Vukovar

Pratim ovu zanimljivu raspravu na blogu, i zanimaju me dvije stvari:
1. Što se dogodi meni, jedno običnoj građanki neke države kad moju nacionalnu skupinu izbrišu iz Ustava te države? Koje su to stvarne posljedice u mom životu?
2. Ako je Hrvatska politika zaista bila toliko zla te 1991.g., zašto srpska vlast u RSK, kao pravedna, zakonita u svojoj borbi za očuvanje SFRJ nije pustila sve stanovnike da nastave živjeti u svojim domovima? Zašto nije, poštivala pravnu proceduru SFRJ za sve one koji su bili osumnjičeni za kriminalne radnje, bilo koje vrste? Zašto su u ime obrane ubijali i protjerivali svo ne srpsko stanovništvo? Postali su upravo onakvi, kakvim su proglašavali Hrvate.
I sad kakva je to bitna razlika između njih i nas.

nn. Vukovar posle petnaest godina
n. Epitaf za žive
Plakati na kojima Vojislav Šešelj, koji drži političku dijetu u Sheveningenu bodri svoje na januarskim izborima 2007. u Srbiji tik su do granice države u kojoj je optuženik sa bradonjama u šubarama žario i palio 1991. Šešelj je optužen i za masakr ljudi iz vukovarske bolnice, obeležene znakom Crvenog krsta.
Na beogradskom groblju ove sedmice počinje iskopavanje 64 humke sa N. N. inicijalima, u kojima su Vukovarčani koje je Dunav izbacio u beogradskom ataru jesenje 1991. Na istom groblju postoji spomenik na kome piše: „Mirno spavaj Miladine, Vukovar je oslobođen“.
Deo šidskog groblja je u Srbiji, trećina na teritoriji Hrvatske. Na obe strane groblja koje deli državna granica su ćirilićni i latinični epitafi. Na trećinu šidskog groblja koje je danas na hrvatskoj državnoj teritoriji može se sa srpskom ličnom kartom, jer „gde su srpski grobovi, tu je srpska zemlja“.
U mesecu hrizantema pedesetak građana, a više je građanki među njima, kreće iz Srbije 18. novembra 2006. da prisustvuje komemoraciji za Vukovar i njegove građane 1991. Prva grupa iz poražene zemlje u poraženi grad posle 15 godina nosi venac belog cveća na kome piše “Oprostite nam. Žene u crnom iz Srbije”.
Gomile šećerne repe pored puta. Na tim poljima između hrvatskog Tovarnika i srpskog Šida je 20. septembra 1991. Miroslav Milenković, rezervista iz Gornjeg Milanovca pucao sebi u glavu ispred dva voda JNA. Jedan vod je preuzimao oružje i odlazio za Vukovar, vod „izdajnika“ je razdužio puške. Milenković nije imao hrabrosti da pristupi ni jednom vodu.
Tu je i zadruga u Lovasu na čija su polja 19. oktobra 1991. nečasnici JNA isterali seljane da ih telima razminiraju, kako bi mogli nasrnuti na Vukovar. Poginuo je 21seljanin Lovasa, a 14 je ranjeno, piše u haškoj optužnici Slobodana Miloševića.
„Zločinci šeću, a naših najmilijih nema“, piše na seoskom zidu.
Putokazi su isti u Hrvatskoj i u Srbiji. Na braon podlozi je poslednji putokaz u Srbiji pre Hrvatske. Upućuje na crkvu Privina Glava. Tamo je politkomesar SPC Gavrilo blagoslovio paravojnike koji su u julu 1995. streljali šestoricu Srebreničana. Četvorica su bili maloletni. Dvojica su bila mlađa od 30 godina. Arhangel Gavrilo je glasonoša smrti.
Prvi putokaz u Hrvatskoj posle izlaska iz Srbije usmerava na farmu Ovčara u kojoj je dva dana posle ulaska JNA sa hordama u Vukovar streljan i buldožerima sahranjen 261 ranjenik iz vukovarske bolnice.
U Vukovar se ulazi Ulicom hrvatske nezavisnosti.
