Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

007 se zvao Popov, Duško Popov

BaccaratBaccaratMonsieur Popov je noćas ponovo viđen kako se u sitne sate iz kazina vraća u svoj apartman u društvu ne jedne, nego dve dame. Tako se makar šuška među poslugom hotela, a tvrdnju potkrepljuju njegovo jutrošnje kašnjenje na doručak i tamni podočnjaci.

Nad Estorilom, inače, sunčano jutro, ne može biti lepše. Na hotelskoj terasi Popov uz kafu čita novine: Danas je 18. april 1941. Masna slova kažu: JUGOSLAVIJA KAPITULIRALA - JUGOSLOVENSKA VLADA POBEGLA U ATINU -  PREDSEDNIK NOVE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE ANTE PAVELIĆ DAO ZAKLETVU - 700 LUFTWAFFE AVIONA BOMBARDOVALO LONDON. Popovu verovatno nije lako: Beograd je okupiran, porodica mu je u Dubrovniku gde nisu ni dobrodošli, ni bezbedni. NIšta od toga mu se, međutim, ne čita sa lica.   

U celom džumbusu oni koji imaju sreće da se nalaze ovde, u Estorilu, povlašćeni su: na rivijeri osim visokih palmi i toplog sunca ima peščanih plaža bez bodljikave žice, hrane bez ograničenja, struje bez restrikcije, promenada bez naoružanih patrola, razgovora bez cenzure i špijunaže bez straha od hapšenja. Ratna kataklizma odavde izgleda kao nekakva nepogoda koja divlja s onu stranu planete. Ovde dopiru tek njeni odjeci jer je, na opšte zadovoljstvo, Dr. Oliveira Salazar proglasio ekvidistantnu neutralnost Portugala u ovom najvećem oružanom sukobu svih veremena, pa, blagodareći njegovoj lukavoj politici u ovom zabačenom ćošku Evrope vlada mir.  EstorilEstoril

Palácio je luksuzan Hotel, podignut odmah pored kazina. Otvoren je pre svega 5-6 godina i stalno je pun, ali nikada nije bilo ovako kao od kada je počeo rat. Poslednjih godina ovu belu građevinu nazivaju i špijunskim leglom, ili poetičnije hotelom šapata. To je zato što su, makar se tako priča, ovde svi - svaki konobar, svaki vratar u belim rukavicama, svaki nosač i svaka sobarica, čak i vrtlar, a izgleda i dobar deo gostiju - doušnici neke od mnogobrojnih obaveštajnih i kontraobaveštajnih službi savezničkih,  osovinskih ili neutralnih zemalja, a poneko radi i za po dve-tri istovremeno. 

Sedi Monsieur Popov na terasi Hotela i doručkuje, oguglao na lepotu pogleda koji puca prema zalivu plitkom kao mlad mesec, peščanim plažama, marini i tvrđavi u dubini panorame i brodicama po moru. Obala mirna, bogataški spokojna; ribarska sela pretvorena u luksuznu rivijeru. Uz more idu železničke šine i put, a u zaleđu blago zatalasan pejsaž s pogledom na okean. Iz bujne vegetacije prirodnog amfiteatra tu i tamo proviruju krovovi raskošnih vila. Sakrivene iza visokih zidova one se izbliza jedva primećuju; najbolje se verovatno vide sa pučine, dvogledom. Sve to - marina, jedrilice, plavo more, beli pesak, penušavi talasi, procvetali vrtovi i palme što se lelujaju na vetru - sve je to kao nekakva kič razglednica.  

Gospodin Popov se predstavlja kao jugoslovenski poslovan čovek, a prema njegovim navikama i manirima, očigledno je da je izuzetno dobrostojeći. Ovde čeka na mesto u avionu za London gde treba da obavi neka važna trgovačka posla. On je jedan od omiljenih gostiju hotela, jer je jedan od veoma retkih koji iz Estorila odlazi i u njega se vraća; većina ih je ovde u prolazu, u očekivanju prevoza za Ameriku. Ekvidinstantna neutralnost otvara puteve; ovo je jedina zemlja odakle istoga dana poleću avioni i za Berlin i za London i odakle je moguće otići morem i vazduhom do Amerike. Jeste moguće, ali nije nimalo jednostavno, jer su i aeroplani i brodovi popunjeni mesecima unapred. Zato hotel i jeste tako krcat. 

