Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Uragan nad Slatkim jezerom

Zoetermeer (Slatko jezero) dugo je bilo samo jedno od mnogobrojnih sela zapadne Holandije. Sredinom sedamdesetih naraslo je pod pritiskom migracije JoeJoestanovnika iz pravca obližnjeg Den Haaga. Danas ga zovu holandskom silikonskom dolinom ili gradom geekova. Tu se nalaze fabrike Siemensa i Toshibe, a četvrtina njegovog stanovništva radi u računarskoj industriji. Prijatelji odmahuju rukom kad im pomenem da smo krenuli u Zoetermeer. Samo mrtvilo i dekadencija, kažu. Kratka šetnja od železničke stanice do centra: zaista, mrtvilo i dekadencija. Kuće pored kojih prolazimo deluju skupo, udobno i pomalo gizdavo. Nove višespratnice ostavljaju utisak cyber grada. Iako je veče prijatno, prva vedra noć nakon niza oblačnih i kišnih, na ulicama nema žive duše. Ni psa, ni mačke da pretrče cestu pred nama. Na zapadu, ispod srpastog Meseca, Venera sija kao stroboskop. Mogli bi tuda da hodamo danima, ali večeras žurimo na drugi kraj grada. U klubu de Broederij nastupa jedna od poslednjih velikih jazz atrakcija, neumorni, neuništivi i neponovljivi Joe Zawinul sa svojim paklenim Sindikatom.

JoeJoeJoe (Joseph Erich Zawinul, 1932, Vienna) je studirao klavir na konzervatorijumu u Beču. Početkom pedesetih emigrira iz ratom opustošene Austrije u Ameriku gde nastupa prvo sa big bendom Maynard Fergusona, a potom čitav niz godina u kultnom kombo sastavu Julian Cannonball Adderleya. Već u to vreme intenzivno komponuje i bendovi sa kojima svira izvode sve više i više njegovih brojeva. Nekad su to spore i hermetične balade, nekad živahne teme, ali Zawinulova muzika uvek je izmeštena malkice van očekivanja jazz mainstreama. Šezdesete su i vreme eksplozije Blue note produkcije. Generacija mladih muzičara snima na stotine novih albuma otimajući se za publiku. Neprikosnoveni divlji be-bop koji je jazz izvukao iz plesnih dvorana i okvira muzike za crtaće drobi se na desetine novih pravaca. Sidewinder Lee Morgana stiže na vrhove top listi definišući ono što će kasnije postati funk. Drugi kvintet Miles Davisa sa Wayne Shorterom na saksofonu i Herbie Hancockom na klaviru istovremeno pomera granice sve dalje i dalje. Granice koje je već prethodni kvintet sa John Coltraneom postavio tako daleko da jazz više nikad neće biti isti. U to vreme, kasnih šezdesetih, Miles i Zawinul živeli su u istom kraju i povremeno se družili. Kada se Zawinul početkom 1968. vratio iz duže posete Austriji doneo je sa sobom nežnu In a Silent Way napisanu originalno za Cannonball Adderleya. Milesu se stvar toliko dopala da ju je poželeo za sebe. Joe se priključio Milesovom studijskom bendu, a izmenjena i produžena In a Silent Way postala je ključna tema na istoimenom albumu. Ploča In a Silent Way, električni parnjak legendarnog Kind of Blue, otvorila je širom vrata između jazza i rocka i utvrdila fusion kao novi pravac. Miles je sa istim muzičarima sledeće godine snimio i dvostruki album Bitches Brew, manifest novog jazza. Na omotu je stajalo samouvereno Directions in music by Miles Davis, a čitavu A stranu albuma zauzeo Zawinulov 20-minutni Pharaoh's Dance. Bend koji je izveo revoluciju nikada nije nastupio uživo. Iste godine muzičari su se razišli: Chick Corea i Lenny White su formirali Return to Forever, John McLaughlin je sa Tony Williamsom bio Lifetimeu, a kasnije sa Billy Cobhamom u Mahavishnu Orchestra, Herbie Hancock je osnovao The Headhunters.

I sing the body electricI sing the body electricZawinul i Shorter nastavili su svoje putovanje kroz fusion i jazz rock pod imenom Weather Report. Pridružili su im se na početku mladi brazilski bubnjar Airto Moreira (kasnije u Return to Forever, još kasnije The Fourth World sa Florom Purim), češki basista Miroslav Vitous i razbijač Alphosno Mouzon na bubnjevima. Grupa je snimila 16 ploča nepresetano menjajući članove ritam sekcije. Veliku većinu materijala činile su upravo Zawinulove stvari.

Za 15 godina osvojili su sve što u jazzu od nagrada može da se osvoji i prodali milione ploča. Zlatno doba benda obeležili su krajem sedamdesetih mladi Jaco Pastorius na basu i bubnjar Peter Erskine. Iz tog perioda je i zarazna funky tema Birdland (godinama Brown streetBrown streetzloupotrebljavana kao pozadina za najavu EPP-a na Pinku, a o zviždanju pod tušem da ne pričamo). Nakon raspada Weather Reporta i bledunjavog oproštajnog albuma rečitog naslova This is this, Zawinul je neko vreme tražio svoj zvuk pokušavajući da se odvoji od muzike koju je pravio sa bendom. Njegova fascinacija muti-kulti svetom sve više dolazi do izražaja kroz mešanje jezika i ritmova na trakama koje snima. Ipak, brzo je shvata da mu forma Weather Reporta nedostaje, a da se sa njegovim novim istraživanjima nimalo ne kosi. Tako nastaje prvo kratkotrajni Weather Update, a zatim Zawinul Syndicate koji traje i danas.

