Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Eutanazija

   Ema Bonino, italijanska ministarka za evropsku politiku, pocela je juce dvodnevni strajk gladju u znak podrske tesko obolelom sunarodniku Pjerdjordju Velbiju, koji trazi da mu se prizna pravo da odbije lecenje, odnosno pravo na eutanaziju.

   Ja sam, nazalost, u svom zivotu imao iskustvo sa bolescu najblizih clanova porodice. Moja sestra od strica je mesecima vegetirala posle teske operacije koja joj je, ispostavilo se, samo produzila agoniju. U momentima beskrajne tuge, padalo mi je na pamet da joj olaksam muke. Boleo me je njen pogled u prazno i znam da je to situacija koja ce me pratiti do mog kraja.

   Ja sam pre sest godina imao terapiju na radiologiji. Bio sam blizu da se preselim u vecnost. Neverovatan je osecaj sedeti u cekaonici i prozivljavati tudje i svoju sudbinu. Da ste videli sve sto sam video ja i culi sve sto sam cuo ja, pozeleli bi da sklopite oci i zapusiti usi. Kakva je to unutrasnja borba, ne moze da se preprica i objasni.

   Ali sam u jedno bio siguran. Da je doslo do kraja, ubrzao bih ga.

   Kada smo bili klinci i lozili se da smo cvrsti momci, jedna od zakletvi koje smo dali jedni drugima, unutar uze ekipe, bio je i taj. Ako se nekom nesto desi i ne bude mogao da se spase od bolesti, da mu jednostavno donesemo utoku i stavimo je pod jastuk. Tada sam mislio da je to herojski potez. Danas vise nisam uopste siguran.

   Svajcarska, Holandija i Belgija imaju zakonsku regulativu koja je u potpunosti definisala pod kojim uslovima doktor moze da izvrsi eutanaziju. Nama treba viza da bi otisli tamo.

   Dakle, eutanazija. Da ili ne!? 


Dilema...

...je velika. I za pojedinca i za one koji odlucuju u njihovo ime.

Licni primer me je naucio da nije gotovo dok se ne zavrsi. Razmisljao sam o tome u pojedinim trenutcima. Prosto sam mislio da je vreme da se agonija okonca i da niko ne zasluzuje da se muci ili da gleda drugog kako se muci.

Ako bih bio zlonameran mogao bih pojedince koji nisu hteli da gledaju da nabrojim na poimence. Nisu mogli.. Iskreno nisam ni sam mogao da gledam, ali ipak se o meni radilo. U zivotu sam se plasio jedne stvari, nemoci. I to me je zadesilo.

Borba je nekada nemoguca, narocito ukoliko zelis da na neki nacin stvari sakrijes i da nastavis normalan zivot. Moras sebi svasta da kazes. I da naucis da kazes "Ne mogu, zbog toga". Dese ti se najlepse stvari na svetu posle bitke koju mislis da si izgubio i onda nastavljas dalje. Da umoran sam ali me nesto vuce.

Potvrdu stava dao mi je jedan od intervjuisanih u filmu "Vukovar, poslednji rez" (Janko izvini ako sam nesto pogresio). Elem lik je hrvatski branitelj i kaze da su se svi dogovorili da ako budu zarobljeni ispale sebi metak u glavu dalje parafraziram " Kada je bilo gotovo nisam mogao to da uradim . Samo sam mislio na jos pet minuta vazduha..."

Jednostavno nisam siguran da sam za eutanaziju.

Boris D


mar adentro

nakon filma sam rekla DA. nakon par dana, gledajuci bolesnog bliskog rekla NE.
mislim da je u redu da postoji opcija.


Da

kao princip da čovek ima pravo na dostojanstvenu smrt, pod precizno definisanim uslovima koji otklanjaju mogućnost zloupotrebe.

Nisam, medjutim, sigurna da je zbog bednog nivoa pravne i zdravstvene zaštite gradjana Srbija zrela za legalizaciju eutanazije.

Setimo se samo kako je završila priča sa nestalim bebama, desetinama slučajeva porodica kojima je rečeno da su im novorodjenčad umrla nakon porodjaja a koje su posumnjale da je reč o trgovini decom.

Kakva zaštita od zloupotrebe eutanazije može da se očekuje u zemlji u kojoj babice smišljeno bebama ne podvezuju pupak kako treba, ukoliko im se za tu uslugu prethodno ne plati?


ako imam pravo da zivim, [ako hocu]

onda imam pravo i da umrem, ako to hocu, zar ne?

-strong do what they can, while the weak suffer what they must-


Da

Mislim da svaki covek ima pravo da odlučuje o svom životu i smrti. Lako je svima sa strane da većaju i teoretišu, ali samo onaj ko leži i trpi nesnosne boleve zna šta je i kako je..... treba mu da ti pravo da slobodno odluči hoće li ili neće da prekrati sebi muke.
Protivnici eutanazije generalizuju i banalizuju stvari - ipak se ne bi po eutanaziju išlo kao po lek u apoteku..... Taj neki zakon sa striktno definisanim uslovima je ono što treba svaka zemlja da usvoji.

http://ivana.mojblog.co.yu


U Japanu

je ubistvo iz milosrdja dozvoljeno ako se ispunjavaju cetiri uslova: pacijent mora da boluje od neizlecive bolesti, da trpi nesnosne bolove, da ga je nemoguce izleciti i da je izrazio zelju da umre.