Hotel PalacioHotel PalacioU Hotelu raznolika bulumenta prikupljena s koca i konopca. Turista, naravno, nema, a po prirodi stvari, niko ne zna ko je od gostiju izbeglica, ko je ovde poslom a ko je obaveštajac, no nema sumnje da je mreža onih koji se međusobno uhode i potkazuju razgranata i zamršena.         

Dva stola dalje doručkuje Ian Fleming, podanik britanske krune. On ovde, kao, glumi dopisnika nekih novina ili nešto slično. Za njega svi pretpostavljaju da je obaveštajac, jer tako i izgleda. Najverovatnije mu je zadatak da uhodi Popova: kao slučajno, ima sobu prekoputa njegove i prečesto se sreću da bi to mogla biti slučajnost. Popova to baš i ne uzbuđuje - ima većih briga, a od Britanaca nema šta da krije. Popov je britanski tajni agent, što Nemci, za čiju obaveštajnu službu Abwehr tajno radi, sasvim prirodno, ne znaju. Popov je dakle dvostruki špijun i zadatak mu je da s vremena na vreme, u službi Abwehra skoči do Londona da vidi kako tamo stoje stvari, kako Englezi podnose bombardovanje, kakav je moral, ukratko, da pokupi što je više informacija moguće te da se vrati u Portugal i da nacistima podnese izveštaj. S vremena na vreme on tako ode do Londona i odmah se javi britanskoj kontraobaveštajnoj službi a oni ga snabdeju informacijama za koje žele da stignu do Nemaca. Ima tu i istinitih podataka, doduše beznačajnih, ima i poluistina, a ima i notornih laži. Do sada su Nemci, začudo, sve to naivno gutali. S druge strane, on prikuplja informacije od Nemaca i redovno ih dostavlja Englezima. To je komplikovan posao, ali je neverovatno dobro plaćen i to od oba poslodavca. Pitanje je samo dokle će to tako moći.  

Dusan PopovDusan PopovIpak, nikome nije ni na kraj pameti da pomisli da je naš Popov kontraobaveštajac, jer on je sušta suprotnost onome kako ljudi zamišljaju špijuna, diskretnu, sivu i neprimetnu individuu, koja zvera naokolo sakrivena na primer, kao ovaj Flerming, iza novina lli filadendrona u hotelskom holu. A Popov kao da se trudi da privuče pažnju. Vozi besna kola, neverovatno je galantan, zavodi najlepše žene i to kad god može po dve od jednom, ide na trke, sa svima se pozdravlja i opušteno razgovara, konzumira ozbiljne količine alkohola, redovan je u kockarnici a i po igrankama i balovima po rivijeri; reč je o bonvivanu i plejboju. 

Krenuvši u svoju prepodnevnu šetnju na hodniku sreće porodicu poznanika: otac, majka i dve ćerke, jedna lepša od druge. To je porodica Gabor, izbeglice iz Budimpešte. Priča se da su Jevreji i da su Horthiju i novim vlastima bez naknade dali svoje fabrike oružja samo da bi ih pustili da izađu iz zemlje. Ovde su već mesecima, čekaju mesto na brodu za Ameriku.  

- Jó reggelt, poželi im dobro jutro na madžarskom.  

A mlade Peštanke se šiparički kikoću dok roditelji odgovaraju jednim uzdržanim “Jó reggelt”. I njima je simpatičan, ali je i do njih doprla njegova reputacija ženskaroša i pustahije, pa, razumljivo, gledaju da ga ne puste blizu devojkama kojima je, po svoj prilici, krajnje zanimljiv; a one njemu još više, posebno ovako u paru. Zaboravio sam da vam kažem, Dušku Popovu Nemci su dali tajno ime agent Ivan a Englezi codename Tricycle, baš zbog sklonosti ka menages à trois. Sada kada znate ovu malu tajnu, možete zamisliti šta se sve njemu mota po glavi pri ovakvom susretu sa sestrama od kojih je jedna, mlađa, krunisana lepotica Mađarske za 1936-u. 

