to ljubav bez granica… i onda sam se uplašila, nisam htela više da dajem kad me je povredila, zatvorila sam se. Sada kad se ona opet otvorila oslobodila me je, opet mogu da volim. Nije uspela da pročita moju knjigu, nije uspela svoju da završi, nije uspela da stigne na grčko ostrvo i da gleda u more, da pliva kao riba, da se smeje kao beba… znam, mnogo toga ju je čekalo, to se dešava mladim i hrabrim. Ali nema veze, kao da je pročitala moju knjigu, napisala ju je, i mnogo mi nedostaje da me grdi zbog mog pisanja. Nestala je moja gordost, nisam s njom govorila zato što se bila naljutila na mene, i sada mogu da priznam, upravo zbog moje gordosti nikad sa njom nisam pila vino, pričala o umetnosti i životu. Ovo je moja kazna, nesreća i tragedija. I zaslužujem je, sada kada me gordost više ne {titi, moraću da pijem vino, da pričam o umetnosti i životu sa zamenama za nju, a svi drugi to jesu.Danas je dan posle, gore mi je, nije bolje, deluje večnost. Deluje da nikad prestati neće i zašto bi. Ljudi oko mene tako su fiksirani da vreme. Budale. Moj život postao je trka van vremena ka mestu na kome }emo se ponovo sresti. Nikad, nikad joj nisam rekla ni polovinu svojih osećanja, kao što ni ona meni njena nije rekla, iako obe znamo i znale smo da će nas samo smrt rastaviti, kao što i jeste. Ili mo`da i nije?Ludim od bola, ne mogu da izadjem na kraj sa ovim gubitkom, krivicom, ljutnjom? Želim ostale da vidim, njihova lica, lica bola, da li su veća, manja, ludja od mog, ili da li je to bolno i svedeno na bol kao žto je bol po definiciji. Da li je i njihov ceo `ivot kao moj, ili da li je mo`da moj život sveden samo na bol.

12. novembar.98

Danas je bila njena sahrana. Kao dve Mafije u ratu, njena porodica protiv porodice njenog muža, borili smo se oko njenog mrtvog tela. Mi njena porodica stigli smo sat vremena ranije jer se nismo osećali sigurni: oni su je držali, platili pogreb, oni su diktirali uslove: loše po nas. Ušli smo u kapelu i zauzeli sva najbolje mesta oko kovčega i onda nismo mrdali. Ali smo jedva pronašli kapelu, nismo znali kako se preziva, promenila je svoje devojačko prezime i postala jedna od njih, druge nacionalnosti. Druga moja rodjaka re~e: zar nije za nju prirodno da leći pored svoje majke a ne pored svog svekra. A ja kažem, a ti? Ona je udata, i ona je promenila svoje prezime i ona }e naravno ležati sa svojim svekrom i svervom. Kažem joj, to je dru{tvena sudbina žena. Samo tvrdoglave žene je menjaju i pla}aju debelo što nisu društvene.Stajala sam pored njene glave i desne ruke koju sam držala dok je umirala. Opet je bila sa mnom, gde bi drugde. Rekla mi je da je najlepše trenutke u životu sa mnom provela. Onda kada smo bile tvrdogave: ona je zaista bila hrabra i nisu nas ni slomili Pre bi nas ubili nego nas slomili. Bile smo jake i slobodne kad zajedno i zahvaljujući tom iskustvu stekle smo svest kad nismo slobodne u mnogim drugim situacijama koje smo smatrali prirodnim. Naš ujak je na sahrani pogrešio, nazvao me je njenim imenom, ne jedanput već tri puta, ali sam znala da se meni obra}ao kad je njeno ime izgovorio, i odazavla sam mu se. Rekao je izvini, ja sam rekla, nema razloga za izvinjenje.Njen grob je odmah uz beskrajno žitno žuto polje, to je taj beskraj o kome je Leopardi pisao. Ona je odmah tu uz ogradu, može da je preskoći kad god zaželi da poleti. Neko je za nju nekad rekao, isuviše je slobodna. Da li postoji tako nešto kao previše slobode? Slobodna od sopstvenog tela?

Bez ideja

Biljana

My cousin is dying of AIDS. She is 39, she is beautiful, her story is a long story, a long and ugly story of injustice. It is a story that could happen anywhere, in the East, in the West, among rich or poor. It just happens. She is even now the most beautiful patient in the AIDS ward, where people walk around missing pieces of their bodies.
The ward is locked. I knock, they ask who am I looking for. I say her name. They look at me with suspicion, then with compassion. It is a nurse who knows her story, but she doesn’t know if I know it too. It is the drug part of the story they are worried about. Am I one of them, am I carrying drugs to her, some of her visitors are. Some of her friends have died while she was lying there: she took it very badly, she asked for pills because they died of AIDS.
I haven’t seen her for 14 years, or longer. I remember seeing her 15 years ago. She remembers that too. She says: I missed you. I don’t cry, I don’t say I love you, I think of you, I just start talking and talking about life life life. She says, when I came here I thought I would die, but I got better and then, something happened and here I am. Does she know that she is dying? She knows that there is even some vague chance for her to recover. Everybody says no, people never give the dying a chance. I have seen dying people in films, I saw my uncle, my grandfather, my aunt, and my godmother die. But it is different now. She is younger than me. She cannot die, she is brave, young and beautiful, death shouldn't want her. Okay, she sinned, she cursed, she was terrible, probably that is why we stopped seeing each other. We just split, but we never fought. She shouldn’t die.
She still has beautiful big eyes, beautiful teeth, and a beautiful thin nose. I put a ring to her finger, she takes my hand and holds it. She still has a beautiful body, lovely-shaped legs: she is just lovely...
Once upon a time, she was an angry and sad baby. Her mother had a postpartum depression: she tried to kill her and then she neglected her. By the time she came to her senses, her husband had chosen his wife over his daughter. Biljana’s father was a beast, still is. I don’t believe that female beasts are better than male ones, but I say he is a typical male beast dressed in the human costume of the rich and educated. He has money and cares only about money. He chose his wife because she was exactly what he wanted her to be: a woman without ideas, personality, money. Once beautiful, once rich, once intelligent, still all that but invisible. He took it all. And he needed 39 years to take it also from his daughter. But he failed: she is dying as an outcast, as trash, as a woman. But he didn’t get her. She will get him, I am sure, one day.
I talk and talk, I ask and ask, and she talks and talks but her breath is heavy. She chokes, she asks for water, but she smiles at me. She excuses herself for being boring. But she isn’t boring, she is brilliant, she remembers all the details...
I remember holding hands tightly as kids and making up games in bed instead of sleeping. And the laughter, the joy we had, the fun, the tenderness, the understanding. The pain we inflicted on each other wasn’t impersonal, it wasn’t malicious, it was touching and exploring boundaries. It was love and learning to love. We were closed off from the grownups: they just wanted us to be silent and good. Together we were noisy and bad, but we learned that loving means living, and laughing, of course, and that grownups are dead.
I don’t want to leave the room, I want to stay forever with her. I know I will come back, and yet I don’t know if we have time for this bliss. I am going away, but it doesn’t seem so. I promise her a room of her own if she tries hard to get out of the hospital bed. She says promise? Promise, I say, I promise, and I do... She will have a room of her own even if she doesn’t get out of her deathbed. I promise. I always keep my promises.
I want her stories, I want to publish her stories. She says, I am afraid you won’t like them. I say, so what, that is why I publish stories, so that people can not like them. She understands, she always understood me and my stories. My God, is she really going away somewhere? What of her beautiful body that I saw being born and that I see now dying? I want to stay with her forever, until her forever, but she is slipping away; she is blessed, alone, smiling with long lashes over her green half-closed eyes. She is going away from me, abandoning me, but she is happy. I ask her, are you happy? She says, happy, she smiles and she looks exactly like her dying mother.
I have a young daughter, a strong youngster who will bury me with Amazon strength. Now it is the opposite, I am burying my child, my younger sister, my motherless and fatherless daughter, who never knew I was her mother, until maybe now. I remember all the brutalities I inflicted on her as a child, I, a child too. But I don’t remember being kind to her, good, yes, but not kind. I was a strict child-mother. I still am. Nobody really likes me, they just respect me and need me. She made me such a mother. I was too young to become a mother, I was only five, but she didn’t have any grownups ready to take responsibility. I was her only option, and I didn’t have much of a choice either. They just left us together saying, you must be good. My concern was that she should stay alive, and she did. Now, she is dying. I haven’t seen her for 15 years. I had my child, and then something went wrong between us. As she said, I was better and then something happened. Things just happen. They do, and nobody can stop them.