Ako je WR imao dve konstante u sastavu, ZS ima samo jednu – pored Joea za dvadesetak ImmigrantsImmigrantsgodina promenile su se desetine muzičara iako je tim uglavnom zadržao svoju formaciju: Zawinul na brojnim klavijaturama i vocoderima, eksplozivna ritam sekcija sa basistom koji mora po stilu da podseća na Jacoa i solo gitara umesto Shorterovog saksofona. Paralelno sa radom u grupi, Zawinul je stigao da snimi i jazz simfoniju inspirisanu istorijom podunavskih naroda, muzicku dramu posvećenu žrtvama Mauthausena, živi album sa big bendom na kojem su pesme Weather Reporta (posvećen dr.Thomasu Klestilu, preminulom predsedniku Austrije i Joeovom prijatelju iz detinjstva), i mnogo toga drugog. U anketama Down Beata 28 puta je pobeđivao u kategoriji klavijatura. U Beču vodi svoj klub – Zawinul's Birdland.

Weather reportWeather reportWeather Report je prvi i jedini put nastupio u Beogradu 1979, u doba najvece slave. Koncert sam, naravno, propustio – moja generacija se tada još ložila na Branka Kockicu i prolazila kroz "Vuče, vuče, bubo lenja" fazu. Kada sam prvi put čuo ploču WR, oni više nisu postojali. Na sledeću priliku dugo se čekalo. U proleće 1991. u našoj veseloj zemlji počele su da se gomilaju loše vesti. Miloševićeva propaganda hvatala je zamah, ljubavna pisma od vojnih odseka zatrpala su poštu, mnogi su pakovali kofere, a ja sam željno čekao najavljen koncert Sindikata u bašti SKC-a. Prvi naivni i nevini znak izolacije i svih malih i nevidljivih ratnih šteta koje će se množiti i uvećavati do najužasnijih zamislivih pokolja stigao je u junu – koncert Sindikata je otkazan. Sledeće nedelje počeo je rat u Sloveniji.

Zawinul se ipak pojavio u Beogradu 1996. čim su se stvari malo smirile. Iste večeri odsvirao je svoju frišku simfoniju (sa simfonijskim orkestrom Sabine KabongoSabine Kabongoi bubnjarem u pozadini) i otprašio koncert sa Sindikatom. Ne sećam se gotovo ničega sa te svirke, osim svog uzbuđenja, basova koji pomeraju utrobu i Manolo Badrene na udaraljkama. Sledeća prilika da ga vidimo došla je nakon bombardovanja. U ko-zna-kojoj ad hoc reinkarnaciji ubijenog beogradskog jazz festivala, Zawinul je predstavio upravo skupljen bend i Sabine Kabongo, Belgijanku poreklom iz Konga, koja je dugo pre toga pevala sa kultnom grupom Zap mama. Sabine je u Sindikat je donela svoje neverovatno lirsko i scatt pevanje i neumorni ples na sceni. U uštogljenom Sava centru publika se dugo meškoljila u stolicama, ali i kad je konačno ustala i zađuskala, falilo je atmosfere da ugođaj bude potpun.

Konačno sam u Slatkom jezeru video Zawinula onako kako sav oduvek priželjkivao. U malom zadimljenom klubu Joe u de BroederijuJoe u de Broederiju(a zadimljen u Holandiji, znači stvarno zadimljen) toči se odlično crno vino. Dok čekamo da svirka počne pričam Kati o beogradskom jazzu, o tome kako klubovi lako nastaju i još lakše nestaju, o tome kako ti kuvano vino u Ptici u Šantićevoj promeni svet, o Jazzbini i Jazzavcu i o mom dragom, najdražem dileru inače nepronalažljivih diskova. Oko nas se skuplja publika koja čini da se osećam veoma mladim. Generacija mojih roditelja, matori hipici, proćelavi ili razbarušeni, dobrodržeće stara-majke u minićima, svi nasmejani i rasplesani, što od iščekivanja, što od sve gušćeg oblaka dima koji ispunjava salu. Sindikat je na radnu akciju povodom gazdinog 75-tog rođendana stigao u punom sastavu. Sabine, dvojica novih perkusionista, legendarni Paco Serry iz Malija na bubnjevima, brazilski gitarista Alegre Linley MartheLinley MartheCorrea i magični Linley Marthe sa Mauricijusa na basu. Furiozni početak podigao je uragan nad slatkim jezerom. Slušati njih je, iznad svega, zabavno iskustvo. Možete se prepustiti velikom snažnom talasu da vas nosi. Možete i surfovati po njemu i prebacivati se sa jednog kanala na drugi, pa tako u beskraj dok vam se ne zavrti u glavi od neprebrojivog mnoštva zvukova koje bend isporučuje. Puna dva sata je uraganZoetermeerZoetermeer duvao i besneo. Od sindikalnih Tower of Silence, Café Andalusia i Rooftops of Vienna, preko WR standarda Badia, Boogie Woogie Waltz, Indiscretions, Two Lines i Black Market, do cirkuski veselih solo performansa svakog od članova. Paco Serry i Joe ponovili su svoj dvoboj (Zansa II) koji smo videli i u Beogradu – moćne klavijatura protiv mbire, maleckog afričkog klavira. Brazilci su do neprepoznatljivosti doveli poznatu da-me-ubiješ-ne-mogu- da-se-setim-kako-se-zove koju je Jobim toliko put izvodio: svedeni aranžman, gitara, daire i scatt pevanje, pa sve to ubrzano do ludila. Minimalistička heavy metalic samba ili tako nešto. Na sve to još i Joe i Sabine sami na sceni. Can it be done, jedna od retkih pevanih i možda najslabija stvar u čitavom opusu WR, ispala je savršeno. Cura je to otpevala tako da se čitava sala tresla od njene energije.