Hotel PalacioHotel PalacioU holu, u fotelji sedi zavaljen Francuz, čita bedeker. Simpatičan čovek aristokratskih manira i blagorodne naravi. Pilot po profesiji, a poetska duša – on ovaj kraj zove „Le paradis triste“. Svakodnevno ustaje u praskozorje ide u obilazak okoline. Stalno sa sobom nosi beležnicu i nešto u nju zapisuje i crtka. On ne može biti obaveštajac, da jeste, ne bi to tako otvoreno radio. Mada, nikad se ne zna.  

- Bonjour, Popoff, comment ça va? 

- Très bien, Antoine. Et vous? 

- Sutra idem u Sintru, kaže Francuz, Ako je po vodiču suditi to je divno mesto. Tamo je boravio i Lord Byron. Hoćete li sa mnom? 

Popov zna da mu nije do tako ranog ustajanja pa se ispričava obavezama ali poziva prijatnog Francuza da mu se pridruži u šetnji pred ručak, što ovaj prihvata. Ovako utučenom vestima od kuće, prijaće mu društvo. I tako su naš Popov i francuski zanesenjak proveli prepodne u ugodnoj šetnji uz more. O čemu su razgovarali ne znamo.  

                                          ***

 - Monsieur Popoff, imali ste telefonski poziv. Mademoiselle se nažlost nije predstavila - kaže mu na povratku u hotel recepcioner ljubaznog izraza lica; divljenje prema überšvaleru odaje samo vragolasti bljeska u oku.

 - Obrigado, Manuel - kaže Popov tutkajući mu bakšiš. 

Manuel, međutim, ne sanja da pozivi anonimne žene ne najavljuju švaleraciju, već su ugovoreni znak Popovu da te večeri dođe u kockarnicu po instrukcije gde i kada treba da dođe na sastanak sa svojim spymasterom iz Abwehra. 

                                             *** 

Pred večeru Popov silazi u bar piće, kad tamo, gle čuda, opet onaj isti Fleming. Neverovatno trapav Englez, misli Popov. Neverovatno mu je da Britanci pošalju takvog pacera da ga prati. Ovo je postalo previše očigledno, moglo bi da zapadne za oko Nemcima kojih sigurno ima u blizini. Zato Popov primenjuje stari trik: Nasmeši se Englezu a ovaj, naravno, ispari. 

                                             *** Hotel Palácio EstorilHotel Palácio Estoril                    

- Bonsoir, Monsieur Popov. Bonne chance. - kaže livrejisani službenik obezbeđenja otvarajući vrata kazina. 

Fleming, koji je kao i uvek tu negde, iza Popova kao senka, verovatno je primetio da u unutrašnjem džepu smokinga ovaj nosi nekakav krupniji predmet. Pretpostavlja da je pištolj, ali se vara. Popov je tog dana, tokom šetnje, a da to niko, čak ni Francuz s kojim je šetao, nije primetio, primio svoju britansku platu – 80.000 američkih dolara. Strah ga je da neverovatnu sumu ostavlja u sobi ili sefu hotela, pa ih svuda nosi sa sobom. 

Stojeći za barom, Popov spazi plavokosu lepoticu, svoju vezu u Abwheru, gde sedi za stolom za rulet i kibicuje. Popov se, po dogovoru pridružuje kibicerskom društvu a ona, takođe po dogovoru, baš tada počinje da igra – stavlja ulog na 36 – dakle Lisabon - i gubi. Zatim stavlja četiri žetona na 19 – dakle, sutra 19-og aprila. Ponovo gubi. Konačno igra na 16. Znači, četiri sata popodne. Ponovo gubi i nakon tri izgubljene ruke diskretno prestaje da ulaže. Poruka je prenesena. Automobil koji će ga tajno odvesti do šefa će ga čekati na uobičajenom mestu, na Terreiro do Paço u Lisabonu, sutra u četiri popodne. Par minuta docnije plavuša nestaje a Popov, kibicuje još malo, a onda odlazi da malo zaigra bacarrata za svoju dušu. 

