Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

nastavak afere handke

postavljam svoj tekst sada iz austrijskih novina der standard, malo da jer bih da davim, a malo i da predupredim dalje falsifikate onoga sto pisem i govorim u inostranim medijima, a koje pravi i rastura Telegrafska Agencija Nove Jugoslavije.
Ovaj put na srpskom, da se niko ne muci.
PS: Molim gastere da navaljuju po grupama, francuzi da ustupe mesto zapadnoj YU-prestonici - Becu.

Evo teksta

Ne znam koliko puta treba da ponovim, Milošević nije umro kao predsednik Srbije, već kao svrgnuti diktator, koj je, nakon što je odbio da prizna rezultate glasačke volje svog sopstvenog naroda, silom smaknut sa vlasti, nedugo zatim uhapšen, pa izručen medjunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu. Milošević je tako umro – kao pritvorenik, kao čovek kome je sudjeno za najteže zločine protiv čovečnosti, pa je sahranjen u Srbiji, jer je negde morao biti sahranjen, jer nije živeo dovoljno dugo da dočeka (sasvim izvesnu) presudu i jer je tako bilo najlakše. Biti prijatelj Miloševića, ne znači biti prijatelj Srbije, jer Milošević nije Srbija. On je bio tiranin i zlo moje nacije.
Njegovu sahranu organizovali su njegovi ratni drugovi, političari i novinari koji su u devedesete ušli kao obični aparačici komunističkog sistema na izdisaju, uglavnom bez ikakve lične imovine, a koji su iz ratova izasli kao dolarski milioneri, koji svoj nezakonito zaradjen novac čak i ne skrivaju. Njihova deca studiraju po švajcarskim licejima, na svetskim univerzitetima gde godina košta više od deset godišnjih plata vrhunskog lekara u Srbiji, njihove žene šopinguju po najskupljim prodavnicama najvulgarnije vrste svuda po svetu i time se hvale, Miloševićevi sahranu su organizovali novi bogataši i junaci tabloida, to je lepo društvo u koje je Handke zalutao. Sahrani su prisustvovali ostaci jednog surovog režima, ratni profiteri i huškači, ruski staljinistički generali, polusvet odgovoran za mnoga zla koje je Balkan jedva preživeo u poslednjoj deceniji dvadesetog veka, a koji nisu predstavnici nikakve političke ili ideološke misli – to su jednostavno lopovi, secikese, pljačkaši leševa, šverceri cigareta, benzina, gasa, mafijaši koji su u rat gurali druge zarad svoje lične materijalne koristi.
Sahrani nije prisustvovala porodica Milošević, oni žive raskošno u Moskvi, za njima je raspisana poternica Interpola – ne zbog ratnih zločina, nego zbog kradje, zbog ratnog profiterstva, koje se, po mnogim ozbiljnim procenama, meri milijardama evra. Handke je u pravu: Miloševićeva udovica Mira Marković nije Ledi Makbet, ona je ambiciozna provincijalka i begunac od medjunarodnog prava, koja uživa svoje pokradeno bogatstvo u prestonici Putinove Rusije, koja je svojim otetim novcem zaštićena od svakog zakona, koja se smeje u lice svome narodu.
Ne znam koliko puta treba da ponovim: ako ćemo o Srbiji i Jugoslaviji, nisu lopovi i ubice legitimni predstavnici našeg naroda, na protiv, oni su kidnapovali ime nacije, iskoristili ideju države, sakrili se iza zastave i tako skriveni, kukavički krali i ubijali godinama, ubijali Jugoslaviju i njene gradjane, sve redom, najviše iz lične finansijske koristi.
Ako ćemo o zločinima, silovanjima, masakrima (u množini, kako insistira Handke) onda nećemo leševe vrednovati prema nacionalnom identitetu, sramota je to, nije ljudski, nije čovečno, mrtav čovek je mrtav čovek, nema ništa gore od opravdanja “Oni su prvo nas, pa smo i mi njih”. Ako ćemo o Kravici, Bratuncu, Potočarima i Srebrenici, o stravičnim masakrima tokom četiri godine rata, onda da pognemo glavu i poklonimo se mrtvima, a ne da zagledamo leševe, da prebiramo po nacionalnosti i po dnk.