10th November, 1998
I was there when she died. I was outside her window, I sensed her going. The ward had not opened yet. The nurse wrapped her tiny body in a white sheet. Only a glass divided her last breath and words from me. I wish I was there. I was there, I know I was, and probably she did, too. When I entered the ward with a flower in my hand, I went to the door of her room. Its door was draped with sheets, and her tiny body was wrapped so that only a bit of her hair was showing at the top of her head. I wanted to see her face once more, but I didn’t ask to. I wanted to go yesterday and see her, but I didn’t. I am a coward, the selfish bitch I have always been towards her, or maybe it was meant to be so. Our only and last encounter was joyous, we laughed and made plans and talked about our past. We were a world of our own. I wish I had just one more chance to see her. I had it yesterday, but I was a coward. I was afraid of her death, but she was not afraid. My god, what cowardice can do to us. I close my eyes and think of her, I want to hold her cold hand once again. I should have gone, but I was a coward.
I am calm, I am holding my daughter’s hand. It is Biljana‘s hand when she was a kind, thin, firm young girl with long intelligent fingers. I am strangely calm, I feel her inside me, deep down inside me; I want to share her experience with the world. She will be a part of me forever. I am her vessel, she needs not a grave. She was never independent from me anyway, ever. Together we will deal with problems that we couldn’t deal with when we were apart: we will kill the beast and set the world free, and we will be happy. She told me she was happy, well, I am happy, too. I feel her happiness transmitted to me. I was standing near the window when she died, only a glass stood between us, but she came through it without a crack and into my skin. I am calm.
The woman in the newspaper office started crying when she saw Biljana’s photo with the death announcement. The other woman in the office dropped her work and started crying too. How did she die, please tell me, she insisted. I said, of a woman’s life. Please, they said. I said AIDS. They understood what I meant, I am not sure I understand what I meant, but the fact that they do makes me feel better.
For the first time in my life I understand the function of burial, of the ceremony of death. For the first time in my life I need it, like other normal people I know. I need to give prominence, visibility, words to my loss. I wish the funeral would last forever, like my pain, which will never end. Her hand in my hand is still there, I can feel it. Though I washed my hands and clothes thoroughly, because it was AIDS, because it was a ward for infectious diseases, I am not afraid that her aura can be diminished. Every hand I hold now is her hand too, her hand is like a glove to my hand, a glove of love and protection.
Yes, I can feel her love, finally free of life and social rules, finally simple and clean as it was before it got blurred, spoiled, confused with money and drugs. I am learning how to love too. My vanity has gone forever, I became humble in a moment, faced with her courage and heroic death. I saw fear in her eyes, I knew she was afraid to go, I know that she didn’t know where death leads. I know that she wanted to live, live, live. Just as she wanted to talk, talk, talk, saying all the unspoken secrets we shared all those years we were apart. Oh, yes, I was her treasure and island, as she was mine. Together, we were safe and compact. That was love, my first lesson of true love, which later developed into love for parents, partners, children, pets, arts. Oh yes, she taught me simply and clearly what giving without borders is...And then I became afraid, I didn’t want to give it anymore, when she hurt me, I closed myself. Now that she has opened the borders again, she has set me free, I can love her once more. She didn’t manage to read my book, she didn’t manage to finish her book. She didn’t manage to go to the Greek islands and watch the sea, swim like a fish, laugh like a baby... A lot was waiting for her, that’s what happens when you are young and innocent. But never mind, it is as if she read my book, as if she wrote it, and I miss so much her telling me off for my writing. My vanity is gone. I didn’t speak to her because she was angry with me, and now I can say that because of my vanity I never drank wine and talked arts and lives with her. This is my curse, my doom and my tragedy. And I deserve it. Now that I don’t have my vanity to protect me, I will have to drink wine, talk arts and lives with her substitutes, which they all are.
Today is the day after, it is worse, it isn’t better, it is just eternity. It seems it will never end and why should it. People around me are so time-centered, the fools. My life has become timeless, speeding ahead to a place where we will meet again. Never, ever did I tell her half of my feelings, as she never told me hers, and yet we both know, knew that only death will part us as it did. Or maybe not?
Am I going crazy with pain, with not being able to cope with this loss, guilt, anger? I want to see the rest of the family, their faces, the faces of their pain. Is their pain bigger, smaller, crazier than mine, or is it just painful and limited to itself? Is their pain their whole life as it is mine, or is mine a life restricted to pain?

12th November, 1998
Today was her funeral. Like two feuding Mafia families, our family and her husband’s family fought over her dead body. We, her family, came an hour earlier, because we were insecure: they had her, they paid for the funeral, they dictated the terms - bad terms for us. We had trouble finding the chapel, we didn’t know her last name: she had changed her surname and become one of them, a different nationality too. Another cousin said: isn’t it natural for her to lie next to her mother and not next to her father-in–law? I said, what about you? She was married, she changed her surname and she would obviously lie with her in-laws. I said that is women’s social destiny. Only stubborn women refuse it and pay a heavy price for not socializing.
We entered the chapel, took all the best places around the coffin and refused to move. I stood near her head, by her right hand, the hand that I held when she was dying. She was with me again, where else. She told me the best moments of her life were with me, when we were determined and unyielding. She was really brave. We were strong and free when together and thanks to that experience, we developed an awareness of not being free in many other situations that we thought of as natural. Our fathers and husbands could not break us. Better they kill us than break us.
At the funeral our uncle made a mistake: he called me by her name. Not once, but thrice. I knew he meant me when he said Biljana, so I said yes. He said sorry, I said don’t be.
Her grave is next to a endless field of golden crops, it is an Infinite like that of which Leopardi spoke. She is just near the fence which she can jump over whenever she feels free to fly. Somebody said of her once: She is too free. Is there such a thing as too much freedom? Free of one’s body?

