Rupa do rupe

Predsjednik Svjetske banke, jadnik, od usta je odvajao, a vidi se i od nogu, da bi pomogao nerazvijenim. Puno je i radio pa nije ni primijetio kako su mu carape progledale. Da nije pokazao sopstvenu sirokogrudost i posjetio dzamiju gdje se protokolarno morao izuti, ne bi se ni znalo koliko je jadan. Moglo bi se sada pisati o politici Svjetske banke, institucije koju Amerika kontrolise, na cije celo je Wolfowitza postavio Bush, kako su unesrecili brojne svjetske ekonomije, kako je od svih postkomunistickih zemalja, Slovenija najbolje ostvarila tranziciju te ujedno bila i jedina koja nije poslusala diktat Svjetske banke i MMF-a o privatizaciji. Moglo bi...

Medjutim, ove carape me podsjetise na neke modne posebnosti politicara koji cak i odjevanjem izrazavaju stav. Dobro, dio obicnih ljudi to isto cini, ali politicari su tema. Nisu ovdje u pitanju zenske najlonke kojima se desi da im nit ode od neke grube stolice. Ovdje su u pitanju inace skrivene muske carape koje su iznenadile njihovog vlasnika kada ih je morao otkriti i pokazati cijelom svijetu sta zapravo stoji iza maskirane forme jednog od vodecih neokonzervativaca.

Ljudi u politici obicno su skoro uniformno odjeveni u neka dosadna odijela i tesko je prepoznati osebujni stil pojedinca. Poneki iskaze stav vezuci crvenu ili plavu kravatu ali te poruke su lokalne posto Blairova crvena kravata u Britaniji se tumaci kao laburisticka boja, dok je u Americi to republikanska.

Od danasnje plejade svjetskih vodja, nekako je Wolfowitz odskocio sa svojnim carapama. Sve je ostalo dosadno. Nekada nije bilo tako. Sjetite se Mahatme Ghandija. Ogrnut carsafom, mi laici bismo rekli, bosonog i izgladnio u posjeti Churchillu koji ga docekuje u najboljem odijelu sasivenom u Saville Rowu. Woody Alen imao je zgodnu opasku u jednom svojem filmu nakon sto je ostao bez posla i zadesio ga citav niz licnih polukatastrofa. "Ne treba mi novac. Mogu ovako sest mjeseci, ako zivim kao Ghandi," odbio je ponudu o posudbi.

Prije Prvog svjetskog rata, tesko je bilo razaznati imperijalne I dvorske vodje od hotelske posluge u Ritzu kada bi se sastali da dogovore buducnost svjetskog mira. S ratom su, izgleda, shvatili da tako uparadjeni ne mogu dalje pa su "crvene mundire" ostavili samo za specijalne prilike. Period odijela i polucilindara trajao je negdje do narednog rata kada su uniforme ponovno postale popularne, ali one prakticne, prave saljuci poruku da su i vodje u borbi. Staljin, Broz, De Gaulle, plejada nacistickih vodja. Svi u uniformama. S mirom su uniforme izasle iz mode. Jedino je Broz volio bijelu, marsalsku povremeno odjenuti ili napomenuti Jovanki da mu je spakuje za put. Potom opet dosada nastupa do nekog novog obozavaoca bijelih uniformi, Tudjmana. Bilo je u medjuvremenu i iskaza sa samo djelicem ratne garderobe poput Izetbegovica i kape "francuzice" koju je nosio tokom rata u Bosnia i Hercegovini. Neke zakasnjele ljevicare uspio je prevariti pa ih je to podsjetilo na Ernesta i Fidela s kraja pedesetih. Zarad zavirivanja u modne detalje vodja sve tri vodece jusnoslavenske etnicke grupe, Milosevic je u jednoj prilici "uhvacen" ogrnut nekom jeneaovskom bluzom dok je posmatrao sljedbenike kako se pripremaju. Nije se jos znalo za sta, zvanicno.

Ponekada moda zapocne od uvazenog politickog vodje. Svojedobno je njemacki kancelar Helmut Schmidt nosio kapu na glavi, kasnije nazvana smitovka, koja je postala popularna medju sljedbenicim socjaldemokratskih ubjedjenja. Sjecam se da mi je jedan bivsi komunisticki rukovodilac u Sarajevu objasnjavao svoju "lenjinovku" na glavi: "Po tome se prepoznajemo u redovima za hljeb. Mi koji nismo prevrnuli na drugu stranu."

Poruke su danas rijetke u modi politicara. Nekako se vezu za mladje i majice pa je Che Guevara posljednjih godina bio moderan, a smioniji su znali i natpise DDR ili CCCP pronosati na grudima. Valjda kao odgovor globalizaciji i ovima sa progledanim carapama.

Nisam nikada volio carape s rupama, pa se tako i u ovoj dilemi lako odlucujem za majicu.