- Naslovna
- B92
- Aleksandar Stojanović
- Aleksandar Vasović
- Aleksandra Mitrovic
- Ana Sofrenović
- Avram Goldmann
- Biljana Cincarević
- Biljana Srbljanović
- Božidar Đelić
- Bojana Maljević
- Branislav Kovačević Cole
- Čedomir Antić
- Đorđe Bobić
- Dejan Švajner
- Dejan Bizinger
- Dejan Restak
- Dejan Stanković
- Dule Nedeljković
- Everest 2007
- Gistro FM
- Goran Marković
- Goran Miletić
- Gordan Kičić
- Gorica Nešović
- Igor Brakus
- Ivana Konstantinović
- Ivan Marović
- Jasmina Tešanović
- Jelena Krajšić
- Jelena Milić
- Jelica Greganović
- Maja Kuruc
- Marčelo
- Marin Milosavljević
- Marko Vidojković
- Mića Marković
- Milan Lukić
- Milan M. Ćirković
- Milan Novković
- Milan Obradović
- Milica Đilas
- Miljenko Dereta
- Miloš Šaranović
- Mjehur
- Nebojša Milenković
- Nebojša Spaić
- Neven Anđelić
- Nikola Vitas
- Nune Popović
- Olga Medenica
- Olivera Vujnović
- Oto Oltvanji
- Queeria
- Rade Rakočević
- Radmila Hrnjak
- Radovan Nastić
- Ruža Ćirković
- Saša Radulović
- Sanja Perić
- Srđan Fuchs
- Srđan Kusovac
- Tamara Skrozza
- Tanja Jakobi
- Tatjana Momčilović
- Tena Štivičić
- Terorizam
- Veljko Popović
- Vesna Knežević Ćosić
- Vikipedija
- Vladan Aleksić
- World News
- Željka Buturović
- Željko Mirković
- Biografije
Secanja ...
Maja Kuruc (12 Mart, 2007 - 22:22)
Prvo pravo sećanje na live pojavu Zorana Djindjica u mom slučaju predstavljaju hladni dani studentskog i gradjanskog protesta 96-97. Bilo je hladno u obrazima a toplo u srcu. Nikada necu zaboraviti hrabrost koju su on i ostali tada ispoljili. To je bio i početak rušenja vlasti koje na kraju nisam docekala u zemlji.
Pocetak 2000-te je za mene bio depresivan, siv i bez ikakve perspektive. Pridruzila sam se masi onih koji su i dalje odlazili i nakon nepuna 2 meseca na obalama zenevskog jezera uz B92 i svetske TV stanice docekala 5. oktobar. Sveza u emigrantskom stazu urlala sam od srece i istovremene tuge jer nisam bila prisutna. Ali, samo da zaradim jos koju hiljadu pa cu se vratiti, mislila sam. Zemlja i moji su konacno na sigurnom zahvaljujuci Djindjicu, a moj doprinos neka budu sveze devizne novcanice.
Prosli su meseci i nekoliko godina. Situacija se na zalost pogorsavala a sve sam pratila opet preko B92 i svetskih TV stanica. U medjuvremenu sam se preselila u Bern a jednog suncanog prolecnog posle podneva drugarica me je po obicaju nazvala na posao i nakon par uvodnih recenica upitala "jesi li cula da su pucali na Djindjica?". "Sta rece, molim?" "Da, evo pise na B92 ali stranica se tesko otvara". Zanemela sam i istovremeno se utesila mislju da je to verovatno opet "samo" jedan od pokusaja. Svi smo vec culi za atentat na autoputu ali mislili smo i da je Djindjic neunistiv i nepobediv.
Jedva sam docekala kraj radnog vremena i oko 18h sam bila kod kuce. Sve sto sam mogla da procitam je bilo ono najgore, najcrnje, ono sto ni u najgorim nocnim morama ne bi smo sanjali. Zoran Djindjic je ubijen. Kukavice su ga sacekale iz zasede a on je i u tim poslednjim momentima bio heroj.