Biljana , Jasmina

» Jasmina Tesanovic

Ubichemo zver i osloboditi svet i bichemo srechne.

kiklop nandor (10 Novembar, 2006 - 15:45)

Zver che umreti sama, od gladi, kad prestanemo da je hranimo :(

http://urbanozeleno.blogspot.com

bravo

Jasmina Tesanovic (10 Novembar, 2006 - 15:48)

ovo je stari tekst
pun raznih gresaka ali i neke naivnosti i neposrednosti koju ne zelim da kvarim

Razumeo.

kiklop nandor (10 Novembar, 2006 - 16:51)

CCesto se oslobadjam "visska emocija" pissuchi.

http://urbanozeleno.blogspot.com

ja

Jasmina Tesanovic (10 Novembar, 2006 - 16:54)

uvek, kad bi se te navike oslobodila ne bih ni pisala
uostalom nikad i nisam htela da budem pisac vec glumica
ali nisam dobijala pogodne tekstove za moje emocije
cesto kazem, volela bih manje da pisem ali zato bolje da zivim

otvaraj kofer

sonja k. (10 Novembar, 2006 - 16:22)

draga Jasmina - vredi!

ma vredi

Jasmina Tesanovic (10 Novembar, 2006 - 16:25)

u tome je problem
mnogo vredi
samo udaranje kvacki na ovaj tekst, me je razbilo, jedva sam videla od suza i to se vidi u tekstu
bojim se da ne napravim losu knjigu zbog bliskosti materije i emocija
verovatno I need help
jer sumnjam da ce mi ikad biti lakse

opasnost od "lose knjige" uvek postoji

sonja k. (10 Novembar, 2006 - 16:41)

prema tome, samo napred. lako cemo posle o tome da li je losa ili dobra. bitno je da jeste.
"obecala sam joj knjigu, njenih i mojih prica".....ano 1998

domini

Jasmina Tesanovic (10 Novembar, 2006 - 16:46)

thanks
imas pravo nema losih prica
ako sam vec obecala
to je pitanje sujete
a ako me nesto nervira kod ljudi to je sujeta
kojom bas pisci obiluju vise nego zanatom
uostalom biljana je bila bolja spisateljica od mnogih u njeno vreme objavljivanih
prosto je isla ispred svog vremena i izvan mejnstrima

Mozda je to jedini nacin

lidiaz (10 Novembar, 2006 - 17:24)

Ako jos jednom prodjete kroz sav taj pakao i sav nagomilan bol prebacite na papir, mozda ce Vam biti lakse.

Leda

Biljana

bamby (11 Novembar, 2006 - 02:27)

http://zivim.mojblog.co.yu/

Moja Biljana je imala 39 godina i bila na Infenktivnoj, ali zbog hepatitisa C, za koji se ne zna kako ga je dobila. Bila sam ista kukavica, nisam smela da idem cesto, nekad bih crkla zbog toga ali sam sigurna da je razumela i da i sada razume. Kada nema pomoci a oci se vec sele.. tesko je biti hrabar. Potpuno razumem sve to sto ste napisali, sve.. Iskrena knjiga ne moze biti losa, a vasa je takva, iskrena...
Vremenom sve vise nedostaju...

p.s. svako slovo me razbilo...

Jasmina,

cica mica (10 Novembar, 2006 - 17:15)

Češće mi se dešava da ne razumem Vaše tekstove, nego da, priznajem.
Ovaj osećam.
Bez reči sam.
Tišina od mene.
Kao uteha.
Kao razumevanje.
Razumete li me?

Bol je ljuta zver.
Ali i učitelj.

Draga Jasmina,duboko si

zanka (10 Novembar, 2006 - 23:22)

Draga Jasmina,duboko si me dirnula ovom pricom.Biljana je godiste moje devojcice ,Radice, koja je je takodje od jos uvek neizlecive bolesti,raka kostiju, preminula 1969.
Strasno je sto se toliko ratova vodi ,neljudi protiv ljudi ,umesto da se sva energija i znanje ovog sveta usmeri na pronalazenje lekova i poboljsanje zivotnih uslova gladnih i bolesnih.
Izvini za ovaj komentar ali pisi i ne dozvoli da secanje na nju padne u zaborav.
Mnogo pozdrava Zas

Dubok naklon,

DukiTheKing (11 Novembar, 2006 - 00:58)

iskreno, duboko, bolno... ali tako ohrabrujuce. Ipak njena aura u vasim rukama svetli i izabrala je da bude jedna od zvezdica na nebu. Otisla je u sve prisutno i nadahnuto.
Posle ovakvog teksta covek samo moze da se zamisli i da pocne brzo da prevrce tel. imenik i pocne da ispravlja greske koje svako od nas ima i nosi svesno ili nesvesno.

"Without dreaming there would be no learning, nor would there be memory. "

BTW

lidiaz (11 Novembar, 2006 - 01:02)

Jedan prijatelj Vasih godina bio je skoro u Beogradu posle dosta vremena. Komentarisao je kako je mnogo njegovih poznanika i prijatelja nestalo od posledica zelje za boljim i drugacijim

Leda

Hvala svima na

Jasmina Tesanovic (11 Novembar, 2006 - 10:20)

podrsci, ovo je memorial za Biljanu kako mi je pisala Steph
a ja sam se javno suocila sa necim sto me godinama muci
eto blogovi nisu samo mesto za politicku interaktivnost vec i
terapija, ispovedaonica...ne vidis i ne poznajes lice Onog Drugog ko te slusa a imas sigurnost da ce te neko ipak cuti i da ti nece suditi
jednostavna ljudska potreba

Za sve Biljane :o)

Tamara Ćetković (11 Novembar, 2006 - 14:28)

Last_Supper - 1986 (Andy Warhol)

kiklop nandor (11 Novembar, 2006 - 16:44)

http://urbanozeleno.blogspot.com

da li znate

Jasmina Tesanovic (11 Novembar, 2006 - 16:48)

da je biljana bila model za razne umetnike osamdesetih u BGD-u
i Bez ideja je bilo njeno umetnicko ime
u tom koferu su i te slike
jednu sma nedavno videla na izlozbi razglednica 70-80 koje je objavio SKC

Bez ideja

kiklop nandor (11 Novembar, 2006 - 17:00)

Beogradski novi talas iliti val?

http://urbanozeleno.blogspot.com

pa

Jasmina Tesanovic (11 Novembar, 2006 - 17:03)

ne znam kako se zovu
postkonepctualisti
vlada jovanovic kosta bunusevac i neki drugi
ja sam bila vise u fazonu konceptualista pa smo se nesto kao picili

"pa smo se nesto kao

zokster (11 Novembar, 2006 - 17:52)

"pa smo se nesto kao picili"

Picu li, picu, oblaci niz Moracu...

gde je ta narandzasta sveska na 'kocke'...a4..?

zonky8 (11 Novembar, 2006 - 20:43)

....ma svi smo mi crnci pobeleli od straha...