Agent TricycleAgent TricycleZa stolom za baccarat situacija je sledeća. Banku drži nekakav Litvanac, izbeglica: bogat ali jako neugledan čovek izuzetno niskog rasta. Verovatno nije toliko bogat koliko želi da se predstavi ali, kad već ne može izgledom, trudi se da pažnju privuče arogantnim ponašanjem. Popov ga zna od ranije – ima čudan običaj da kada drži banku, umesto da kao svi drugi kockari objavi plafon, pustahijski, kao da u džepu nosi milione, na sav glas obznani: „Banque ouverte“ odnosno, prihvata se svaki ulog. Tako čini i sada. Suprotno ustaljenim kockarskim pravilima, krupije bez oklevanja poziva ostale igrače da daju uloge. No, evo ti ga našeg šmekera na delu, naleteo mu je, napokon, mali Litvanac na zicer, kao kec na deset. 

- Pedeset hiljada dolara - kaže Popov bez treptaja kao da ulaže sto dinara, iz džepa vadi svežanj novčanica i diskretno ih stavlja na zelenu čoju. Žamor je prestao. Može muva da se čuje. Svi, bez daha, očekuju šta će biti. Litvanac, naravno nema načina da mu doskoči - niko razuman ne nosi tolike pare u džepu, čak i ako ih ima. Zato, onako uhvaćen u zelenom bostanu, gleda predase i ni da pisne. Popovu ne preostaje ništa drugo nego da pokupi sav novac sa stola, tako nalažu pravila igre. I dok ustaje od stola i guđajući protiv neozbiljnosti uprave kockarnice kreće ka baru, Popov u očima neizbežnog Fleminga, u prolazu hvata izraz dubokog poštovanje čak i oduševljenja. Postoje ljudi koji se pale na bahatost, Fleming je očito jedan od njih. 

Te noći Popov je upoznao jednu umiljatu i stidljivu Francukinju, mladu ženu toplog, telećeg pogleda. Deluje izgubljena u duvanskom dimu i razvratu gde se očigledno zatekla greškom. Ostatak noći, fina Francusklinja i zavodnik Popov provode čavrljajući u hotelu gde igranka traje do zore. Ćućore, on samouveren, ona stidna i mazna, i smeše se jedno drugom pod budnim okom Flemingovim. Odatle odlaze zajedno. Gde, ne znamo, a iz pristojnosti ih dalje nećemo pratiti.  

Šta je bilo posle?

Zsa ZsaZsa ZsaPeštanska porodica Gabor napokon je otišla u Ameriku – a sestre su postale holivudske filmske dive: Zsa Zsa i Magda. Zsa Zsa nas je, posle se doznalo, lagala da je bila miss.  

.

Ian FlemingIan FlemingIan Fleming je posle rata napisao sijaset dosadnih romana o agentu 007. Pojedini kritičari smatraju da je najbolja i najživotnija scena iz svih njegovih knjiga ona iz prvog romana Casino Royale u kojoj opisuje partiju baccarata koja uveliko podseća na ovu kojoj smo bili svedocima.  

.

Saint-ExupérySaint-ExupéryAntoine de Saint-Exupéry je otišao u Ameriku ali se vratio da leti za Forces françaises libres. Nije dočekao kraj rata; sa jednog leta se nije vratio. Nekoliko meseci pred smrt objavljena mu je knjiga Le Petit Prince, koju je, može biti, pisao baš u Tužnom Raju. 

.