Duž puta dugačkog oko pet kilometara od vukovarske bolnice do groblja na drugom kraju grada poredane su upaljene sveće na trotoarima. Ima ih i na prozorima kuća. Ima ih i sa hrvatskim grbom i u šari hrvatske trobojke. Nema ih pred zgradom Generalnog konzulata Srbije i Crne Gore.
Pred bolnicom je spomenik za 388 žrtava „fašističkog terora“ u Drugom svetskom ratu. To je i spomenik crvenoarmejcima i partizanima iz vojvođanskih brigada koji su poginuli decembra 1944. oslobađajući hrvatski grad Vukovar.
Pred bolnicom skup, priča o hiljadu još uvek nestalih Vukovarčana. I pesma „Iz pepela zvona bruje – Hrvatska za sva vremena“. Jeca žena u prvom redu. Četvoricu mrtvih sinova pronašla je posle 12 godina. Spiker poziva da se krene na „križni put“. To je put do groblja i dalje. Put završava na Ovčari.
Mnogo je i napuštenih i nastanjenih kuća na prodaju. Sa ruševina predratnog hotela „Dunav“ ekolozi pozivaju „Vratite se na Dunav“.
Pred ruševinom dvorca grofa Elca, koji je gradski muzej, stoji čovek koji se zove Zdravko. Studirao je u Beogradu. Kaže da su iz Beograda i Novog Sada vratili dobar deo ukradenih vukovarskih umetnina, ali Vukovar još nema muzejskog prostora da ih izloži.
Crkva do muzeja blešti. Osakaćeni Radnički dom građen u stilu drske secesije pamtim po koloni žena sa najlon kesama u rukama 1991. Na skelama oko doma je izložba dečjih poruka: „Mir je poput ljubavi i djece što se igraju“. Dete iz osnovne škole poručuje da „ne želi više da bude kostura“.
Tu, ispred Radničkog doma, na severu Hrvatske je nov spomenik pesniku iz južne Hrvatske, Marku Maruliću, Splićaninu.
Na jednoj kući firmopisac je urezao na istoj tabli i „postolar“ i „obućar“, a na trećoj zlatotiskom i ćirilicom je upisano ime Alekse Paunovića. Pre agresije Beograda u Vukovaru je spokojno živelo 43,8 odsto Hrvata sa 37,4 odsto Srba i 7,3 odsto “Jugoslovena“.
U vreme mimohoda oko 20.000 ljudi od bolnice do groblja zvoni sa pravoslavne crkve iz 1874. a obnovljene 2000.
Travnjaci sa stotinama belih bezimenih mermernih krstova. Pod njima su i branitelji Vukovara i bespomoćni streljani na Ovčari i građani. Najmlađa žrtva imala je mesec dana, najstarija 93 godine. Groblje podseća na ono u Arlingtonu, na kome je sahranjen Džon F. Kenedi.
Ovo je drugi Dan mrtvih u godini, vukovarski Dan mrtvih. Tu, na dva metra od krstova, ona ljušti mandarinu nožem, a on rukom. Žvaču i kore bacaju u žutu kesu na travi. Pušači polegali. Omanji crni pas bez ogrlice trčkara razdragan po groblju. Aktivno minsko polje je i pored groblja.
Tamara KALITERNA
AF: Zločin i ...
U 86 dana borbe za Vukovar poginulo je oko 4.000 ljudi, uglavnom civila. Razrušeno je 90 odsto objekata. U opsadi tenkovima, artiljerijom i avijacijom JNA učestvovalo je 30.000 vojnika i oficira, teritorijalci i bande koje je plaćala Srbija. Jedina procena o gubicima JNA je 1.103 mrtva vojnika.
Predsedništvo SFRJ je 7. decembra 1991. godine razdelilo 260 odlikovanja učesnicima “Operacije Vukovar”. Po jedno odlikovanje za svakog pod buldožerom na Ovčari. Unapređen je i major Veselin Šljivančanin u čin potpukovnika i nagrađen komandanturom nad brigadom VJ u Podgorici.
Beogradski sud je osudio 14 pripadnika Teritorijalne odbrane Vukovara za ubistva na Ovčari. Osmorica su dobila po najdužih 20 godina zatvora. Tužilaštvo je tražilo maksimalnih 20 godina za sve optužene, a odbrana oslobađanje. U sudnici, rodbina osuđenih rugala se porodicama ubijenih.