....i uplicuci se u price zivota i smrti ...cekajuci godoa...i zenama koje stoje na vratnicama zivota i smrti i biraju nesrecnike koji su osudjeni na smrt (samim tim sto su ih rodile)
....neki to rade sa izuzetnom elegancijom...kao biljana aka 'kinderka'... smo je zvali u doba njenog druzenja sa grupicom gradjana 'the diamond dogs'...odakle vuce nadimak 'bezideja'...
bila mi je gotivna ortakinja i obozavao sam je....
...i vest o njenoj smrti sam primio kao svaki posteni, vec odavno rezignirani depresivac...pogotovo sto sam to saznao tek posle pet godina...
i uz sav pijetet i comppession, daraga jasmina, obavestio bih te de da cu se biljane secati samo po jednom od najvecih peak-ova u zivotu...
...ako to dolazi negde , stono kazu, 'ozgora'...taj najveci smeh u zivotu...
ma nema toga tripa,trave, high-a kao taj podgrleni,plucni, podceoni zlatasti smeh...
...mislim, smejao sam se, ono bas do daske, smeh koji mozes da drzis do kraja zivota, ali je opasan, neizdrzljivo lep...i to mi se dogodilo nekoliko puta, od kojih se secam nekih svega dva tri....ali sam siguran da je to bio 'vrhunski' smeh....
....a jedan od tih trenutaka mi je priredila bilja...
...negde na nekom potkrovlju...vrelog suncanog zemunskog leta...posle lenjog razvlacenja po dunavu...

...izvadila je iskecanu, narandzastu svesku formata a4 na kocke...

...'evo imam neke price da vam procitam...'

....'ma daj mi ja cu!'...istrgoh joj svesku i poceh da citam pred malim ekstaticnim drustvancem...

...ja ne znam sta je tu bilo...u toj prici iz osamdeset i pete...o nekim udbasima koji su navukli neku devojku na horse i tako je zarobili...o nekom bunaru bez dna koji ceka svaki 'navuceni' par...da li je tu bilo nesto o sidu i nency ne sjecam se...ili je to bila kao neka bajkovita prica o nekom coveku koji je hteo da uspe pa je nasao cup pun zlata, pa je postao predsednik evropske zajednice....ili su njenje price (kinderkine) bile pomerene u srednji vek o nekom kralju kome je narod poludeo i...ili o nekoj princezi koja je zivela svoj zivot kao sveca na vetru...sveca koja je sagorela, ali svetlo i legenda ostaje zauvek i sl....

....jedne stvari se sigurno secam, iako je prica bila jednostavna , mozda cak i ozbiljna...

.....mi smo te veceri urlali od smeha...kao nikada u zivotu...njene price i moja interpretacija koja je bila prenaglaseno teatralna i sumanuto ozbiljna (koliko sam uopste uspevao da citam)....digli smo se do neba...
...ma uopste se nismo ni smejali...

...mi smo plakali!

Jasmina

bladerunner (13 Novembar, 2006 - 09:27)

nisi bez ideja. Duguješ to i Biljani i sebi.Samo hrabro kao sto si bila i do sada.

to je

Jasmina Tesanovic (13 Novembar, 2006 - 09:48)

bilo Biljanino samozvano umetnicko ime, i oko toga smo se raspravljale , ja sam njoj govorila, nisi bez ideja, pa zar ne vidis da svi od tebe crpimo...ali ona mi je objasnjavala da je upravo to koncept...danas jedan mladi gej pisac isto je sam sebi dao taj nadimak...nije ni znao za Biljanu, a ja sam mislila da je citira
hvala jos jedanput, odugovlacim da stavim nov post da bi mi se sto vise ljudi javilo koji znaju za nju...mislim da joj i to dugujem...

PC4none

rivermerchant (13 Novembar, 2006 - 21:11)

tekst je dosta patetican [is this a serbian thing?], ali verujem da nije bilo lako sedeti pored rodjake koja umire.

i dalje ne kapiram, kako je dobila SIDU? mislim, sem toga sto se 'jednostavno desi' kad vodis 'zenski zivot' i to.

tekst

Jasmina Tesanovic (14 Novembar, 2006 - 01:07)

jeste mucno patetican
iracionalan, nema velike knjizevnosti ni pretenzija
nema odgovora cak ni pitanja
serbian, ne znam
ameri umeju da budu jos pateticniji kad padnu ispod svog nivoa
a ja tu zivim

is this a serbian thing?

sonja kostic (15 Novembar, 2006 - 04:33)

patetika ili sida?

imas dobra predavanja koja ti mogu malo pojasniti stvar. u svakom slucaju nemas razloga za strah... ako nista ne pipas, ne pijes iz casa u restoranima i ne ljubis se u usta; ostalo da ne pominjem...

OSTAJES ZDRAV I ZIV! sto ti i zelim trgovcu sa reke. pazi se robe koja ti stize. ne pipaj.

ni tastaturu, ha!

uteha

sonja kostic (14 Novembar, 2006 - 18:05)

sonja kostic

uki, moj dobri prijatelj koji je umro od aids-a. pre 5 godina... vid je bio beba... nosila sam mu klopu, pecurke iz rerne, to je voleo. a kad dodjes na infektivnu gledaju te strogo, pogotovo ako cesto posecujes nekog...

taj dan smo otisle milica i ja, vise mu nisam nosila klopu... i jelo mu se nesto iz pekare. otisla sam, trcala sam ne znam zasto, kupila pecivo i jogurt i gledala kako mu milica drzi slamcicu, a on pije kap po kap. grizla sam se jer sam u pekari pomislila 'vi ne znate za koga ovo kupujem' kao da je ta pekara bila zivot, a njegova soba smrt, a moja misao tanka linija izmedju.

nismo mogli da se odvojimo... milica je krenula, ja nisam. i onda me uki pitao, zvao me sunce, 'zasto sunce, samo to mi nije jasno, zasto?' i ja sam mu rekla 'ne znam'. pokusala sam da ga zagrlim, on se skoro nije pomerao, koza mu je bila braon kao pergament, napali su ga svi skotovi od gljivica predosecajuci smrt, mrzela sam ih, mazila sam ga po kosi....

umro je tu noc.

bio je siromasan, radio je dok smo se mi zezali, niko iz nase najuze ekipe nikad nije bio kod njega, ziveo je sa ocem, bez masine za ves i bojlera. uvek uredan... to smo saznali kasnije, kad nije imao kud, pre infektivne, kad sam mu kuci nosila klopu; pre nego sto je morao na infektivnu. iz koje nije izasao. znao je da ce tako biti i kad je isao.

bolelo me jako tada, boli me i danas...izlazili smo zajedno iz moje kuce u nocni provod i rekao mi je
'ja se setim da imam sidu, kad procitam nesto o njoj u novinama ha ha ha'

ta recenica... i onda taj dan pred smrt...

i uteha

'odmorio se'

ima li tu utehe, kad neko dobar umre u takvim mukama?

i nije li olako i povrsno reci 'to je pateticno'...

sonja

Jasmina Tesanovic (14 Novembar, 2006 - 20:56)

tako nekako je i ovo bilo
neverovatno, kao da si moje iskustvo opisala iz nekog drugog ugla
kakve veze ima kako je neko dobio sidu
ta bolest nosi sa sobom drustvenu diskrimanicju cak i kad su bebe u pitanju

nepozeljni

sonja kostic (15 Novembar, 2006 - 04:27)

da, ja ne znam da li tu uopste ima razlike. i to pitanje ko je kako oboleo je neumesno. od zenskog zivota, muskog zivota, medicinski brat zivota, heroin zivota, gay zivota ili je jednostavno on/a otisao(la) u afriku koja ce uskoro biti ociscena za jenkije.