Kada se uragan stišao, hodali smo ugrejani do stanice po obodu ceste plešući usput i, naravno, zakasnili na poslednji voz. Vratili smo se kući zahvaljujući ludoj sreći – uhvatili smo kompoziciju koja spava u Utrechtu. Dobre stvari se ponekad događaju same od sebe.

22/3/2007 Zoetermeer-Den Haag-Utrecht


Nedavno mi je stigao bootleg

Nedavno mi je stigao bootleg CD, Zawinul Syndicate sa Salifom Keitom, top noch stuff, sbd recorded, kraj 90-tih!

Inace je Zawinul snimio sa Salifom Keitom CD "Amen" 1991, koji najtoplije preporucujem:


keita

znam za plocu, ali je nisam cuo. potrazicu. hvala.

ova poslednja dva albuma, live in joe's birdland i brown street su medju najboljim snimcima od vremena WR.


Amen

imam, kao i skoro sve ostalo od Salifa.. jedan od mojih drazhih afrikanaca.. inache sjajan album.

Meni je zanimljiva sve cheshca pojava da veliki Rock i jazz muzichari sve cheshce kombinuju svoju muziku sa africhkim ili latino ritmovima, uz pomoc afro-latino muzichara.

Ja sam u ponedeljak u Melkwegu u A-damu gledao koncert Tinariven, grupe iz Malia, koja na ovom spotu svira sa Santanom.
Nazhalost Santana nije bio prisutan, ali je dezert bluz, koji momci sviraju bio neobichno dobar, a primetio sam da su publiku sachinjavali uglavnom belci i sala je bila dupke puna.

Meni se svidela dominacija basa koji se provlachi kao gospodar ritma u inache ritmichnoj grupi.


zamalo da se sretnemo

zamalo da se sretnemo tamo. meni je koncert bio na listi zelja, ali nesto drugo je iskrslo.

africka muzika je uvek bila prisutna u jazzu, ali poslednjih par godina to je stvarno poplava. i vecina naslova je jako zanimljiva. dok ovo pisem vrti mi se friski album dee dee bridgewater, snimljen u maliju, sa tamosnjim muzicarima. pomalo iznenadjujuce za deedeeine fanove, ali sve u svemu jako dobro. mozda jednom napisem i blog o dee dee u formi annotated discography....


..verovatno cemo se i sresti na nekom koncertu..

.. afrikanci su mi prioritetni za gledanje zbog kompletne atmosfere, dzez isto tako, samo ne u Bimhuisu, jer mi je atmosfera previshe ushtirkana, radije u Paradisu ili Melkwegu..ili na Noordzee jazz festivalu u Roterdamu...


Ovih dana vrtim Baobab

Ovih dana vrtim Baobab Orchestra DVD, snimljen na II programu poljske TV, koncert iz 2004. godine - moj omiljeni Afro band.


Zox care..

..Baobab sam gledao pre dve-tri godine u Paradisu.. prvi koncert nakon 16 godina ne sviranja.. gitara koju svira Bartelemy Attiso je neshto najbolje shto se mozhe chuti.
Ja imam 6 albuma koje su izdali..nemam jedino dupli kompilacijski album, jer skoro sve pesme imam na drugim albumima.
Moja najdrazha pesma je Utru Horas (treca po redu na linku) sa albuma Pirates Choice.
Inache dobra je i grupa Bembeja jazz nacional iz Gvineje, ali ni oni vec godinama ne sviraju zajedno:):):)


Zokse, Kaze,,

Baobab je super! Imam i ja jedan album.

A ti Kaze baš voliš Senegalce, a? Čini mi se da si mi jednom slao i link na neku odličnu Senegalku? A tamo, kod Restaka, sam te pitala da nam proveriš da nam neki prijatelj što piše na holandskom - slučajno ne psuje majku. hahaha. Šala.


Senegalka

Ta Senegalka mora da je Nayanka Bell; prezime kaže da se radi o lepotici, i to je zaista tako, a peva još lepše (mada to jedva da je moguće). Jedna njena stvar je apsolutni hit kod mojih malih kćeri.


Ponti, ako se ne varam

Ponti, ako se ne varam Krasici su u BG kao i ti, mogao bi da im narezes onaj Orchestra Baobab DVD za uskrsnji poklon?


Vaistinu

Dragi Krašići, javite mi se na mail glede isporuke.


Imaju Baobab Orchestra

Imaju Baobab Orchestra gomilu albuma sto su izasli na vinilu, a kasnije nisu objavljeni na CD-u, ali ocekujem uskoro od jednog prijatelja kolekcionara iz Engleske da mi posalje nesto od tog starog LP materijala konvertovanog u CD format. Njihov gitarist jeste vrhunski, slazem se potpuno, lici (fizicki) pomalo na BB Kinga. Jedna moja dobra prijateljica kaze za Baobab Orchestra da "njihova muzika blagotvorno deluje na organizam".

Na jednom engleskom reggae forumu, gde sam godinama clan, okupljaju se Afro music freakovi iz celog sveta, i oni su prosle godine pokrenuli internu akciju pravljenja i razmenjivanja 'home-made' kompilacija pod nazivom Afro serenade; kompilacije prave ljudi iz celog sveta, zaljubljenici u Afro muziku i tu ima gomila stvari sa nekih starih, nepoznatih Afro singlica i ploca, a vec je ova edicija narasla do blizu 40 diskova...