AF: ... kazna
Zbog vukovarskih zločina Haški tribunal optužio je nekadašnjeg gradonačelnika tog grada Slavka Dokmanovića, trojicu bivših oficira JNA - Mileta Mrkšića, Šljivančanina i Miroslava Radića, te bivšeg predsednika vlade te slavonske oblasti Gorana Hadžića. Dokmanović je uhapšen šest godina posle zločina i u haškoj ćeliji, čekajući osudu, izvršio samoubistvo. Od trojice nosilaca oficirske časti dvojica su se predala posle šest godina, a najhrabriji među njima - Šljivančanin je uhapšen, iako su ga Beograđani branili svojim telima.
Hadžić je uz podršku Beograda pobegao pre dve i po godine. Najodgovorniji iz JNA za stradanje Vukovara, Života Panić i Blagoje Adžić, uživaju generalske penzije. Oni su podredili paravojne horde komandi JNA. Čelnici Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije koje je regrutovalo dobrovoljce za Vukovar, Radmilo Bogdanović i Zoran Sokolović, takođe nisu kažnjeni. Sokolović je nađen, dugo posle rata, mrtav u seoskom vinogradu. Reporteri BBC prikazali su paravojnike koji kliču „Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate!“. Oko 800 ljudi iz Vukovara bilo je zatočeno u Srbiji, uglavnom u Sremskoj Mitrovici. Ni jedan građanin Sremske Mitrovice se nije javno postideo. Kada je JNA krenula na Vukovar sa Arkanovim „tigrovima“, građani Beograda su pratili cvećem one koji će od baroknog grada napraviti Gerniku. Njihova deca danas na stadionima urlaju „Nož, žica, Srebrenica“.

http://video.google.com/videoplay?docid=4506666011464565164&pr=goog-sl

Americans: Look What Happened at Jasenovic Concentration Camp
Horrific tales of murder and torture as Pope justifies killing. Are Americans next?
20 Nov 2006

By Greg Szymanski

In a recent hearing in the case of Alperin v. Vatican Bank, Pope Benedict's personal attorney admitted the Vatican was involved in the genocide committed in Croatia during World War II, killing more than 500,000 Serbs and Jews.

It is also undisputed that the Vatican worked hand-in-hand with the Nazi Party to accomplish this horrendous mass murder, as attorney for the genocide victims, Jonathan Levy, is now trying to get financial reparations for his clients, accusing the Vatican Bank of post war money laundering of genocide profits.

What's incredible about the case being argued in a San Francisco federal court, besides the media keeping the case away from the public eye, is the Pope's attorney had the audacity in a November hearing to claim the Vatican was justified in partaking in mass murder as it was "permissible under international law."

Although the Pope's attorney stopped short in saying the Vatican is above the law, his outlandish arguments fit nicely with Canon Law, stating the Roman Catholic Church has the right to kill heretics without the killings being a violation of Church or international criminal law.

And for purposes of clarification, a heretic, as defined by Canon Law, is anyone who does not give his undying loyalty to the Pope or follow the Church's doctrines, which in the eyes of the Church officials justifies murder of innocents such as the Serbs and Jews during World War II.

"The same Canon Law applies today," said author of Vatican Assassins, Eric Jon Phelps. "The Vatican justifies murder, acting above the law and they plan on using its Office of Inquisition, still in existence today, to exterminate anyone they determine to be heretics and do not render complete obedience and loyalty to the Pope."

Although not part of the law suit, a recent video came to light implicating the Vatican and the Nazis, connecting them to the horrors of a concentration camp called Jasenovac. Previously, a well-guarded secret from the West, the following is an explanation of what when on in Jasenovac by the presenters of the video.

"Situated not really behind the iron curtain, Jasenovac concentration camp and its unsurpassed cruelty on Serbs, Jews and Gypsies have never been acknowledged in the west. One is for the desire of communist president Tito (of Croatian descent)to impose ideology of "brotherhood and unity" to former Yugoslavia, and the other is lack of awareness in the West, of the victimization of Serbian people fighting the fascism, including the cruelest Ustashe (Croatian nazi), the only Hitler's puppet state that imposed the same racial laws as Nazi Germany against Jews, Gypsies and Serbs.

"Watch this educational documentary and discover the shameful role of Vatican in the genocide. Citizens of the world owe it to 700.000 victims. Serbia, Serb, Srbija, Kosovo, ethnic cleansing, etnicko ciscenje, Croat, paramilitary, mujahedeen, al-qaeda."

Here is a link to the video for viewing: http://video.google.com/videoplay?docid=4506666011464565164&pr=goog-sl

Regarding Alperin, Levy said the case is reaching a very delicate point and is reserving comment, but stands on a recent statement he made in November:

"On the one hand the Vatican is quick to condemn Israel and Serbia in recent years but in essence says it's OK to butcher 500,000 people, steal their belongings and stash it in the Vatican Bank. Pope Benedict should be concerned that the moral integrity of his Papacy is being undermined in a Federal Court."