logicno je, virus napada nepozeljne. 'ciljne grupe'. i to prenose majmuni?! ludilo. ko je zarazio majmune? ili je neko ipak prvo zarazio ljudsko bice koktelom iz laboratorije? svejedno, koktel je koktel, full ride u krv. pa onda rovari.

bebe... one su kolateralna steta... nisu cak ni zrtve...

i tako to ide, dok svet napreduje velikim koracima ka sve vecoj humanosti...

ne znam kako ovde ubacujete fotografije, htela sam da ubacim portret jednog 'humanog', ali nije mi jasan princip.

veliki pozdrav,

fotografije

Jasmina Tesanovic (15 Novembar, 2006 - 09:51)

prvo stavis na neki sajt pa onda link ovde
ako odes na moj tekst o amsterdamu vazdan mi ljudi objasnjavaju kako se to radi, cak sam jednom i uspela

bolest je uopste mesto diskrimancije
napisala sam veliki esej o tome koji upravo treba d aizadje u americi
nista novo ali ovo je bilo iz mog iskustvo
a sida kao bolest je vrh
hvala sonja sto si ovo napisala
hvala i onoj gore osobi koji je poznavao biljanu
to je bas bilo vece sa biljanom
mnogi je takvu pamte

anytime....jasmina...

zonky8 (15 Novembar, 2006 - 15:08)

...znaci, biljana je bila tihi posmatrac koja je iz pozadine bila stozer energije...
...moguce da je tako, nisam o tome razmisljao, mada se secam famoznog letovanja na mljetu sa bezidejom,gde je bilo 'vrhova', ali je bilo i toliko ljudi da se to ne provaljuje....ko je tu centar...
...a sto se tice 'vrhunskih iskustava' to je zanimljiva tema...
...dovodeci sebe ponovo u te filmove stvaras sebi 'leteci cilim'...koji dize iz svakoga bedaka...
...nije da se lecimo od 'starih rana', no dapace, da vidimo sta mozemo da postignemo...kao kada smo bili 'najbolji' (teleolosko versus kauzalnom)...

nisam sigurna da je bila tiha

Jasmina Tesanovic (15 Novembar, 2006 - 16:35)

ali bila je mladja
i bila je nekako neodredjena, u senci starijih i slavnijih
sto je znacilo da je dosta rasipala energiju i interesovanja
kad ja to kazem koja je tu vrhunski majstor
drugo kad kazem tragicna sudbina to zaista milsim jer je zivela u sredini u kojoj niko nije ni cenio ni ulagao u njen potencijal
pa ni ona sama
bila je samodestruktivna
meni je stalno zamerala sto je guram izvan svega toga u nesto drugo gde i sebe pokusavam da izmestim
i tada je to izgledalo kao razlog za sukob sto sam "straight" i stalno nesto radim pisem putujem...
i dan danas mislim da je to moglo da je spase ali da nije imala dovoljno podrske
otkud znam, uostalom
svi smo bili te famozne godine na mljetu i izgleda da svi pamtimo

a gde je ona narandzasta, iskecana, 'sveska na kocke',a4?

zonky8 (15 Novembar, 2006 - 22:01)

....to bi bilo veoma vrjedno ukoricit...

...kao i recimo, jos jednoga barda bg untergrunta...radovana hirsh-la mladjanoga slikara, koji ima enorman broj lepo zapisanih prica...iz podzemlja...

mljet...? tocno, stari camp...

pricaju:
... maja kraljica, biljana bezideja i stella (sa novaca)...i dan danas na malom jezeru zaplicu kosama noge golih kupaca....

...the fabulous, hillarius summer(77) of our content...don't get me started!
...godine kada je elvis napustio gradjevinu...77-me...he's still a trouble...

valjda je u koferu svescica

Jasmina Tesanovic (15 Novembar, 2006 - 22:18)

gde je radovan?
ko bese stella (sa novaca)
ja sam bila sve vreme tu ali s obzirom da sam zivela u italiji nisam bas dobro znala ekipu
maju i biljanu znam oduvek
boze i maja ode, njoj spremam in memoriam na njen datum
snimila sam film za nju
silni ljudi su nestali

a gde je ona narandzasta, iskecana, 'sveska na kocke',a4?

zonky8 (15 Novembar, 2006 - 22:01)

....to bi bilo veoma vrjedno ukoricit...

...kao i recimo, jos jednoga barda bg untergrunta...radovana hirsh-la mladjanoga slikara, koji ima enorman broj lepo zapisanih prica...iz podzemlja...

mljet...? tocno, stari camp...

pricaju:
... maja kraljica, biljana bezideja i stella (sa novaca)...i dan danas na malom jezeru zaplicu kosama noge golih kupaca....

...the fabulous, hillarius summer(77) of our content...don't get me started!
...godine kada je elvis napustio gradjevinu...77-me...he's still a trouble...

mantra

sonja kostic (16 Novembar, 2006 - 00:29)

i ja sam bila mladja '66 god. sam

nema tu rasipanja nego bombi energije koja hoce napolje...

kako da ulazes u sebe ako si sense, a drugi ne obracaju paznju na tebe ili ti ne obracas paznju sem ako je povreda? nikad nisam mnogo mozgala nad dobrim kritikama, ali sam do bezumlja prolazila lose grickajuci nokte. stigla gde?

da kapiram, osecala se izdanom kao da nemas vremena za nju... e pa to je ona pekara, ta tanka linija... to je sam kraj, ali do kraja ima puta... traje...

niko ne moze da se spase, nikom ne moze da se pomogne, to su fakti.

famozne godine na mljetu.

mljet je stvorio merlin ili neki njegov rodjak... takav je mljet.

stari kamp
i nema izdvajanja

tople stene gde je kasnije, godinama kasnije anton svirao akusticnu, a mi se grejali na njima posle nocnog kupanja i gledali las vegas na nebu...

zonky koji ti pise i ja se znamo. dugo...

valjalo bi to ukoriciti, pa zasto ne biste probali zajedno?

ko ce?

ili ne...

12 godina sam isla na mljet celo leto. i u kamp i posle u govedjare...

znas ne mozes se kidati oko toga da si bila 'straight'... ja nisam, mada nisam hors riba, gutala sam eside, duvala...

ali ne mozes nikog 'povuci' izmeniti, to su greske koje izazivaju veliku samoobmanu... i osecaj da si KRIVA, iskupljenje... cela vrteska...

ne vredi. mi sledimo svoje staze dekadentno ili straight, pa i medju TZV. straight ljudima ces naci mnogo dekadentnih ljudi...

vas dvoje... vi pricate sa puno neznosti.

sve jedno. sve jedno sve jedno. za jedno. mantra

radovan se 7. ovog vratio za cirih, objavio je fenomenalnu knjigu, slikarcina.

vitalan i samosvojan.

pre neko vece pita me neka mladja advokatica 'pa svi oko tebe su poumirali'... mnogi, da. neki su mi bili prijatelji neki ne, samo poznanici,

ali taj vas a4 format to je bilo, nece se vratiti... ni moj...

jos uvek se privikavam na to...

necu poslati sliku suvise gnjavaze, pokusacu da nadjem nesto sto sam pisala, a onda drz' se zasucu ti blog...