007007Među brojnim uslugama koje je Duško Popov učinio Britanskoj Kruni ističe se informacija koja je predvidela mogućnost pa čak i tačan datum japanskog napada na Pearl Harbour. J. Edgar Hoover, tadašnji direktor FBI-a, inače poznati perverznjak koji je imao naviku da se  u slobodno vreme presvlači u tetku, zgoržen nadimkom našeg Tricikla, nazvao ga je pervertitom i o njegova upozorenja se oglušio. Na datum koji je Tricikl predvideo, izveštaj se na najsuroviji način pokazao verodostojnim. Hooverova neopreznost i pogrešna procena koštali su mnogo američkih života. Popov je posle rata odlikovan ordenom Britanske Imperije. U Beograd se nikada nije vratio, makar ne pod svojim imenom. Umro je u Londonu 1981.  

Hotel Palácio - Još uvek stoji gde je i bio, još uvek jednako elegantan, raskošan, uštogljen, sa svim onim uglancanim mermernim podovima, persijskim tepisima i veličanstvenim dvoranama pod kristalnim lusterima i separeima kao stvorenim za domunđavanje. Pre nekoliko godina, pri rekonstrukciji zgrade otkriveno je, navodno, toliko žica zaostalih od prislušnih aparata da bi se njima višestruko mogla opasati zemljina kugla.

..


Hej Dejane

meni je uvek nekako zanimljivo da citam tvoje pricice!

Olga


Dejane,

da li je jedini izvor ovog zivopisnog unosa "codename trycicle" russel millera? ili bi mogao da nam preporuchish josh sekundarne literature vezanu za (dvo)lik i delo g-dina Popova.
sve u svemu, jako zanimljivo.


NIje, jedino

Prvo sam pročitao njegovu autobiografiju "Spy/Couterspy". Pisao ju je već u poznim godinama. Puna je neverovatnih poluistina, no fenomenalno konfabuliranih. Knjiga je mislim prevedena i na srpski. Doduše, toliko to sve zvuči autenticno da je sigurno da je pisano na osnovu istinitih događaja. Ima fenomenalnih epizoda, na primer kada je bio na koridi u Madridu, pa bik padne na kolena a neki čovek iza njega prokomentariše: "Pao je kao Jugoslavija", Tu se nas Duško okrene i kaže - "Svinjo!" Ovaj se očito prepao da ne dobije batina pa se sledećih pola sata izvinjavao. Ma, milina jedna od knjige.

Bio sam i Hotelu Palacio, gnjavio portira koji ima makar 100 godina i radio je za vreme rata u hotelu, i u bilbioteci, i u opstinškom arhivu Cascaisa, i u muzeju izbeglica. Ma šta sve nisam pronjuskao.


Dejane, mnogo

lepa priča, baš sam uživala :)
(šta si iznjuškao, reci nam, zvuči odlično, detektivski za prave)


Bravo maestro!

Svaka čast majstore, tako se to radi. Ali da vidimo ovo: "Dete hoće da vidi. Tako počinje uvek, pa je tako počelo i tada. Jedno dete htelo je da vidi" (A).... i dalje "On nema prvu uspomenu i, kad je neko natuknuo da je normalno imati prvu uspomenu, bilo je već suviše kasno."(Dž). Ako nastaviš u stilu pisca koji je tako započeo gore citirani roman, evropska literatura dobiće još jedno veliko delo na sličnu temu, ali sa drugim junacima (Fleming, Popov i 007). No, da nastavimo u istom (detektivskom) stilu: O kom piscu je reč, ko su njegovi junaci?


Julian

Barnes?


Svaka čast, majstore

Džulijan Barns u "Artur&Džordž"je na osnovu autentičnih pisama, novinskih, policijskih i sudskih izveštaja, kao i druge arhivske građe, a svojim stilom, opisao poznatog ser Artura Konana Dojla i njegovo angažovanje, metodama svog Šerloka Holmsa, da dokaže nevinost nepoznatog Džordža Edaldžia. Tvoja kratka priča o Flemingu i Popovu sadrži dosta od Barnsovog metoda. Svaka čast, još jednom.


barns

generalno ima super metode, koje meni bas prijaju ("istorija sveta u 10 i po poglavlja", zbirke eseja o londonu i parizu, "floberov papagaj", pa i sve ljubavne price - ozbiljan zabavni pisac).
jel' knjiga prevedena u srbiji (on je jedan od popularnijih kod nas, ako se ne varam)?