According to Levy, Alperin v. Vatican Bank was originally filed in Federal Court in San Francisco in November 1999. The plaintiffs are concentration camp survivors of Serb, Jewish, and Ukrainian background and their relatives as well as organizations representing over 500,000 Holocaust victims.

The plaintiffs also seek an accounting and restitution of the Nazi Croatian Treasury that according to the U.S. State Department was illicitly transferred to the Vatican bank and other banks after the end of the war.

Named defendants currently include the Vatican Bank, Franciscan Order, and the Croatian Liberation Movement. Levy said these defendants combined to conceal assets looted by the Croatian Nazis from concentration camp victims, Serbs, Jews, Roma and others between 1941-1945.

Levy is also quick to point out the heart of the Vatican Bank lawsuit is based on information chronicled in the book, The Secret War Against the Jews, co-authored by John Loftus who also serves as the plaintiffs expert witness in this case.

He added that from the authors of the bestselling, The Secret War Against the Jews , comes another explosive work, Unholy Trinity, exploring links between the Vatican and the Nazis, featuring startling new information that redefines the Catholic Church's role in twentieth-century history.

"I have filed another lawsuit, Levy v. CIA, filed under the Freedom of Information Act, seeking release of U.S. Intelligence agency files regarding the notorious Vatican spymaster, Fr. Krunoslav Draganovic. New records on Draganovic were released as a result of that lawsuit in 2001," said Levy.

Levy, who has appeared several times on Greg Szymanski's radio show, The Investigative Journal, is licensed in California and the District of Columbia , as well as having represented organizations and individuals in a variety of Holocaust and World War II related lawsuits including banking, insurance, and slave labor matters. Levy is also a member of the International Criminal Bar in The Hague.

Greg Szymanski Greg also has his own daily show on the Genesis Communications Network. Go to www.gcnlive.com Greg Szymanski is an independent investigative journalist and his articles can been seen at www.LewisNews.com. He also writes for his own site www.arcticbeacon.com

Listen to my Radio Broadcast live Monday night at 8pm Pacific time on LewisNews, returning Jan. 1 2006 Radio http://webs.lewisnews.com/radio/index.htm. Greg is also regular on Rense.com the first Thursday of every month at 9-10 pm pacific time.

Sjećam se Vukovara kao dijete, koji je bio lijep gradić na Dunavu, ali u to vrijeme podsjećao me na druge gradiće slične veličine i zemljopisnog položaja. Posjetila sam Vukovar prošle godine i sjetila sam se mnogih događaja.