Srecom, nisam do sada bila licno pogodjena ovim problemom...

Ali mi se cini da je ovo jedan od onih problema za koji ne postoji univerzalno resenje i koje se uvek razlikuje od slucaja do slucaja. Uzasavam se pomisli da moze postojati neka drzavna komisija koja bi odredjivala kada neciji zivot vise ne vredi ziveti. Ali mi je isto tako neprihvatljiva ideja da se nekom zabranjuje da donese licnu odluku da mu je zivot neprihvatljiv.


...

DA!


Da, ali...

Mislim da niko ko se nije priblizio nekoj takvoj situaciji ne moze objektivno da govori o tome ali...
Covek ne bira zivot, to je izvesno; zato moze da izabere smrt. Smrt koja ce se zvati dostojanstvenim cinom jer ako se vec sudbina poigra sa tobom na takav nacin, neophodno je imati bar jednu tu poslednju opciju.
Zato, DA za eutanaziju!
Ali pod posebnim, strogim merama kontrole kako bi se odstranila mogucnost zloupotrebe.


Nisam sigurna

shta da mislim...
Imala sam specifichan sluchaj u porodici...
Naime, mamina baka je za vreme bombardovanja dozhivela shlog... S obzirom da je vec imala preko 80 godina i da je udar bio izuzetno jak, doktori su prognozirali da nece izdrzhati ni tri dana... Bila je oduzeta, vegetirala je, maltene bez svesti... Ali, doktori su se preshli... Trajalo je ravno tri godine...
E, sad, zashto ja ovo pricham... Zbog toga shto, kad god se chinilo da je definitivno gotovo i da je doshla do kraja, ona bi iznenada pochela chak i da pricha i bivalo joj je mnogo bolje... Taman kada bi pomislili da ima nade da se oporavi, ona bi opet upala maltene u komu... I tako tri godine... Njen organizam se borio za zhivot, uspevajuci sve, s vremena na vreme, da nas prijatno iznenadi... Da li smo imali pravo da tu borbu okonchamo?


Bioloski testament

Nisam sigurna da sam za eutanaziju... Pitanje je krajnje delikatno i veoma je tesko biti eksplicitan. Ipak, u Velbijevom slucaju sam - za. On je svestan i zna sta i zasto trazi. Bez aparata za disanje ne bi ni bio ziv. Lekari i savremena medicina nisu u stanju da mu pomognu vec mu samo produzavaju agoniju. U Italiji je sve vise onih koji, iako nisu za eutanaziju, traze legalizovanje takozvanog "bioloskog testamenta". Ovim dokumentom svako od nas moze lekarima da dà granice do kojih smeju da idu. U suprotnom zalazi se u sferu "medicinskog maltretiranja" u kome se telo odrzava u zivotu vestacki iako nema nade za oporavak.

Sandra


Ne moze se eutanazija primenjivati tek tako

Nije rec o slobodnoj odluci jednog lekara, u fazonu ocemo il necemo.

U takvim situacijama sama procedura bila bi veoma rigorozna. To bi verovatno znacilo da je potrebna saglasnost clanova porodice ili samog bolesnika uz uverenje da se radi o svesnim osobama kojima nije smanjena uracunljivost ili koje nisu neuracunljive. Isto tako bi o tome odlucivao konzilijum lekara ili sta vec, koje bi sucelili strucna misljenja, dakle ne bi se radilo o odluci jednog coveka, a i verovatno bi bila potrebna odluka nekih visih instanci. Ipak je rec o odluci da se jedan covek umori.

Ja ne mogu ni da pretpostavim od kakvih su bolesti oboljevali ovde postovani blogeri, ali postoje situacije iz kojih zaista nema izlaska. Ako neko ima rak mozga, a pri tom ima i 80 godina, onda tu i nema nekog razmisljanja, to je agonija iz koje nema povratka.

Licno ne znam za sta da se opredelim. Nekako sam pobornik da priroda ide svojim tokom. Ne znam da li bih mogao da se slozim da neko nekome oduzme zivot, a da mu prethodno nije taj zivot podario. To mi je malo neosnovano igranje Boga.


link

http://www.e-p-a-p.com/publications/bookcard.php?isbn=8883980379
mada sam siguran da ce se i sama javiti na ovu temu


Ne remetiti plan

Kako ne odlučujemo o nastanku života, tako ne bismo trebali odlučivati ni o njegovom prestanku.
Četiri godine sam, sa bratom i ocem, čuvao nepokretnu majku i čekao neizbežno. Ima dosta stvari koje smo svi naučili za to vreme.
Energično sam protiv eutanazije, abortusa, smrtne presude...

