Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Besramnost jednog ćutanja

Žene u crnom – Beograd poslale su na osnovu zakonskih propisa o pravu na slobodni pristup informacijama od javnog značaja 9. oktobra 2006, uz podršku 23 grupe koje čine Mrežu Žena u crnom Srbije, niz od 14 pitanja raznim domaćim i međunarodnim institucijama. Pitanja su se odnosila na broj civilnih i vojnih žrtava u ratovima 90-ih godina, broj invalida i izbeglica, broj dobrovoljaca iz Srbije na ratištima van Srbije, broj nasilno mobilisanih, procenat odaziva na mobilizaciju, broj krivičnih i prekršajnih suđenja dezerterima, broj pobuna rezervista, broj mladih koji su napustili zemlju da bi izbegli mobilizaciju, kao i broj mobilisanih izbeglica.
Pitanja su upućena na deset domaćih i na 4 međunarodne adrese.
Nisu odgovorili: Predsednik Republike Srbije, predsednik Vlade Srbije, Ministarstvo odbrane Republike Srbije, generalni inspektor MUP-a Srbije, kao ni bilo koje predstavništvo međunarodnih institucija u Beogradu (UNHCR, Visoki komesarijat UN za ljudska prava, OEBS i Savet Evrope).
Ministarstvo unutrašnjih poslova odgovorilo je da ne raspolaže podacima koji se traže, ali da je moguće da tim podacima raspolaže Ministrastvo odbrane. Vrhovni sud je javio da ne raspolaže nikakvim traženim podacima. Komesarijat za izbeglice dostavio je samo podatak o broju izbeglica i njihovoj strukturi 1996. i 2006. godine. Zavod za statistiku objasnio je zbog čega ne raspolaže specifikovanim podacima o broju ratnih žrtava i ratnih invalida, uputivši nas na resorna ministarstva (rada, zdravlja i odbrane) i na 2005. ukinuto vojno tužilaštvo.
Iz Crvenog krsta stigao je veoma opširan odgovor. Nakon predstavljanja rada te organizacije, opisa sopstvene misije i podsećanja na svoje aktivnosti u distribuciji humanitarne pomoći u proteklih 15 godina, od svih podataka daje se samo jedan, mada se taj nije tražio: podatak da u aktivnostima Crvenog krsta učestvuje 60.000 dobrovoljaca.
Poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić naglašava da on nije organ koji daje informacije nego štiti pravo na dobivanje informacija od javnog značaja, napominje da zahtev treba da se uputi organu koji raspolaže informacijama, a ukoliko taj organ ne postupi po zahtevu u zakonom predviđenom roku podnosilac zahteva ima pravo na žalbu povereniku, koji će istu rešiti u roku od 20 dana. U dodatnom dopisu zamenik poverenika obaveštava da je naš zahtev za davanjem određenih podataka prosleđen Ministarstvu odbrane i Ministarstvu unutrašnjih poslova.
Ako se izuzme korektan odgovor poverenika za informacije od javnog značaja, očigledno je da u Srbiji i dalje dominira strategija zaborava: ili se zahtevi za informacijama prešukuju ili se na njih daju formalni (pa i besmisleni) odgovori. Jasno je da u Crvenom krstu ima mnogo razloga da se velom ćutanja prekrije svako sećanje na sramnu ulogu te organizacije (odnosno nekih njenih funkcionera) koja se najviše ispoljavala u informisanju vojnih organa o izbeglicama na teritoriji Srbije u cilju njihova protivpravnog mobilisanja u vojne i paravojne jedinice. Jasno je da Ministarstvo odbrane ima velikih razloga za prikrivanje uloge svojih bivših radnika i funkcionera (od kojih su neki verovatno još uvek zaposleni u Ministarstvu) u svim onim zločinačkim poduhvatima koji su motivisali veći broj naših pitanja. Nije, međutim, jasno šta to skrivaju predsednici Republike i Vlade? I ovo potvrđuje ono što smo već znale: u Srbiji ne postoji čak ni retorička spremnost za raskid sa zločinačkom prošlošću.
Nije jasno ni zbog čega su se međunarodne institucije opredelile za ignorantski odnos prema našim zahtevima.
Da li taj ignorantski odnos znači indirektnu podršku onima koji bi da prošlost i počinjene zločine, pretrpljene patnje i druge tegobe 90-ih godina šta pre prekrije veo zaborava? Kome je to u interesu? Globalizaciji nepravde i nekažnjivosti zločina?
Sve to nas neće obeshabriti da i dalje, kao i svih prethodnih petnaest godina zahtevamo odgovornost za rat i ratne zločine prvo one počinjene u naše ime a onda i sve druge, da zahtevamo primenu svih metoda tranzicione pravde, da zahtevamo globalizaciju pravde i kažnjivosti zločinaca i zločina.
Staša Zajović
Žene u crnom


curiosity killed the cat syndrome

S'obzirom da niko ne raspolaže podacima, čudi me da nisu ponudili pomoć STARlete/male/velike Kleopatre!

Ili je sve to možda baš u našem interesu...teorijom zaborava do odmaranja mozga, čisto da ne dobijemo neko oboljenje (i to zarazno) - treba još i da im zahvalimo za razradu strateškog plana sveopšte zaštite zdravlja stanovništva aktuelizovanog kroz sprovodjenje preventivnih mera (large scales)?!

Podržavam akciju.
Viknite ako/kad treba prevod.

ps.
pitanje - Da li sam mnogo naivna ako verujem da guranje ovakvih inicijativa mora naići na svoj epilog?