sve dobro oboma

sonja kostic

mljet

sonja kostic (16 Novembar, 2006 - 00:52)

na mljet sam pocela da idem svake godine bar jednom godisnje oko '80. kao klinka. poslednji put sam bila u februaru ne znam koje godine, ali secam se da je bas taj 1 dan, koji sam provela u dubrovniku pre polaska na mljet, tudjman drzao govor na stradunu u dubrovniku sa sahovnicom okacenom o zvonik. imala sam jako mnogo srece jer je brod zimi isao jedanput nedeljno i polazio je sutradan popodne. taj poslednji put kad sam bila pred rat, morala sam posle dolaska na mljet da sipcim ceo put do govedjara peske sa rancem. od polaca do babinih kuca non stop uzbrdo. i ljuti finale sa isplazenim jezikom do govedjara.

tamo je bilo skoro besplatno tavance gde su svi spavali zajedno, svak' u svojoj vreci. ja sam posle kampa spavala u kuci pored.

mljet je veliko ostrvo. nalazi se severozapadno od dubrovnika i zauzima preko 100 km. 1963. godine "vrh" mljeta proglasen je za nacionalni park mljet sa preko 3000 hektara. nalazi se na samom kraju ostrva, okrenut ka pucini. znaci svi mi koji pricamo o mljetu pricamo iskljucivo o nacionalnom parku mljet.

samo ostrvo bez nacionalnog parka (sa retkim izuzecima) je totalno druga prica. ima i dosta genetskih anomalija jer su se mestani iz raznih sela zenili medju sobom. tu je i prva stanica trajekta (sovra) iz dubrovnika (ili broda iz trsenika na peljescu. trajekt iz dubrovnika putuje 5 sati (po mom secanju). to je najdalje ostrvo od svih ostalih u tom delu jadrana, sto znaci da je nacionalni park naj naj udaljeniji. ima more i samo more na vidiku kada se iz sredista kroz sumu popne na stene.

sapunjara je velika i jedina pescana plaza. nisam bila njoj, ali je moj ortak po kazni :) sluzio vojsku bas u kasarni iznad nje (ona pripada vojsci) i proveo se fenomenalno. nosili su brade, zaboravljeni 'vojnici', varili, setkali se u gacama. i isli rano ujutro na sapunjaru (za koju kaze da je prelepa) da skupljaju ono sto je more izbacilo - gomile neostecenog marlboroa kao i drugih skupih pljuga, izmedju ostalog, stvari koje su brodovi morali da izbacuju u svercu na brzaka. bilo je i sanduka uglavnom sa picem sa stiroporskim bovama, struje su sve to nanosile tu, a sa brodova ih nisu dirali (jer nisu maznjavali sve, a ipak, bili su i vojnici). sapunjara je van nacionalnog parka mljet.

u polacama se silazi sa broda. odatle se dalje slepovalo tim busom koji je dovozio hleb, kao sto je radovan pomenuo, ponekad, posle nekog poznantsva na trajektu i kolima.

od zivotinja ima mungosa, zmija i divljih svinja :). to je interno zezanje sa mestanima o divljim svinjama; divlje svinje koje su navodno preplivale na mljet sa peljesca (!), samo sto niko nikad nijednu nije video, pa su se mestani zezali da eto ima i lova na mljetu.

mungosi su mi, dok sam odlazila u kamp, stalno jeli sapun. i onda sam pokapirala da su to oni, a posto su jako gotivni, ostavljala sam im sve sto mi padne na pamet. dolazili bi nocu i ujutro sve cisto. ali navukla sam ih ostacima 'gotovih jela', tako da kad nije bilo ni pasulja ipak je stradao sapun. sa jednim sam se prilicno sprijateljila, bio je vodja 'copora' i nije mi dozvoljavao da ga dodirnem, okretni su neverovatno, ali smo znali da buljimo jedno u drugo sa opstim interesovanjem. jako su radoznali i neverovatno inteligentni. prica se da su ih uvezli nekoliko na mjet da potamane zmije, a oni se razmonozili... volim sto su tamo.

zmija ima u dubljim krajevima mljeta, i to ne samo bezopasnih belouski.

'mljet jeste mesto vilenjaka' kao sto je govorio anton iz brejkersa. mljet je stvorio carobnjak.

jedne godine kad je dosao nasao je rashodovanu gitaru koju niko nije hto da svira, imala je zice, ali niko zivi nije uspeo da je nastimuje. vidi je anton, uzme i posle 5 minuta pocne onaj spori lenji nepretenciozni blues.

te godine nam je nocu stalno svirao na toplim stenama. to su stene tamno tamno sive, skoro crne, kojih ima na raznim mestima na mljetu, ali najvece su na putu ka prodavnici. one preko dana akumuliraju toplotu (ne znam od cega su) pa je nocu ispustaju. i tako ako je hladnije vece lezalo bi nas 30tak, anton svirao, varili, buljili u najlepse nocno nebo koje sam ikad videla (sem na montokucu) greje odzodo, fenomenalno. jedno vece smo se svi bili toliko izezali, isplivali i dosli mirni da se ugrejemo na toplim stenama. cutali. i onda je preko nekoliko nas pretrcao mungos.

sve je u borovoj sumi. u centralnom delu su veliko (musko) i malo (zensko) ostrvo. jezera su slana. ako se nocu kupas u njima bljestis od planktona. bukvalno. gledas u svetleca tela u vodi dok se kupate. nikad nigde to nisam videla u toj meri. musko jezero je povezano sa morem kanalom koji su prokopali kaludjeri sa melite i tako od bare stvorili raj.

tu je uvek bilo provoda, coporativno smo isli na zezanje na kanal. pustis se sa jedne strane i sa promenljivom, bezopasnom, ali prilicinom (na nekim mestima) brzinom, uletis u jezero. pa onda stazicom nazad. ispocetka. lezis i vozi te.

po jezerima je taxirao cuveni jeguljica sa onom svojom crnom bradom, i uvek je gundjao da ce brod da potone i pola karata nije ni naplacivao, sem ako bas trazis. pravili smo sa njim lude zurke, isplovljavali nocu kroz veliki kanal (tu je bregovic udario jahtu, nije znao za stos) na otvoreno more...

melita se nalazi na velikom jezeru. na njoj se besomucno cepao preferans. i uvek je bilo bucno sa mnogo smeha. prelepa je melita. onako zapustena. kazu da su sobe u njoj ustvari ne preterano preuredjene sobe monaha koji su tu ziveli i koji su prokopali taj kanal. inace kazu da su jezera bila bare sa nemogucim brojem komaraca.

jos jedno mesto za dobro zezanje su bile 'klizave stene' koje se nalaze tacno ispod novog kampa, jedno 200 m ides po ogromnim stenama i stignes do glatkih ravnih stena obraslih mahovinom. tobogani. tu se najvise vristalo, ali se niko nikad nije povredio koliko znam.

na putu ka solinama na kopnu postoji jedna ogromna spilja gde ima slepih miseva i lastavica. u jednom delu, dublje kad se udje u nju, kamenje je tako poredjano da mozes da se popnes na neku vrstu galerije i gledas. tripozno. sa sve staktitima/stalagmitima.

soline su mexico. i najbolja klopa. tu zive najbolji ribari. love na korpe od pruca, zaboravila sam kako se te korpe zovu. isla sam sa njima u jutarnja ribanja.