Tvoja drugarica je u pravu,

mada se to može reći i za još poneku muziku (za veći deo džeza a bogami i za mnoge kompozicije umetničke muzike).

Nadam se da ćeš se dokopati svih 40 diskova! Pa kad napraviš užu selekciju, da kopiraš drugarima. :o)


40

radovacu se i ja tome. africka muzika mi je nekad savrseno uzbudljiva, nekad neopisivo dosadna. moji favoriti: mahaleo, madagascar.



Nikola,

mahaleo i jeste pomalo dosadan, ali pokushaj sa afro beatom.. Fela Kuti zasigurno nije dosadan.

ps. ako te interesuje africhka muzika, mogu ja da ti snimim neki DVD.. toga imam jako mnogo;-)


Tony Allen takodje, kad je

Tony Allen takodje, kad je rec o Afro beatu, bivsi Felin bubnjar. Imao je fenomenalan koncert na EXIT-u (dve godine zaredom).

Kaz, ako ti nije tesko, mogao bi mi poslati mejlom spisak toga sto imas na DVD-iju (otvorena mi je mejl opcija za primanje poruka)


Zox,

jesi li pregledao poshtu?


Jesam, i poslao odgovor.

Jesam, i poslao odgovor.


...

Zakasnela reakcija.
Bravo za temu bloga!
Tek sad sam je spazila. Mea culpa.

zokster wrote:
Tony Allen takodje, kad je rec o Afro beatu, bivsi Felin bubnjar. Imao je fenomenalan koncert na EXIT-u (dve godine zaredom).

Amen!


Otišao Exit

Zox: "Tony Allen, bivsi Felin bubnjar, imao je fenomenalne koncerte na EXIT-u (dve godine zaredom)."

Toniju Alenu, koji muzički stoji barem nekoliko godina ispred današnjeg mejnstrima, jako se svidelo kako je ovdašnja publika primila njegovu muziku: rekao je da će doći svake put kad ga pozovu na Exit. Naravno, organizatori ga više nisu pozvali. Kao što uostalom izostavljaju i vrhunske rege muzičare, koji su prvih godina imali najbolje koncerte na Exitu.

Sada pozivaju komercijalne bendove za pubertetlije, dok u novinama istovremeno pratimo razvoj višegodišnje idiotske operacije "Dovesti Rolingstounse na Marakanu".


pa ko ti je kriv kad te

pa ko ti je kriv kad te pregazilo vreme :-) svaka generacija ima pravo da slusa ono sto je aktuelno. ni moj deda nije voleo The Beatles...

inace, znam da je svojevremeno (na znam da li jos uvek) politika British council.a npr. bila da ne dovode vise od jednom za redom odredjenog umetnika, tek za 4 godine moze opet. najdzel kenedi je dolazio svake godine ali ga je samo jedne godine BC podrzao. sve ostalo je strava centar. a i nije dobro za festival da stalno imaj iste goste, cak i kad su najbolji ;-)


BoL promašuje temu

BoL: "Ni moj deda nije voleo The Beatles"

Mom su bili ravnodušni.

BoL, samo sam rekao da je muzika na Egzitu u početku bila znatno bolja, i da sada dovode tinejdžersku MoR komercijalu, baš kao što se političari sa svoje strane upinju da "dovedu Rolingstounse na Marakanu". Kako si iz toga mogla izvući zaključak da je mene pregazilo vreme, nije jasno.


sala carlo

ne bi o tome sta je sad komercijalno a sta ne. ono sto se ne prodaje mozda ipak i ne vredi a ono sto se Mnogo prodaje ne znaci da je najbolje, a moze da znaci(!) ali da ostavimo tu pricu sa strane za sad, to je tema za siru raspravu. nisam sigurna koliko je exit politicka stvar. ako pogledas festivale po svetu, uvek imas te najpopularnije teen bandove, to je trziste. naravno, osim ako festival nema usmerenje rege tipa, npr...
za marakanu i rolinstonse si u pravu ali ne bih mesala babe&zabe. stounsi su jedno a exit je nesto drugo. ne znam zasto ti smetaju beasty boys ili robert plant? hemijska braca su sasvim ok, malo su bili bolji ranije, cula sam da prave jako dobe koncertne zurke sto jako vazan deo festivala. imas bandove koji sviraju dobru muziku ali su mrtvi na sceni. pepersi? sta im fali? i ja vise volim tricky.a...bio Moloko, gde su sad? mislim na svetskoj sceni...? to je trziste. tada su bili In i exit je uspeo da ih dovede na festival, i to je uspeh za festival. i za sve nas. upstalom, ne postoji jaaako mnogo najboljih muzicara u svetu tako da cak i kad exit hoce da dovede najnaj, jednog momenta ce kvalitet da opadne.
opet, da se ne rukovodis samo svojim muzickim ukusom? to nije bas sasvim najbolji nacin vrednovanja...ne optuzujem, samo pitam. da se ne shvatimo pogresno ;-)


mahaleo

:)) sa ljudima iz mahalea sam se divno druzio leta 1997 kod prijatelja u provansi. meni je to bio jedan od prvih susreta sa africkom muzikom, pa jos u tako zivoj i interaktivnoj varijanti. svirali su neprestano u svim mogucim prilikama i neprilikama.

ali bez obzira na taj licni kontakt jako rado ih i dalje slusam. neke pesme su nestvarno tuzne. ili mozda samo odgovaraju mojim predstavama o madagaskaru. i kad vec pominjem madagascar, to je naziv jedne od najlepsih zawinulovih tema.

hvala za dvd unapred.