Nije naivno

neke i zavrse pozitivno
kao zakon o civilnom sluzenju vojnog roka
plus mi druge mogucnosti nemamo, osim javnost i gradjanske inicijative
u svakom zdravom drustvu, nek je i norveska uvek treba da postoje neprofesionalne gradjanske inicijative i trgovi
hvala snezana na pomoci


Kad

tako nesto trazite ili iziskujete, i posle dosta polemike, nesto se i dogodi, ono bar nesto, to se dogodi samo kad onoj struji koja upravlja svim nasim sudbinama, to treba i odgovara.
Trebalo bi da lovite lazi jer ih ima mnogo i da te lazi javno objavljujete, jer samo lazi teraju sujetne i taste na politickoj sceni da reaguju na svoje kolege ( u stilu: Kako da u medijima saznam da si tako i tako postupio ? ) a onda po liniji prvenstva odgovornosti, pocne da se odmotava klupko, bar donekle. Na kraju ovo sto trazite cete dobiti kada nekoj od stranaka koje ulaze u vladu, bude odgovaralo da vam i po zakonu i van njega, izadju u susret. A onda nece reci, Mi smo to uradili jer je takav zakon ili jer su Zene u Crnom to trazile, vec ce kazati da je to deo njihovih prioriteta za 2007-u godinu. I dzaba onda sto ste VI, to trazili.


same old story

imamo dugogodisnje iskustvo tog tipa
kamo srece da neko nesto uradi samoincijativno pa da mozemo da se bavimo i necim drugim
ja sam zeljna da pisem fantastiku na primer


ja vec pisem

i to...


Plava čarapa

Konte Kontić-Kalajić: "I ja pišem fantastiku".

Podvrsta "rodoslovi".


niko ne voli to "cackanje"

Quote:
Nije jasno ni zbog čega su se međunarodne institucije opredelile za ignorantski odnos prema našim zahtevima.

Kako Vam nije jasno? Zar su one nezavisne? Gde da se, onako usput, sazna i ciji su sve prstici bili umesani u tragediju kroz koju smo prosli devedesetih.

Sve ce to (o draga Jasmina) prekriti ruzmarim snjegovi i sas a mi mozemo da se doveka prepucavamo po forumima i blogovima.

Dragomir


Pretpostavljam da obradjenih

Pretpostavljam da obradjenih podataka koji bi mogli da budu odgovor na neka od vashih pitanja zaista nema; a tako neshto priznati je sramota- za sve strane koje bi po prirodi svojeg zaduzenja morale da poseduju vec obradjene informacije, svakako od vaznosti i javnog znachaja.

Mislim da ne bi trebalo da popustite pred prvim zidom cutanja i sluchaj, kako-tako, obznanite u javnosti- shto vec i chinite, zapravo.

Zelim vam puno uspeha u daljnem bavljenju stvarima od presudnog znachaja za ustanovljenje jednog otvorenog i tolerantnog srpskog drushtva; i buducem rasterivanju magle na brdovitom balkanu !


Pitanja su

veoma indikativna, a (ne)odgovori jos vise. Dugo sam razmisljao kakav komentar bih mogao da napisem, ali, jednostavno, imam zelju da vam se prikljucim prilikom sastavljanja narednog seta pitanja, adresanata, itd.

PS: Cini mi se (mozda i gresim) da UNHCHR, OEBS i CoE nisu bile prisutne (preko svojih predstavnistava) u predmetnom periodu '90-ih.


Šta Vas sve to čudi?

Ne znam kada sam nazvao neku javnu ustanovu i dobio informaciju koja mi treba. Jednostavno, da ste pitali koliko uposlenih ima Kabinet predsednika Republike ne biste dobili odgovor. A kamoli o broju mobilisanih izbeglica!! Pa, pogledajte koji polu-svet tamo radi i shvatićete!!
Iako ovo što ću napisati nema direktne veze sa vrstom zahteva Žena u crnom, ilustruje rad naših javnih ustanova. Naime, u oktobru 2006. sam konkurisao na poslediplomske studije York University. Konkurs je u Srbiji provodila Beogradska otvorena škola uz podršku Fonda za otvoreno društvo. Zahtev konkursa bio je da kopiju moje diplome sa Filološkog fakulteta overi Sekretarijat ove ustanove. I odem ja tamo, i nakon mog objašenja sekretar FF-a počne da viče na mene kako je BOŠ ispostava onih snaga, zna se kojih, kako moram poštovati svoju zemlju.. itd... Sve se ovo dešavalo na oči tadašnjeg dekana Filološkog fakulteta (prof. Neškovića), koji je sve vreme ćutao. I nakon što me je taj kreten lepo izvređao, ja napišem mail Studentskoj uniji Srbije (na nekoliko adresa) te Rektoratu UB, i odgovori mi niko. I već vidim kako će se te šuše iz studentskih organizacija jednog dana, preko socijalnog kapitala zarađenog angažmanom u Uniji, zaposliti u državnim ustanovama i vikati na ljude koji traže informacije. Sve je to začarani krug. Budu ljudi normalni, a onda dobiju posao u državnoj firmi (da im ide staž i socijalno), a onda dignu nos jer im niko ništa ne može.
I za deset godina da tražite informacije o broju prisilno mobilisanih izbeglica, nećete dobiti odgovor. Osim ako nas BiH dobije na sudu i krene da naplaćuje ratnu odštetu, pa da formiramo komisiju koja bi konkretno ispitivala sve pojedinosti koje su dovele do toga da moramo da dajemo pare BiH za sve što smo im uradili. Ovako, ništa se nije dogodilo.. pa ne možete ni dobiti potrebne informacije.
Pozdrav