'Trebalo se provuci
ispod jednog ogromnog bora koji se oslanjao o stenje svojim granama i
to je bilo mesto sa kojeg se gledao zalazak sunca i pusio oprostajni
cilom'.

to je amfiteatar 1. tacno tako.kad dolazis pukne pogled na sirinu. debelo more. predvece, poslednji pogled na pucinu pre nego sto zaronis pod bor.

postoje amfiteatri 1, 2 i 3.

taj amfiteatar 1 je zaprepascujuce lep i grande sa velikim g. strmo se silazi niz pljosnate gromade stenja do mora. sa strane kao i sam ulaz u more (ako neces da skaces) izgleda kao da se neki dzin igrao nesto manjim gromadama skoro okruglog stenja. i ispod vode je tako. dubina od obale do stene za druzenje je oko 8-9m i dno je od istih takvih stena.

kad otplivas od obale nekih 50 tak metara, mozda malo jace, nalazi se stena za druzenje na kojoj, ako stanes na nju, voda ne prelazi 20 cm. to je mesto za caskanje. na nju staje bez frke 4-5 ljudi. kad sam jedne godine dosla sva 'normalna' iz bg i odjurila na amfiteatar, videla sam u kontrasvetlu siluete muskarca i devojke. caskali su na toj steni. ona se lenjo saginjala s vremena na vreme i kvasila ruke, ramena, kosu. tako mirno. pacijent. da. ja. zahuktala urbana gerila. kakva razlika. bukvalno dodjes na mljet i on te uradi. jednom me goran gocic pitao zasto stvari nisu tako jednostavne u bg. meni se tad cinilo da taj fenomenalni osecaj mira i harmonije nikad nece proci.

elem, nekih 30m od stene se nalazi mesto gde zaronis, plivas na oko 2 m dubine ispod vode nekih 10tak metara i izronis u maloj spilji koja ima jedan deo izdignut tako da predstavlja kao neki petosed. kao klupa od kamena i naslon. tu sednes, i posto unutra uopste nema svetla, voda deluje kao cista svetlost i menja boje tokom dana. u neko doba dana, ne secam se koje, ali nije predvece, bila je ruzicasta! postoji rupa kroz koju ulazi vazduh u spilju. iz nje se cuju talasi, ali na drugi nacin, cuje se kao da neko ogroman dise - udah - izdah, bas tako. plivali smo sa dobro zatvorenim kesama sa dzokijima, cigarama i znali bas da sedimo tamo.

na amfiteatar 3 stizes uz bozju pomoc. u jednom trenutku si sa sve 4 zakacen na neku stencugu 20 m iznad plicaka sa stenama, u drugom prelazis preko kamenog 'mostica' koji je totalno neravan i sirok 30-40 cm. moj verni pas maza je prosla sve te staze i bogaze samnom ili na meni. amfiteatar 3 ima ogromnu pecinu siroku i duboku 10 tak metara, gde mozes da sedis u hladovini i gledas kao sa nekog svetionika more i pucinu. ima i predivnu stenu napolju za skakanje. tu je dubina oko sigurno preko 25 metara. mali je.

amfiteatar 2 je najsmireniji i na njemu najcesce nema nikog, kao ni na 3.

najvisa tacka mljeta je preko 500m.

montokuc je vertikala, ne znam kako slikovitije da ga predstavim. brdo oko kog moras da ides da bi se popeo. 45 min. brzog hoda sa 2 kratka odmora i kad vec mislis da si puk'o, stignes na vrh. mene je na sva ta mesta prvi put odvela starija ekipa koja je tu letovala godinama. deki (matematicar) je obavezno predvodio kao i uvek jer je poznavao mljet kao dzep, smiren i prirodan autoritet. na vrhu je kucica za cuvara protiv pozara, stene i mala 'udolinica' izmedju njih. ne bas tako mala, svi smo stali tu da spavamo u vrecama. savrsen stek, pogotovo posto je montokuc jako strm kao, igla je. odatle kao iz aviona na sve 4 strane sveta vidis sve i svasta. posto ja veze sa geografijom nemam, ne znam sta se sve vidi odatle. ali predivno je. to je najlepse zvezdano nebo na svetu. pogotovo kad nema meseca. pitala sam se kako tu izgleda kad pada kisa. pada sa svih strana, svugde je nebo okolo. i morski horizont nisko. stojis na vrhu igle kad stanes na najvisu stenu. opasno je nocu se mnogo udaljavati. pogled nadole je uzasno strma litica. zabari su donosili bajseve i vukli ih cak i na montokuc, sve zajedno sa kacigama na glavama. odlepljeni totalno. non stop na spidu. srecom bilo ih je malo, samo u avgustu, bili su simpaticni. to du poslednje godine, ili poslednja...

na mljetu se ne voze kola, odn. voze se glavnim putem koji vodi do marine u kojoj se nalazi hotel 'odisej'. tu je eto kao urbano. lepo je za popodnevni kapucino sa pogledom na jedrenjake i jahte. tu se retko i islo. na samom mljetu je uglavnom bilo neasfaltirano, sa stazicama koje su bile od onog sitog belog kamena, rizle. bez nocnog osvetljenja. igde. sem ispred kafane i takve stvari. kad nije bilo mesecine, te stazice si nazirao, vise nego sto si ih video.

jedne godine je uca, akademski slikar koji je drzao flipere na akademiji u klubu i negovao crne guste brkove, stigao na mljet u kamp u belom odelu u 2 taxija sa gomilama pecenih pilica, mrezama za spavanje, satorcinom i ogromnim kazanom. ko hoce nek' izvoli. fenomenalno je kuvao. svi smo donosili sta je ko imao od pribora i zajedno klopali.

jedne godine smo sa lejnerom (da li se tako bese zove) bubnjarem, napravili bend, sve zajedno sa akusticnim basom i udaraljkama.

poslednje godine mog letovanja na mljetu, jedne veceri (iako sam tad uveliko spavala u govedjarima) u novom kampu (bljak), sedeli smo predvece i cirkali pivo.

jansa iz ljubljane, ekipa iz bijelovara, zg, bg, ns, dosta nas je bilo. i dotrca s poste jedna riba, bela kao krec, vicuci "RAT!". niko nije poverovao, a onda smo zezajuci se pravili planove kako mi ostajemo na mljetu bla bla i tako neko ode da proveri i patka od vesti. i onda se dobro secam da je mario iz bijelovara rekao nesto kao i ako bude nekog sranja, i ako se svi rasturimo po svetu, nalazicemo se bas zbog mljeta. akoni to ne budemo mogli, svak' ce otici na svoju stranu sa tim slikama unutra. sve to sa ha ha ha jer u rat niko nije verovao. potpuno stran pojam u onoj harmoniji.

nisam izdrzala i vratila sam se 1. februara. iz bg bljuzge stigla sam u plavo nebo sa galebovima, gostoljubive mestane i duge setnje uzduz i popreko. to mi je bila jedina poseta zimi.

eto, jedan (vise nego) iscrpan izvestaj o tom magicnom mestu.

to sto citam o meduzi i koralu u velikom jezeru, eto to su ta cudesa koje je stvorio neki mnogo dobar carobnjak.

oni koje povremeno vidjam ili cujem jos uvek koriste 'mljetski hod' kad hoce da opisu jedan dobar uravnotezen, ali brzi ritam hoda. svugde sakape. pesaka.

cujem i ja da su ok prosli oni koji su isli. moja jako dobra drugarica mi je rekla da se ponasaju malo hladnije prema nama, kao prema turistima. meni je to ok. bitan je ipak mljet.

inace panduri stvarno nisu imali mnogo srece na mljetu. pandur drazen sa mljeta se prijavio dobrovoljno i poginuo. krivo mi je, ali on i nije bio neki tip. meni je za jeguljicu jako zao sto je umro. lafcina.

pozdrav,

sonja
p.s. dakle, zastitni faktor 1000 i na amfiteatar na stenu za druzenje :)

i drugi... o mljetu

sonja kostic (16 Novembar, 2006 - 00:57)

Putopisi Rastka Petrovica bili su mi jedni od najdrazih, ali citao sam ih

> jos davno u gimnaziji, mozda jos nesto malo na faksu, a sad bi bilo

> vrijeme

> da ponovo procitam bar taj njegov dio o Mljetu (ako mozes to jednom

> skenirati pa dati da svi citamo).