Felini antipodi

Fela za moj ukus ponekad ume da bude previše sirov (a samim tim i monoton). Tačno na suprotnom polu stoji Thomas Mapfumo iz Zimbabvea, genijalan muzičar koga, zbog tekstova, nazivaju i afričkim Dilanom.


Dokopao se jesam, selekciju

Dokopao se jesam, selekciju jos nisam napravio jer nisam sve ni preslusao... Javicu se kad budem nesto imao uradjeno...


Unapred...

...zahvalni. ;O)


zoooox..

ako mislish na ovaj koncert, bicu ti vishe nego zahvalan:):):)


Jeste, bas taj.

Jeste, bas taj.


Zawinul

Je imao u beogradu koncert '97 i sad skoro pre godinu dvecini mi se.
Ipak, cini mi se da je '97 imao daleko bolji sastav nego danas, ili sam se samo navikao koliko dobro zvuce pa mi sada to vise nije bilo toliko euforicno kao onda.

U svakom slucaju, jedan od najboljih zivih muzicara na svetu, ako ne i ubedljivo najbolji.


to su ta 2 certa

to su ta 2 koncerta koje pominjem. (drugi je bio 2003 - vreme leti!)

meni ovaj novi bend jako prija. ritam sekcija je eksplozivnija nego ikad. u stvari, sada mi prvi put shorter ni najmanje nije nedostajao. valjda se zawinul dovoljno odmakao od onoga sto su zajedno radili da sindikat vise nije samo WR bez shortera. tome utisku i sabine jako doprinosi.


Jao

sto mi ne dostaju takvi dobri, klupski koncerti.
Drago mi je da si se osvrnuo na ono sto ja oduvek i to sasvim nezavisno od prefesionalnih krugova smatram prekretnicom u svetskoj muzici:

In a silent way, Peaceful, Pharaoh's Dance, A tribute to Jack Johnson, Kind of Blue, Crescent...

Pre mozda jedno 6-7 godina slusao sam u Jazavcu i onom klubu na Vracaru "Manguse" i dobro su mi zvucali.
Ko su ti ljudi ?
Cuo sam da su iz Kotora ?
Mada. cini mi se da sam nakon toga bubnjara te grupe vidjao kako daje svoj doprinos Cecinim muzickim dostignucima ili se varam ?


E da,

zaboravio sam na Spanish Key.
Ta stvar kao da je pravljena za moje neuronske transmitere :-)


I tako

sedim kod drugara sam, cekam da se vrati s pijace, i bese jesen, pre tri/cetiri godine, i znam za Weather report, imao sam par njihovih stvari u secanju...a Zawinula...eto bas par dana pre tog "sedenja" tu na tom mestu...pustao mi Covek ( da , veliko Č ) sve albume Zawinula, redom, sa sve pricom o nekim stvarima oko snimanja, oko susreta s ovim, onim muzicarem...pustao filmove s koncerata, pricao mi o pesmi Shljivovitza Trail ili tako nesto ( ne mogu da se setim...u svakom slucaju pesma je sa koncertnog albuma ), kako je nastala i zbog cega.
I sad, sedim i cekam drugara, i ne znam sta da pustim...im atu par bootlega Miles Davisa, ali mi se ne slusa i odvojim Joe Zawinula u fazonu" Eto docekao si da te pustim, da te sam odlusam, sam, da sam, zakljucim zasto mi se dopadas" i pustio sam prvo " Stories from Danube" i dan danas ne mogu da se odvojim od 8, 9 i 10. stvari s tog albuma.
Nema coveka kojem sam snimio muziku, da mu nisam dao sve sto ovde imam od Joe Zawinula. Rado bih da ga docekam u Beogradu, kako mu dolikuje. Jednom sam to i napisao na Blogu, kako bih ga docekao, ali ljudi mi se rugaju - kazu da su mi ideje isuvise evropske, isuvise"skupe"...tj. ne mogu oni da zarade na tome..
Vama hvala na ovako iscrpnom tekstu o Njemu.


joe

nema na cemu. zapravo je tekst dugo cekao da ga okacim - sekao sam ga i sekao. u originalu je bio nekoliko puta duzi i usmereniji na samog zawinula.

stories of the danube, zawinul je zamislio kao simfoniju. to je izveo u bgd 1997 u prvoj polovini koncerta. sa milosem petrovicem na klaviru, ako se dobro secam. meni je ta ploca veoma zanimljiva, ali ne i jedna od drazih. uh, ako bih morao da izaberem jednu iz citavog opusa... za nosenje na pusto ostrvo... verovatno i sing the body electric ili black market.

sa shorterom je jos teze. on je sledeci na redu. mozda ga stignem u luxembourgu krajem meseca. :))


URAGAN

Nikola,
hvala na lepom opisu i puno faktografskih podataka.

Kada je Džo poslednji put bio u Bg.družili smo se dva dana.
Upoznali smo se na njegovom prethodnom gostovanju, kada sam
zahvaljujući tome što sam muzičar, a i tome što govorim nemački, od njega dobio jedan od retkih intervjua koji je dao za televiziju. Dopalo mu se da priča na maternjem jeziku. Nadam se da je materijal sačuvan, pa će ga možda emitovati u Trezoru.
A sa tog poslednjeg druženja, evo nekoliko zanimljivih detalja iz njegove priče, koje sam zabeležio.