Da me ne bi napadali zbog pristranosti, dijete sam oficira JNA, Hrvata i majke službenice, Srpkinje iz Beograda, rođena na Kosovu. Kao oficirsko dijete živjela sam i u Hrvatskoj i u Srbiji i mijenjala školu i jezike i pisma. Pri rođenju (na Kosovu) moja me je majka prijavila da sam Hrvatica. Kada sam je kasnije pitala zašto nije iskoristila da me prijavi i kao Srpkinju, jer sam u to doba rođena u Srbiji, a i ona kao Srpkinja sigurno bi to više voljela, rekla je da se nacionalnost nasljeđuje po ocu. Brat i ja smo Hrvati. U to doba to nisam znala što znači. Međutim, bili smo prva hrvatska porodica, koja je 60-tih godina došla u Petrinju, od strane JNA. U zgradi su bile više od 2/3 srpskih porodica i prije prvog razreda osnovne škole, od susjedove djece prije sam naučila ćirilicu, nego latinicu. Nakon toga, po okupaciji Čehoslovačke od strane SSSR, selimo u Sombor. Brat i ja smo imali veliku sreću da imamo razborite učitelje, koji su znali da ne možemo govoriti srpski u jednom danu ili jednom mjesecu. Dapače, dozvoljavali su nam cijele godine da govorimo hrvatski. Imala sam 2 prijateljice, jednu Srpkinju i drugu Mađaricu. Uz Mađaricu naučila sam mađarski i čudila sam se zašto i moja prijateljica Srpkinja ne zna taj jezik. Jednom su nas odveli na izlet u Apatin i preko Dunava, jedna od nastavnica rekla je da je tamo Hrvatska. Vidjela sam ljude, seljake, koji su radili u polju i samo sam rekla: to su moji ljudi, moj narod i osjetila sam neku toplinu u grudima. Nitko me nije posebno nagovarao ili učio što sam, samo je došlo. Bilo mi je 10-11 godina i od tada sam počela govoriti da sam Hrvatica.
Sada ću ispričati jednu anegdotu. Moj brat, u to doba 9-godišnjak, naletio je na grupu starijih dječaka. Da bi slobodno prošao, pitali su ga za koga navija. Rekao je: za Dinamo i dobio batina. Nakon toga, pitao je oca, koji nije bio veliki zaljubljenik nogometa i on mu je rekao: reci da navijaš za Partizan ili Zvezdu. Kada su ga sljedeći put zaustavili i pitali isto pitanje, i nakon Partizana i nakon Zvezde je dobio batine. Nakon toga ih je pitao za koga treba navijati. Pa za koga trebam navijati, upitao ih je. Za Vojvodinu. A da li si Srbin? - upitali ga. Ne, Hrvat sam. Onda razvali ustašu. Nakon toga, počeo je trenirati karate i pustili su ga na miru.
Bili smo u Dalmaciji jedno vrijeme. Moja prijateljica Srpkinja iz Sombora, sa svojim roditeljima ljetovala je u blizini. Budući da smo se htjele vidjeti, roditelji su nam udovoljili. Bile smo samo jedan dan zajedno, jer kako mi je ona kasnije pisala, budući da je na roditeljske sastanke u Somboru, dolazila uglavnom moja mama, mislili su da smo Srbi. S Hrvatima nisu htjeli imati posla. Tada sam bila u sedmom ili osmom razredu.
Opet se selimo nekoliko puta, dok nismo došli do Zagreba... Završili smo fakultete, magistrirali. Nedugo nakon obrane mog magisterija, 1998. nalazim se na nekom savjetovanju u Novom Sadu. Sa razglasa odjekuje: Ustaše nas ugrožavaju. Prijete da će uništiti Jugoslaviju. Nećemo dozvoliti da nas ustaše unište. Pitam se gdje su ustaše i kakva opasnost je prijetila Jugoslaviji godinu dana prije nego se Tuđman pojavio kao politička figura. Moj brat vojsku, JNA, služi u Kninu, jer mu čak niti otac, visoki oficir JNA, kao Hrvatu nije mogao srediti da je služi u blizini Zagreba. Rezervisti na vježbama od 3 dana nisu se trebali brijati i mnogi su bili bradati. Brat mi je rekao da kada ih je prvi put vidio, vidio je četnike s petokrakom.
Godinu dana kasnije, nalazim se u Australiji. Odjednom, na vijestima, od 20 sekundi, pojavljuje se zastava SFRJ, koje se počela cijepati. Vijest je glasila: Grupa Srba kod gradića Knin u Hrvatskoj postavila je balvane na ceste i nekakav isječak iz filma, na kojem grupa bradatih ljudi nosi nekakav transparent, nešto viče i nekakva debla na putu. Slušam hrvatski i srpki radio u Melbournu da saznam što se događa. Na hrvatskom radiju Tuđmanov govor, poziv Srbima da priznaju referendum, Hrvatska ide ka samostalnosti. Na srpskom radiju govori se o ustašama i nabrajaju svi ubijeni Srbi u II sv. ratu. I hrvatski i srpski radiji su bili dio nacionalnog radija za etničke manjine.