>

> Ni ja prije 2000.-te nisam bio na Mljetu, za razliku od Sonje koja je

isto

> bila i u tom famoznom kampu gdje i Radovan i to nekoliko godina za redom,

> ali i na drugim mjestima na otoku (ona kaze da to osjeca kao srediste

> Mediterana), a onda sam stjecajem okolnosti izmedju 2000. i 2004. odlazio

> tamo po vise puta godisnje, ali uglavnom na po dva-tri dana. Samo smo

> jednom zajedno otisli nekoliko dana na odmor, pa je moja vizura sasvim

> drukcija nego Radovanova. On je tamo uzivao, a ja sam "rjesavao

probleme",

> pa sam "fan" Mljeta na jedan sasvim drugi nacin.

>

> O Babinim Kuæama, Pomeni, Polacama, pa i Sobri, kao i o Vojvodama, u

> drugom

> mailu,

> a najprije nesto o flori i fauni. Najzanimljiviji je slucaj novootkrivene

> MEDUZE.

> Njen otkrivac, jedan moj Slavonac, biolog koji radi u dubrovackom

> Oceanografskom institutu, s kojim sam postao veliki prijatelj, tvrdi da

je

> to NAJSTARIJA VRSTA MEDUZE NA SVIJETU, a osim u Mljetskom jezeru zivi jos

> samo na jednom mjestu na Filipinima u slicnom izoliranom morskom jezeru.

> Dao

> mi je svoj clanak o tome objavljen u nekom stranom casopisu i procitan na

> skupu svjetskih "meduzologa", ali da ti pravo kazem nista nisam uspio

> shvatiti od tog teksta. Recimo razvoj meduza isao je prema zarnjacima i

> prema jos nekim karakteristikama koje nisam uspio shvatiti, a ova (kao i

> identicna na Filipinima) prezivjela je u izoliranom ambijentu gdje nije

> bilo

> necega sto je dovelo da ta vrsta kao i svagdje drugdje nestane.

>

> Gledali smo i jedan film gdje on pliva medju tim meduzama roneci u

Velikom

> jezeru, ali kako je on posebni osobenjak ronio je gol, pa sada nigdje ne

> moze pokazivati taj film. A kad je ta vijest o pronalasku meduze

> objavljena,

> obisla je svijet. Bila je prva vijest na CNN-u, Rojtersu, a kaze mi da su

> ga

> tih dana zvali sa svih strana svijeta. Telefonom je davao izjave lokalnim

> radiostanicama u Teksasu i sl.

> Sada je zasticeno i okolno more oko zapadnog dijela otoka, koji je Park,

> pa

> se priroda oporavila i kazu da je fantasticno podmorje na stijenama s

> vanjske strane, s koraljima i svim onim sarenim ribicama, pa je to jedno

> od

> najpopularnijih mjesta za ronjenje.

> Ja ne ronim, osim na dva-tri metra, pa sam jedino u Malom jezeru vidio

> velike periske koje se tamo vise ne love nego slobodno rastu.

>

> Najzanimljiviji mi je bio slucaj golemog koralja u Velikom jezeru. Kazu

da

> je to NAJVECE ZIVO BICE NA JADRANU. Kad je pocetkom 60-tih uredjivan

hotel

> na otocicu, proveden je po dnu kabl s vodom, strujom i telefonom bas

preko

> tog koralja koji se siri desetinama metara na jednom mjestu na dnu

jezera,

> pa je on jednim dijelom bio devastiran. No sada se oporavio i razvio tako

> da

> je ponovo posve prekrio kabl, pa ga se vise ne moze ni izvaditi iz

jezera.

> Kanalizacija iz hotela inace je isla ravno u jezero i to je bio glavni

> razlog zasto on vise nije bio obnavljan. Bilo je investitora, jedne je

> zastupao sam Princ Charles, koji je glavom i bradom obilazio otocic, ali

> od

> svih se trazilo da kanalizaciju sprovedu izvan jezera i onda jos najmanje

> kilometar daleko i duboko u otvoreno more. To je za sve bilo preskupo i

> tesko izvodivo. Sada je tamo samo restoran, gdje smo uglavnom rucali kada

> sam dolazio na Mljet i Jerko Matos i neki njegov pomocnik

posveceno biljani

sonja kostic (16 Novembar, 2006 - 01:01)

i slobodi.

koju sam osecala na mljetu

i ukiju

sonja kostic (16 Novembar, 2006 - 01:06)

koji se beskrjano naljutio na mene, jer sma se smejala, preplivavali smo od melite do obale, a on je plivao unazad i poceo da se davi na 30 cm vode. ni dan dans mi nije jasno kako nije osetio da je na sigurnom, da je plicak... ali eto, to su moje uspomene na ljude na mljet,

mozda odgovor na pitanje koje mije jednom postavio goran gocic a ja mislila da je stvarno tupson.

pitao je

'zasto stvari nisu tako jednostavne kao sada?'

bila je zora. sedeli smo na meliti polusmrznuti od kupanja i tek kasnije sam videla koliko su stvari komplikovanije nego tada. eto, to je to.

pozdrav,
sonja

Sonja super

Jasmina Tesanovic (16 Novembar, 2006 - 09:42)

sto si ovo pustila
na netu ima mesta koliko hoces
beskrajno, kao neba na mljetu
ja sam tamo "videla" Sirene
pocela da pisem o njima
iako mi ih je baba prva predstavila kad sma imala tri godina i evo me i dandanas na njima
uskoro pisem novu knjigu, tipa bas me briga za sve, sa mnogo takvog materijala koji sam ceo zivot skupljala u bajkama, mitovima, isustvima...iako sam jednu vec napisala...
moj prijatelj je poceo pre tri godine svoju knjigu tamo,
amerikanac i sada se vraca da je zavrsi...covek koji je silne knjige napisao i objavio ali tamo mu je nesto puklo
inace ovaj moj blog sam bila tako i zamisljala, kao mesto gde nevidljivi tragovi postaju vidljivi
bice nadam se jos
inace ovaj post o Biljani je procitalo 3327 ljudi za sada
nije mnogo za slavne licnosti i politicke teme ali nije sala za nas

Blogovi

Blogs in English

Feedback

Prijavljivanje korisnika

Navigacija

Najnoviji blogovi

Najnoviji komentari

Linkovi

Sindikacija

Bez ideja , Biljana 1959-1998