- I danas se ponosim što sam poreklom Austrijanac.Jezik nisam zaboravio.Potičem iz siromašne porodice sa mnogo dece.U Ameriku sam stigao kao i većina sa mnogo nade i želja davne 1958.Iako sam doživeo neverovatne stvari imao sam dovoljno snage,da sve negativno primim kao neminovnost,kroz koju moram da prođem.
Divne dane proveo sam kao pijanista u ansamblu Kenonbol Ederlija.
U ansamblu sam bio jedini belac.Nije to bilo tako davno.Početak 60-ih.Rasna segregacija je imala još uvek veoma mnogo pristalica koji su bili spremni na sve.Kada prolazimo kroz naseljena mesta i gradove,ja sedim na patosu busa,da me nebi videli.Jer,to je vreme kada linčuju belce koji se druže sa crnima.
No najteži događaj iz tog perioda zbio se u Bostonu.To je sever Amerike,pa tako nešto nije bilo za očekivati.Vlasnik džez kluba nam po dolasku saopštava,da na žalost,neće biti u mogućnosti da realizuje naše gostovanje,jer su mu pretili svim i svačim.
Rekoh Kenonbolu,da ako je tako,ja napuštam bend i vraćam se za Evropu.
On,divan kakv je bio,kaže,čekaj,nije sve propalo,ima problema, no valjda ćemo uspeti da ih rešimo.
I mi zaista svirasmo tamo nedelju dana sa velikim uspehom.
Napuštajući Boston kupujem novine.I na moj užas i užas svih nas saznajemo,da je u noći nakon naše poslednje svirke vlasnik kluba koji nas je angažovao ubijen.
Malo je reći da mi puca film.Ženim se sa Crnkinjom iz Čikaga sa kojom sam i danas posle više od trideset godina u srećnom braku.Imam troje dece.
A kako je Džo proveo veče uoči koncerta u Sava Centru?
Na jednom splavu na Adi Ciganliji.Svirao mu harmoniku sa drugarima Aca - Faca.
I uglavnom cigansku muziku.
Pa još kad su mu doneli ajvar,koga nisu imali u kafani a uspeli da ga nabave,završilo se tako,što je Džo seo i svirao sa njima.
Ko je čuo - čuo!


e pa mico, ovo je moga da

e pa mico, ovo je moga da bude i post na i vasem blogu a i na blogu jelene krajsic, na poslednjem postu koji se bavi fashizmom i rasizmom...u svakom slucaju, lepa prica, ima ih mnogo, znam, i mnogo je lepo sto ste sa nama ovde na druzenju :-)


e pa

Hvala Bol.
U pravu ste. Ovo je ovo mogao biti zanimljiv post, i imao sam ga na umu. Nadam se, da će i na ovom postu dosta ljudi to pročitati. Bar bih ja to želeo, jer je priča zaista ekskluzivna.


gadan blam

Negde kad sam studiro usred nekog ispitnog roka, i posle ko zna koliko noci nespavanja, imao Zavinul koncert u SC a Mici nije trebala karta, isao, mislim bekstejdz, pa Mikicka (gospodja Markovic) povela mene na koncert. Mislim da je s nama bila i Bisera. U svakom slucaju, super bio koncert, kad negde pred kraj, smirila se muzika, utisala se, ugaseno svetlo, udobne stolice i ja onako smoren, zaspim kao klada. Probudi me aplauz. Budim se a njih dve se smeju. Polse su me godinama zezale, a ja sam kao nesto ljut, uporno lagao da nisam zaspao i da umisljaju. :-)
Ne znam, Mico, da li se secas te moje blamaze.


gadan

Ne sećam se Deki. Secam se samo da sam mojoj sqvo dao kartu,
jer sam sa Džoom bio svo vreme u bekstejdžu.
Ne mislim da je to blam. Bio si umoran, a Džo ga utišao pred kraj. Dešava se...Meni se to desilo jednom u pozorištu na nekoj dosadnoj predstavi. Sedište mi bilo negde u sredini, pa nisam mogao da izađem, a da ne dignem pola reda.


ja sam zaspala 2x

u operi, ovde u nemackoj...sto umor sto dosadna predstava. oba puta sam sedela u sredini, dobila dobra mesta ali 4.5 sata opera, sto kaze deki udobna mesta, mrak, muzika...kakobihrekla, ehem... :-)


hvala vama!

Hvala vama za komentar! Moram priznati da sam imao pomalo tremu kad sam video da ste se u medjuvremenu pojavili na Blogu. Sta jedan solarni fizicar uopste zna o jazzu?! :)) A i nekako sam uvek imao utisak da Joea mnogi profesionalni jazz muzicari pomalo preziru zbog easy listening hitova, od Mercy, mercy, mercy, preko Birdlanda do ovih novih albuma.

Super mi je ova prica o Zawinulovim beogradskim danima i ciganskoj muzici. Njegova majka je, btw, bila Sintisa, ie. nomadska Romkinja ili Ciganka, kao i Django i Bireli Lagrene. [Navodno je jedina razlika izmedju Sinta i Roma u tome sto su ovi prvi primili islam kako bi se spasli ropstva?] To mozda objasnjava njegov osecaj za muziku, ali svakako i nista manje vazan osecaj za druge i drugacije, i razumevanje za ponizene.