DA

Geopoetika, 2005, Prevod sa engleskog I.Djurić Paunović i N. Ivanović


ovo je bilo skroz slucajno

pre par meseci sam kupujuci neku knjigu preko neta greškom dobio baš a&g od barnsa i to na galicijskom! (To je kao neki dijalekat između portugalskog i spanskog) Pročitao sam tek prvo poglavlje da vidim koliko razumem (razumem skoro 100%, to je kao portugalski dijalekat sa severa,gde ja živim) pa sam poklonio knjigu, čekam da je čitam na engleskom.


Попов

је пре рата живео у Француској улици, мислим број 9. Његов старији брат, Иво, који је дипломирао медицину у Болоњи, имао је ординацију у Добрачиној.


Odlicno Dejane...

... secam se ove price. BBC je imao chlanak o tome. I kada god izadje novi Bond film, oni izbunare price o nasem Dushku.
Negde sam cuo da je i Dusko bio pilot ?
Idem da kupim Codename Tricycle... Dobro si me setio... Pozdrav.


00h dejane...

moje puno uvazavanje. da, tu knjigu hocu godinama da kupim. da, cuo sam i za taj hotel i za fleminga, ali divno je dobiti sve to ovako na tacni. veoma lepo pises. ne opustaj se. radi. hocemo bis.


kupi

popovljevu autobiografiju. Graham Green je, navodno, bio oduševljen tom knjigom. A ja izvesno jesam.


mmm, estoril,

portugalski monte karlo...

bila jednom, pod dugom (ali zaista - pala kisa, pojavi se duga).

cascais jos lepsi, mada shvatam spijunsko naginjanje ka glamuru i sjaju. a steta za tu sintru, vredelo bi i u 3 izjutra raniti.

super prica, ali ljudi, nije dz, nego dj (djavo, gospodja, djurdjevak,...)!


o kakvom

je djavolu, djurdjevku reč?

a o Sintri će još biti reči. Obećavam.


Je l' o Andricevom tekstu

"Bajron u Sintri"?. (Plz, Dejane.)


Ma jok

tom se naš Andrić nije baš proslavio.


Pa, dobro, ali pisao je

o Goji, o Bolivaru - nije on Crnjanski, hebiga, al' ipak.
I u to vreme. (Razumem, mozda sam malo suvise privrzen, da ne kazem pristrasan, kad je I.A. u pitanju).
U stvari, mozda nisam u toku. Jel' taj djurdjevak iz Sintre neki simbol, kao kosovski bozur recimo?


e, DJaci,

djurdjevak je bio samo primer za slovo dj, as opposed to dz.
da skratim nepotrebnu misteriju.
ne videh u sintri, ali - cvece nezno - volem :)


misliš mađarski

a ne madžarski?
a ja stavio madžarski namerno, po starinski. :-)


znaci,

ti si u stvari kolateralna steta (stalno pi*dim zbog "dzavo", "gospodza" i ostalih "dzido kod kize" momenata na blogu)


ako dzavo govori bilo kojim jezikom,

to mora biti da je madzarski - pishe Borges negde.


mene sintra progoni

pela sam se na pena palatu po kisi i vetru, sve vreme sam bila u gustim oblacima, a okolo sve fijuce, zavija - spooky, na magican nacin prelepo, iako s brda ne videh obecavanih "pola portugala".
i gradic je meden.
pa sam onda citala danca grendala i njegovu middle-life tuznu pricu "tisina u oktobru", gde je zena donosila azulejos iz sintre za kupatilo...


bio sam po stoti put u palacio de pena

pre par nedelja s gostima iz beograda (svetlanom, srđanom i gavrom) i po prvi put sam tamo bio po magli i sitnoj kiši. neverovatan doživljaj. mnogo, mnogo lepše i bizarnije nego po suncu. samo cekam da mi posalju fotke.


mogu ja

da ti posaljem svoje, gledam ih otprilike jednom mesecno. kao i ostalih petsto-sesto iz lisabona, estorila i cascaisa.
u aprilu bice godinu dana.