Želim se vratiti u Hrvatsku u kojoj je moj otac još uvijek oficir JNA i on me podjeća na Radićevu izjavu da ne letim kao guska u maglu, jer će biti rata. Ipak dolazim. Pita me zašto sam se vratila, odgovorila sam da pomognem svom narodu, ako bude rata. Nisam znala da se on već tada, koncem devedesetih priključio obrani Hrvatske, ne HDZ-u, kojemu se nije nikada priključio. Siječanj 1991. - naš prvi susjed je Srbin, žena mu Slovenka. On je bivši djelatnik KOS-a. Zna da moj otac nije doma. Kaže mojoj mami da se skloni zajedno samnom, jer da KOS želi uhvatiti članove porodica onih koji su se priključili Hrvatskoj. 25. siječnja 1991. odlazimo mojoj teti i obje nisu spavale cijele noći osluškujući da se netko ne sjeti gdje bi mogle biti. 27. siječnja 1991. moja mama odbija otići bilo gdje. Moj susjed joj kaže da ne otvara nikome vrata, a ako netko pozvoni, da ga nazove, i onda će on s pištoljem provjeriti tko je to. Srećom, nitko nije dolazio.
U travnju počinjem raditi, i počinju ratni okršaji, Plitvice, Pakrac i onda dalje.Moj brat odlazi u obranu Dvora. Srećom, njegova smjena odlazi prije pada Dvora. Nakon toga ide u Novsku, Dubrovnik i drugdje. Srećom, kući se vraća živ. Znam engleski, stranim novinarima, s kojima sam se sprijateljila u kafiću, zajedno s mojim prijateljima i kojih je tada u Zagrebu bilo puno, pokazujem što nam je neprijatelj učinio, posebno na karlovačkom ratištu. Svaki tjedan smo u Turnju i Pokupskom. Dosta mojih prijatelja je u ZNG-u. Tražimo čudnu paučinu, koju su ispustili avioni JNA, granatirani su Banski dvori. A onda šok. Vukovar je pao. Kada su na vijestima javili, sjedile smo mama i ja i večerale. Moja mama je počela plakati. Gledala je kolone ljudi i bradate, pijane četnike koji pjevaju: Slobo, šalji nam salate, bi će mesa, klaćemo Hrvate. Kroz plač je rekla kako se stidi što je Srpkinja.
Dovodim novinare do hotela u Petrinjskoj, bivšeg Beograda i pokazujem im prognane ljude iz Vukovar, koji više nemaju sjaj u očima, odsutni su, uglavnom starci, djeca i nešto žena srednje dobi.
1992. saznajem da je jedan od mojih kolega, branitelj Vukovara razmjenjen. Imao je sreću da je bio u grupi koja se predala oficiru JNA, koji je četnicima rekao: "Dalje od njih. Oni su heroji. S takvom vojskom došao bi do Zagreba." Ispred mene stoji sjena od čovjeka, preživio je logore Stajićevo i Niš. Pokazuje ožiljke, još kao da nije svjestan gdje se nalazi. U razgovoru prelazi s jedne teme na drugu, s plača na smijeh. Traži ženu i sina, rođenog pod bombama. Saznao je da mu je sestra u Njemačkoj s mužem, Srbinom, koji je bio u ZNG-u i kojem su "oslobodioci" razbili kukove, jer je Srbin, tako da je na liječenju. Nakon par mjeseci mi se javlja. Našao je ženu i roditelje. Oporavio se. Pitam ga koja mu je najveća želja. On kaže: "Kada uđemo u Vukovar, želim biti tamo i reči tko je od Srba kriv, a tko nije. Bilo je i takvih koji su nam pomagali. Od krvnika, želim da se kazni Pero (rekao je prezime, koje sam zaboravila), koje je životim ljudima derao kožu."
Kasnije, preko svojih prijatelja branitelja i brata, upoznajem dosta Vukovaraca. Hrvatska im je dužna, da niti njima, niti njihovoj djeci to ne može u potpunosti nadomjestiti.
Prošle godine, šetam u mimohodu prema Ovčari i sva ta sjećanja naviru. Iako je dio obnovljen, dio nije. Vukovara se sjetimo samo 18. studenog svake godine.
Priča se o kolektivnoj krivnji jednog naroda. Ne, jer svaki krivac ima ime i prezime. Nacionalnost nije bitna. Istina se treba saznati. 19. studeni 2006., slučajno okrenem HRT 1., u emisiji Lica nacije, govore branitelji i zapovjednici Vukovara Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković - Mladi jastreb, bez mržnje, željni da kažu svoju istinu, jer su umjesto njih to govorili drugi. Jedna od prvih emisija koja u Hrvatskoj počinje govoriti o padu i izdaji Vukovara, ali i o hrabrosti i junaštvima 1500 boraca i 20-tak tisuća civila.
Kada se u Hrvatskoj sve sazna o Domovinskom ratu, kada se kazne krivci koji su ubijali nedužne, onda kao nacija imamo budućnost. Međutim, to se treba saznati i u Srbiji. I oni imaju pravo na istinu i pravo da kazne ljude koji su ubijali u njihovo ime. Onda ćemo i kao susjedi imati dobre odnose.
S djecom sam posjetila Jasenovac i Vukovar, jer trebaju znati svoju povjest, svijetlu i tamnu, ali moraju naučiti i voljeti svoju domovinu, u kojoj se nadam nikada više neće biti rata.