Van teme: pre neko vece sam svojim holandskim prijateljima pustao Past Continuous i Round Balkan Midnight. Da im vratim za neke lepe ploce iz ENJA produkcije. Bas smo se nauzivali. HVALA VAM I ZA TO!!! :)


solarni

Nikola, solarni fizičar zna o džezu onoliko, koliko se za njega interesuje. Iz posta vidim da vi vrlo dobro poznajete neke stvari.
Kad već pomenuste Djanga. Poznato je da je bio nepismen, ali je to krio. Negde sam isčeprkao podatak, da je tako jednom prilikom, kada mu je ponuđen ugovor na "čitanje", prstom pokazao na jednu klauzulu i rekao da se sa tim ne slaže. Ta klauzula je predviđala do tada najveći honorar koji mu je ikada ponuđen!
Kažu isto tako, da je znao dugo da tumara po hotelu, dok ne pronađe svoju sobu, jer ni brojke nije poznavao.
Ove priče sam čuo sa više strana, tako da bi trebale biti tačne.
Pozdrav


Nedavno...

... nedavno (čitaj danas) sam došao do kompilacije Edija Džefersona. Između ostalih jedna od stvari na kompilaciji je baš Mercy, Mercy, Mercy, snimljena '68. Zavinul nije svirao na toj kompoziciji ali je svirao par godina ranije sa Džefersonom. Da ne skrenem sa teme - odlična stvar ta "Mrsi, mrsi"...


mercy, mercy, mercy

tu stvar je zawinul uradio ponovo na the immigrants, ali u maniru sindikata i u pevanoj verziji. daleko je to od jazza, ali meni je stvar veoma draga.


Breznjev

Zawi ima pregršt dobrih kompozicija.
Mali kviz - bez nagrada.
Dve kompozicije će čini mi se zauvek ostati njegov zaštitni znak.
Po mom mišljenju jedna je Merci Merci.
Koja bi po vašem mišljenju bila druga?
Kada kazem vašem, imam na umu sve one koji čitaju ovaj post i žele da se izjasne.
Unapred hvala svima koji to žele.
Pozdrav,
Mića Marković


Birdland

Birdland? To je jedina stvar koju znaju i mnogi koji nikad nisu culi za Zawinula. Medju jazz svetom, druga bi bila mozda In a silent way, iako izvodjenje sa istoimene Milesove ploce nema mnogo veze sa Zawinulovim originalom.

Meni licno su pre tih pomenutih tri furiozne koje otvaraju albume iz kasnijih WR dana: Corner pocket, Volcano for hire i Night passage. Ako moram da izaberem samo jednu, onda Night passage.


Birdland

Hvala Nikola.
Nadam se da će se još komentatora izjasniti.


uh nezgodno pitanje...

..te dve pesme i jesu najpoznatije, al eto ja bih dodao i Pharoah's dance, mada ga ja vishe volim iz onog romantichnijeg perioda shezdesetih, kad je svirao u Cannoball Adderly Sexstetu, ona Work song i taj rad:):):)


Kazezoze...

Kako si me dobro podsetio na Worksong, nisam čuo 'iljadu godina, a odlična tema. Imo sam je na nekoj kompilaciji i čini mi se da su tamo za kompozitora potpisali Ederlija, a Zavinula jok...

Pre desetak godina mi neki znalci ili "znalci" špekulisali da je Birdland u stvari Pastorijusova stvar, a da je Zavinul samo aranžer.

Inače Birdland volem klot i sa rebarca suva, a naročito volim onu u izvođenju Maynard Ferguson Big Banda


Adderley

Worksong jeste Adderleyeva stvar. Meni je zao sto je WR nikad nije ubacio u svoj program.

Birdland Pastoriusov? Nema sanse... :)) Zawinul inace pise veoma detaljne bass deonice - dobar primer je Night passage koji sam pomenuo. Pastorius je negde priznao da mu je trebalo nedelju dana da nauci kako to da odsvira.

Sy Johnson interviewed Zawinul for the Fall 1977 issue of Jazz magazine. Johnson remarked that it was a long trip from those days in Birdland to the tune "Birdland," and asked Zawinul how he happened to write it, and how the record went together.

"To me Birdland was the most important place in my entire life. I met everybody including my beautiful wife in this club. I met Miles, I met Duke Ellington. I met anyone I ever cared for in this business. I used to hang out there every night.

"I write my music only by improvising. All these tunes are improvised. And then I just take them from the tape and orchestrate them--not really writing any orchestrations, but just having in my head what I want to do. I had a concept for this album to go back to those good old days when stuff was happening in New York. I wanted to show some of the feeling happening in those days, man."

"The first line I had was [Joe sings]. I said, 'This sounds to me like when I was working with Dinah Washington.' Nothing remotely like the music we were into, but the kind of atmosphere we'd have when she was stompin' her heel. That's why I got into this tune."

I told him it sounded uncannily to me like the big bands at Birdland.

"You got it, you got it!! Exactly like when I used to come down the stairs at 2 o'clock and Count Basie or Duke used to be working there. This is the feeling I got from the whole thing. And the saxophone thing I do on the Oberheim synthesizer really sounds like a big ol' reed section."

I commented on the muted brass-like colors and how the chromatic section made me laugh aloud when I first heard it. Joe told me that it sounded exactly like the record when they played it in person.

"Even fuller, man. 'Cause we know it better, swingin' better. We're cookin' on the music. We phrase it like we improvise it. Everything is right on the tit!!"


Evo pronadjoh..

Adderlija a zadnja stvar je worksong koju je Cannonball napisao zajedno sa burazerom Natom:):):)


Kzzz

UVEK najavljuju samo: Nat Adderley. Pozdrav.