Elite Pyramid
Unique advertising sistem


nesporazum

ovde ljudi iznose svoja tuzna iskustva sa tesko obolelim clanovima porodice, sto je, svakako, bolno iskustvo.
medjutim, pitanje je bilo da li svestan bolesnik ima pravo da odlucuje o svom zivotu i da li iko ima pravo da ga osudi na dalje patnje.
zato je moj odgovor ponovo DA, jesam za eutanaziju.


Ja smatram da, ukoliko bismo

Ja smatram da, ukoliko bismo dozvolili eutanaziju, morali bismo i da odredimo vreme od necijeg zahteva za eutanaziju do donosenja konacne odluke nadleznih, Jer, setite se, ljude donose brzoplete odluke, odluke vezane za trenutak kada je bol veca nego inace. Onda se postavlja pitanje svesnosti donesene odluke.
Diskutabilno, veoma!
U nekim slucajevima DA, ali kako onda to kontrolisati, od pojedinca, od lekara...


Kao i sav ostali svet

Moje mišljenje je da što se tiče ove teme ne treba izmišljati toplu vodu, kao i za većinu drugih. U zapadnim, civilizacijski razvijenijim, zemljama postoje već iskustva i razvijeni sistemi za regulisanje ovih krajnje nezgodnih situacija. Bolje osmišljavati načine kako da građani ove države ne zapadnu u neizbežne situacije. So Long Dule!


da

da


Ja videla

Mojem umirucem tati u bolnici su dali injekciju za spavanje u trenutku kada se priblizavao kraj. On je bio potpuno svestan i sam je trazio uspavljujucu injekciju. Ceo zivot samo se plasio teskog umiranja. Lekari su mu ispunili zelju za dostojanstvenim krajem. Duboko sam im zahvalna,verujem da bi i on bio, zao mi je sto je do tog trenutka bilo vec mnogo muke.


eutanazija

da.


jedno od

jako teshkih pitanja.

ali ipak, da.
to che najpre shvatiti oni koji su videli, dozhiveli da neko njihov, neko koga vole, umire u mukama.

teshka odluka, kao i sve velike odluke.

i.. jedno je govoriti o tome iz perspektive zdravlja, kako svog, tako i zdravlja blizhnjih..
a.. sasvim drugo iz perspektive umirucheg i onih koji su svedoci tog umiranja. i to uglavnom bespomochni.


Eutanazija u Svajcarskoj

Eutanazija u Svajcarskoj je dozvoljena, ali zakonodavac razlikuje dve razlicite vrste eutanazije: pasivnu i aktivnu. (pogledajte: http://www.socialinfo.ch/cgi-bin/dicoposso/show.cfm?id=325). Aktivna je kaznjiva i potpuno netolerisana. Pasivna se ne kaznjava samo u slucaju da je pacijent licno zahtevao asistenciju i izrazio zelju da popije letalni napitak. U tom slucaju mu se pomogne da dodje do napitka. Neke bolnice ne dozvoljavaju da se to desi pod njihovim krovom pa drustvo za pomoc ljudima koji boluju od neizlecivih bolesti iznajmi kombi u koji stavi pacijenta (cesto sa clanovima porodice koji zele da se oproste od drage osobe), odvezu se daleko od grada i pacijent popije letalni napitak. Mirno zaspi. Nikad se vise ne probudi. Dakle, veoma je bitno primetiti da pacijent SAM uzima letalni napitak (bukvalno na slamcicu) i ne dolazi u obzir da mu neko administrira nesto u venu. Svaka druga opcija je kaznjiva.


DA

Ja sam ZA eutanaziju i to upravo po ovom Svajcarskom modelu.
Da li ste znali da i u Srbiji postoji jedan oblik pasivne eutanazije,naime,pacijen ima pravo da odbije lecenje cime skida odgovornost sa lekara.TO nije dobro resenje iz prostog razloga sto tada lekar ne daje ni lekove protiv bolova a to je priznacete stravicno.
Imala sam slucaj u porodici i ni danas se nisam oporavila od uzasa koji je prezivela moja sestra pre nego sto je sklopila oci.Da nije bilo kaznjivo licno bih joj iskljucila aparate koji su samo produzili agoniju za desetak dana.Sta su gledala njena deca (tinejdzeri) i kako su to podneli ne mogu ni da zamislim.
Sad bih potpisala za sebe,odmah dok jos imam razuma,takvu opciju kakva se sprovodi u Svajcarskoj,zelim da dostojanstveno odem ako vec ne mogu da zivim to je moje pravo.
Da neko ne pomisli da sam bolesna,odmah da kazem da sam zdrava i telesno i mentalno,ako vec nema leka i samo se ceka kraj zasto mi znaci deset ili dvadeset dana ludackih bolova ili kome?
Druga je stvar sto u Srbiji zaista nije spremno zdravstvo za takve poduhvate i zloupotrebe bi bile moguce iz mnogih motiva da ne spomenem koristoljublje kao najcesci.
Da bi se izvelo nesto tako treba imati jednu ekipu izuzetno moralnih lekara koji bi konzilijarno odlucivali o eutanaziji,uvek sa saglasnoscu bolesne osobe.Manje je vazno sta kaze familija ne trpe oni bolove.Ja sam za dostojanstvo i u smrti.