I ako ćemo o bosanskim izbeglicama u Srbiji, Srbiji pod Miloševićem, koja ih je - kako Handke tvrdi – dočekivala širom otvorenih ruku, to jednostavno nije tačno, Muslimani su kidnapovani u ubijani i u sred Srbije i pod komandom Miloševićeve vojske i policije, setite se samo Štrpca, kada je iz voza na redovnoj liniji, negde na sred pruge skinuto trideset ljudi muslimanske nacionalnosti, odakle im se zauvek gubi svaki trag, pa ako ćemo o tome ko je koga prvi, prvo su bili Štrpci, pa onda Kravica, prvo su nestali gradjani Srbije muslimanske nacionalnosti, na samom početku rata, a sramota me je da ovako hronološli redjam ubistva i zločine, sramota me je tog kalendara, imam utisak da relativizujem nasilne smrti, da uvodim neki red u taj stravičan nered, neću da pristanem na to!
Ako ćemo još o izbeglicama, mnogi Srbi iz Bosne, bežeći pred ratom u Miloševićevu Srbiju, u njoj utočište nikada nisu našli, Miloševićeva vojna policija je godinama pravila surove racije, legitimisala ljude “sumnjivog” akcenta i ukoliko bi utvrdila da su poreklom iz Bosne, odmah i na silu mobilisala, po kratkom postupku naoružavala i vraćala na front, vraćala onamo odakle su pobegli, slala ljude u sigurnu smrt ili da sigurno postanu ubice.
Miloševićeva Srbija je puštala izbeglice da žive ko psi, po kolektivnim centrima za koje nije bilo struje, jer se srpska struja trošila na grejanje bazena u porodičnoj kući Miloševićevog sina, na light-show u njegovoj diskoteci, najvećoj na Balkanu, na održavanje Bambilenda, zabavnog parka za Miloševiće, napravljenog po uzoru na Diznilend. Banalizujem, ali ne previše, samo redjam stvari bukvalno, da se konačno razumeju, da razumeju i oni zbunjeni, zapetljani pred novijom istorijom Balkana, da shvate šta je bio čovek, na čiju sahranu se nikako ne može ići.
U Srbiji, otići nekome na sahranu, nije obična stvar. Na sahranu se ne ide kao turista i radoznalac, na sahranu se ide iz najdubljeg poštovanja prema mrtvom čoveku, ne može se doći nekome na sahranu, samo “da se vidi” ili “da se oslušne”, ne može se doći iz intelektualnog snobizma. To Handke nije znao, jer Handke u stvari ne razume Srbiju, ne zna jezik, ne zna običaje, ne zna njenu stvarnost, ne zna šta za nas znači živeti žigosan zločinima vršenim u tvoje ime, ne zna šta znači boriti se sa sramotom, plivati izmedju osećanja ljubavi prema sopstvenoj naciji i krivice od koje se ne beži. Handkeov dolazak na sahranu u Srbiji glasno podržavaju samo preživeli ratni huškači, oni koji smatraju da se on hrabro bori da dokaže da Srbi nisu činili zločine. Njime se diče oni koji njegovu literatru ne poznaju, koji ni ne znaju ko je on, i baš ih briga za to. Za Handkeovo prisustvo na Miloševićevo sahrani, Srbi su saznali iz stranih medija, jer ovi domaći, koji su taj cirkus pratili, nisu ni primetili da je on bio tu.
A Handkeovu literaturu u Srbiji vole oni koji bi sa zločinima da se obračunaju, da nauče svoju decu pravoj istoriji, oni koji bi da se sa sobom suoče, da se suoče sa sramotom i teretom na savesti.
Dosta više priče o prijateljima Miloševića kao prijateljima Srbije. Po stoti put kažem, ponavljaću dok ne poludim, Milošević nije Srbija, a pogotovo nije Jugoslavija. Naprotiv, on je jedan od onih koji su Jugoslaviju ubili. On je jedan od nekolicine najodgovornijih, koji su Jugoslaviju masakrirali. Milošević nije Srbija, nije to ni metaforično, ni bukvalno. On je mrlja na savesti moje zemlje, prljavština koja će to zauvek ostati.


E vo

Evo jos jednog sjajnog podsetnika, takoreci "krajputasa".
"Potpisujem" svaki zarez u ovom textu. Citao sam ga bez daha.
Bravo.