Sledeceg dana sam telefonirala sa mamom i bratom. Mama mi je tuznim glasom saopstila da su ona i brat celo vece preplakali. Nisam znala sta da im kazem i kako da ih utesim. Nisam mogla da pustim ni suzu, ni tada ni u subotu za vreme sahrane koju sam istovremeno pratila na CNN-u i BBC-u. Mislim da je to jedina sahrana politicara u novije doba koja je redovno prenosena uzivo na svim svetskim kanalima.
Brat mi je na VHS-u snimio 180 minuta prenosa sa nasih stanica, od pocetka do kraja. To je jedina kaseta u mojoj kolekciji koja nema broj nego debelim slovima napisano ime nase nade. Jos uvek nisam smogla snage i hrabrosti da je ponovo odgledam. Jos uvek se nadam da ce se jednog dana u Srbiji roditi ili pojaviti neko ko ce imati barem polovinu njegove snage i optimizma i koga cemo isto toliko voleti.
update: u švajcarskim novinama svake godine u ovo vreme izlaze tekstovi o Djindjicu. Ovoga puta je u Tages Anzeiger-u osvanuo tekst, pragmatičan i istinit, pod naslovom "svetlost (ideja vodilja) je podelila Srbiju", o tome šta je Djindjic predstavljao za Srbiju, koliko dugo traje sudjenje, šta je želeo i na čemu smo sada, naravno sa osvrtom na Hag i EU integracije.
vecno hvala
bocasso (12 Mart, 2007 - 23:34)
ja 5.oktobar nisam docekao u zenevi vec ispred skupstine i u njoj,i tog dana je krunisano veliko delo,i velika borba DR.Zorana Djindjica,bio sam tog dana srecan kao nikad u zivotu osteio sam slobodu i olaksanje,iako je svima bilo jasno da nam predstoji tesko vreme i tezak period posle Milosevica,ipak su svi osecali ukus slobode,koji se ne moze opisati recima,jednostavno znas da ces i dalje ziveti u getu i bedi i da ce trebati jos dugo vremena da stvari krenu na bolje ali ono sto ne moze niko da ti oduzme je taj ukus slobode i osecanje koje smo svi ostili tog dana.Vecno hvala ZORANE.Uvek ce te nositi u srcu tvoji setaci,tvoja omladina i tvoji saborci.
»
secanja
Sa Palube (12 Mart, 2007 - 23:41)
Ja sam bila bolesna, kod kuce. Pet dana sam preplakala. A posle toga nije bilo bolje, ali sam radila na projektu o njemu, pa je bilo malo lakse.
»
niko ka on
bocasso (12 Mart, 2007 - 23:57)
o njemu se moze pricati danima,i to iskljucivo u pozitivnom smislu.Kako je samo lepo u zivotu biti dobar,castan i iskren,da su svi takvi kao sto je bio Zoran ovaj svet i ova zemlja bi bili mnogo lepsi,nazalost vecina politicara je sujetna,iskompleksirana,zajedljiva,materijalna,sitne duse i prosta,zato toliko i postuju Zorana i dive mu se sto nikad nece biti kao on,niti imaju srca da budu kao on,obicne ulizice i laktarosi, i stidite se svi vi koji se krijete iza jegovog imena sram vas bilo,vecina vas je zahvaljujuci njemu u politici,i zahvaljujuci njemu ste dobro situirani i prestanite da blatite lik i delo Zoran DJindjica nesposobnoscu i prikrivanjem iza njegovog imena,prepoznace se oni na koje mislim.
»
Najnoviji komentari
(1 godina 32 nedelje)
(1 godina 32 nedelje)
(1 godina 32 nedelje)
(1 godina 32 nedelje)
(1 godina 32 nedelje)
(1 godina 32 nedelje)
(1 godina 32 nedelje)
(1 godina 32 nedelje)
(1 godina 32 nedelje)
(1 godina 32 nedelje)