NAPUŠTENA PRIČA (10/x)

Ovog trećeg martovskog jutra niko se nije probudio u krevetu u priči koja sledi. Niko nije oprao zube niti proverio poštu na internetu a kamoli da je napisao odgovor na pristigla pisma. Niko nije skuvao kafu sa mlekom, pušio cigarete i u tom dimu posetio Blog B92 pa sa zadovoljstvom pročitao novi post Dejana Stankovića ili priču Čerevićana hrabro umetnutu u nečiji blog kao kukavičije jaje u tuđe gnezdo...

Ništa se od toga nije zbilo; a trebalo je. I još mnogo toga.

Bez obzira što tog dima uopšte nema, ovde je veoma zagušljivo jer danima prozore niko ne otvara da bar malo provetri ovu Leninu epizodu. U njoj nema nikoga da zalije cveće, opere posuđe i uredno složi “drugare” na policama:

Loosa pored Le Corbusiera,
Milankovića pokraj Hawkinga i Segana,
Jarmuscha na Lyncha,
Šantića uz Popu, Koena, Paula Celana,
Mojovića pored Milene Pavlović-Barilli,
“Proces” do “Zamka”’-a
„Danteov trg“ do „Astragan“-a...

(Neke knjige leže i na podu. Verovatno Pavićeve.)

Napokon, nikoga ovde nema da ugasi televizor koji danima neprestano radi. Trenutno, na njegovom ekranu, Iggy Pop i Tom Waits piju kafu i razgovaraju o nečemu, vrag bi ga znao o čemu jer, pogađate, nikog nema da to kako treba sasluša...

Čujem zvuk frižidera iz kuhinje i toplu vodu koja burla kroz cevi radijatora i razmišljam o tome kako priča nema trbuh sama da rodi svog junaka i da upravo ovako dosadno, zamorno i glupo mora da izgleda ona kojoj pisac dodeli takvog da je u stanju da istu napusti.

Subota je. Ovde se ništa ne dešava. (A trebalo bi. Mnogo toga.)
Tom Waits pravi jako smešan izraz lica. Iznad njegove glave, na televizoru, stoji nemarno ostavljena nečija kartonska fascikla na kojoj piše:

“AUDIO ZGRADA”

Verovatno je Anjina.
Ali o tom potom...


Popov connection

Hi Dejan,

Your story was an interesting read - my auntie who is still alive was a good family friend of the Popovs, and she often showed me old photographs of pre-war II Dubrovnik parties to which she went often being a rich spoilt girl.
She was also friend of another interesting character, and that is Vane Ivanovic. She is a real treasure of information, and the house she lives in is in a kind of time warp with old books, letters and family portraits.

Regards,
Gordana


Is there a chance for me

to meet your aunt? If yes, email me, please. (I have met Mr. Vane Ivanovic in London long time ago, but I was too young then to benefit from his wisdom)

D


Possible but...

Dear Dejan,

My auntie lives a bit like a recluse, does not have a phone, since she cannot hear at all, and she is not an easy woman to approach. Very suspicious of strangers on top of all. So am not sure whether you would profit from meeting her. I urged her so many times to write her own story since she is one of the last (if not last) of her generation (she is in her late 80s and she still goes for a swim almost every day weather permitting). Her suspicion of strangers comes from a very traumatic life and a lot of harm her own family inflicted on her.
But her memory is still extraordinary. She wages war on the world - when the latest state of Croatia was declared, she refused to be named a Croat, saying proudly she was 'Dubrovkinja'. They explained to her that if she persisted in her folly she would not be granted a passport to which she replied: And where would I go anyway so old and frail? During the wars the was beaten up by local thugs for being too Yugoslav oriented. The worst thing is that most of the community cheered and nobody stood up for her.
But just like her friends she is a world of her own. She occasionally writes to me in archaic Dubrovnik dialect (she does speak English, French and Spanish)- which I understand, but it is a dying language. Am currently living in Australia, but will be coming to the Balkans this summer I hope. Could get in touch and organise a trip maybe.

Gordana


I think I heard stories

about your aunt. We even have some mutual friends from Sipan. I just can not remember her name. There was some a story about Barbarossa's transport to the Holy Land and his present, if I am not mistaken.
I hope I'll be in Dalmacia this Summer, so everything is possible.


Skobi

E, sjajno, ova opaska o Huveru me podsetila na Skobija, starog mornara iz ''Aleksandrijskog kvarteta'' Lorensa Darela (obavestajca takodje), koji se presvlaci u zenu, i tako jedne noci biva lincovan od strane pobesnelih mornara.


BTW

BTW, zaboravih da kazem da je i Skobi, u ''Kvartetu'', jedan od sefova nekog obavestajnog odeljenja tajne policije Egipta!


Hvala Dejane,

odlicna prica


Sjajan ti je i ovaj :-)

Ovaj mi se posebno dopao i zbog ilustracija. Ustvari, tek kad sam ovaj pročitao shvatim da ti uvek ilustruješ tekstove, ali tako nenametljivo da mi nikada nije odvuklo pažnju i potpuno se uklopilo u ugođaj/doživljaj. Do sada... Možda sam se posebno ushitio ovim ilustracijama jer sam se uvek palio na priče o špijunima, a i na priče o mondenskom životu u prošlom veku. Vidi se i da si iz fine kuće i da ne kartaš. Kad ti dodje kec na jedanaest onda si tropa, pukao, izgubio. Litvanac je Popovu došao kao kec na deset, tu je zbir 21 i pobedio si. Nego...
Pre par dana sam se vratio s puta, leteo avionima... mrzim ih, al' moram. Posebno su mi mučna uzletanja i sletanja...
I u jednom od tih prebacivanja sa jednog mesta na drugo udaljeno mesto vozio se propelercem JAT-a... majko, moja...
Kako smo se pokrenuli s mesta, prema pisti meni je kroz glavu prolazilo samo "rasprdela mašina". A kad se dotična odlepila od majčice zemlje, ja sam se već bio setio celog tvog teksta Kako sam postao katolik, od reči do reči, iako sam ga pročitao samo (!) tri puta još onomad u decembru. I Poljakinja koje su preletele Afriku u takvim avionima, i neuspelih pokušaja sletanja, i Ave Maria,... i u tom trenutku neverovatne panike počnem ja u sebi Bogorodice djevo i na pola se zasmejem kao lud. Na sreću sam bio sam u celom redu pa me niko nije video, a od one galame "rasprdele mašine", verovatno, ni čuo. Ali u tom aviončiću stjuardesa pri poletanju sedi na pomoćnom sedištu koje izvuče iz vrata pilotske kabine i sve vreme gleda u putnike. A ona sedišta niska, ne mogu da se spustim dovoljno nisko da me ona ne vidi, a kao za inat sedim u 7-8 redu i ona me baš lepo vidi. U pogledu joj prepoznam sažaljivo razumevanje za moje stanje ludačkog smeha pri poletanju, koje ona verovatno pravda pijanstvom ili, još gore, nekim lakšim ludilom... a ne mogu da prestanem da se smejem sebi koji čitam Bogorodice djevo u trenutku apsolutne nemoći da utičem na svoj život i potpuno podsvesno se hvatam za tvoj oprobani recept za bezbedan let...
Kako se ugasilo ono svetlašce za pojaseve, ja sam se raspojasao i zavalio i tako zavaljen, zamišljen nad sopstvenim odnosom s Tvorcem [i njegovom navodnom majkom/ženom - Sveto Trojstvo je jedno vrlo komplikovano otnošenije, te me uvek buni šta je tu ko kome, a nadasve, šta im je svima Majka Božja ;-)] i zagledan u EU ispod mene proveo možda i najspokojniji let u životu.
Sve mi se čini da ćeš još dugo leteti samnom...

Pozdrav
Miloš


Hvala

popravio kec na jedanaest.
Inace, trenutno citam istovremeno 4 knjige o spijunima i skroz sam se upetljao u mreze - Pujol, Bazna, Popov, Schellenberg. LUDILO.


Šta

o Bazni?