Gulda + Zawi

Micino pitanje, odnosno moj odgovor, me je podsetio na jednu od najcudnijih ploca koje sam cuo u poslednje vreme - Music for two pianos. Autori Zawinul i Friedrich Gulda, plus Kelnski big bend. Samo tri stvari. Prva je Brahms, Varijacije na Haydnovu temu. Druga su Guldine varijacija za 2 klavira. A treca upravo Volcano for hire!! Snimak je iz 1988, ali se tek prosle godine pojavio. Najtoplija preporuka.


Nikola,

otvorena mi je mail opcija, pa mi se javi da se dogovorimo shta da ti snimim:)


County Preacher?

County Preacher?


Direktan prenos

Unapred se izvinjavam gazdama bloga, Nikoli i Mići, što ću im malko trolovati poslednje teme koje su načeli. Ovo što pišem ima veze sa džezom (makar malo), ama ne baš mnogo sa temama.

Spremam večeru, evo u 1 iza ponoći. Nezdravu, kaloričnu i sastava takvog da osobama sa stomačnim tegobama nikako ne bih trebao da prenosim kombinaciju nazovi hrane koja se našla u tanjiru večeras. Nadam se da će me ovaj atak na organizam održati budnim dovoljno, da još noćas zakucam ovaj raport na oglasnu tablu.

Rusko vozilo, putnika tri. Dolazimo na ulaz Srbskog Narodnog Pozorišta. Dočekuje nas vedri lik druga Ilije, poznatog narodu. Svi ga znaju i on sve zna (uključujući i svačiji broj telefona i jmbg). O njemu ću jednom prilikom, ne sada... Drug Mersudin (Mersudin je pseudonim dotičnog druga zbog radi zaštite lika i dela istog) nas uvodi u hol ispred scene na mala vrata. Čuj "mala vrata" – provlačili smo se i pored nekih ventilacionijeh cevi i žica i tek onda izbismo pred salu. Istreso nas drug Mersudin tamo, a mi ko isprepadane kokoške. Sabrao nas je i osokolio rečma:

- Ako vas ko pita otkud vi, recite da ste moji

Sala poluprazna, mesta ima i za prileći. Seli smo i čekamo da počme da se puni scena... Drage sestre i braćo po blogu rado bih, da sam samo mogao, direktno prenosio utiske sa večerašnjeg koncerta.

Dame i gospodo, prvi put u Novom Sadu (ukoliko nisam prespavao neki put) Roj Ers i njegov bend Ubikviti. Sastav sam pokušao da zapamtim, ali blagodati interneta su čudo tako da nije bio veliki problem saznati sastav orkestra. Ubikviti čine sledeći članovi sa pripadajućim formacijskim mestima (ukoliko su izvori tačni, ja bih rekao da jesu):

Roj Ers: vibrafon, vokal
Reford Gaskins: saksofon, klavijature, vokal
Toni Smit: gitara
Mark Adams: klavijature
Donald Niks: bas
Li Pirson: bubnjevi

Kada bih poznavao diskografiju Roja Ersa i njegov rad, mogao bih kao što to pravi znalci rade da izreferišem sve šta je ovaj narod svirao i to kao iz topa... ali ne bih da davim čitateljstvo o mojoj nepodobnosti da o ovome pišem.

Kako su samo ti ljudi uvežbani i „nabrijani“. Što bi reko moj daleki prijatelj, Ljuba: „Sve same Ajkule“. Nekako to oni prelako sviraju. Sigurno bih i ja to tako mogao, aha... da nisam ko sam, je l’. Nagledam se ponekad ja takvih muzičara. Dođu uživo ili se nađe kakav dobar snimak. U stanju su (o Bogo!) da jednu temu sviraju dvadeset minuta, da je nijednom ne ponove i da sve vreme zvuče kao da sve čitaju iz nota. Stalno se nadam da će mi neko jednom objasniti po kom principu rade tako savršeni orkestri...

Na koncert sam doveo Dirigenta, rećemo - frontmena svog malog (po usiljenom opredeljenju) bluz benda. Od samog početka svirke video sam da nešto nije u redu. Njegova kolena ne mrdaju! Ni malo... Jeste ovo za široke narodne mase, jeste veselo, ali nije seljački veselo (pričam o veselosti seljaka u glavu, ne u opanke)... ama ništa. Drug Dirigent sedi i ne mrda ni obrvom...

Na sceni ispred nas Roj Ers sa bendom izvodi pozoršni muzički performans. Dobacuje se Roj muzičkim frazama sa Gaskinsom. Ovaj odgovara! Stane pa se napravi kao da mu stomak, da prosti publika, lošo radi ter zbog toga davi ostatak benda. Smešno svima, svi veseli. Ovi ljudi sa scene samo što nisu vatru raspalili instrumentima, ama jok - i dalje kolenca dirigentska miruju. Poče me ono malo moje savesti peći:

- Kud sam ga i zvao da ide sa mnom?

A na sceni jedna od prvih koje sam prepoznao, a da je umuljana u žestoke rafale šesnajstinki – "As times goes by"... Pitalo, inače, Sema u "Kazablanci" da pređe u drugu kafanu, da radi za veće novce, ama ne da se Sem:

- Nemam ja vremena da potrošim tol'ke novce...

Nastavila bratija zatim da plete i neki klot-frket-fanki-rege, malko. Ko poručena za taj manir stiže "Waiting in Vain". Slušam ja tog Ersovog sideshowa, Gaskinsa... Bogami bi se Roj dobro znojao da mu nije njega. Ovaj čovek, iako kuburi sa kilama, đipa po sceni sa svojeg alt saksofona. Najednom je zasviro i sopran saksofon, uporedo sa altom. Ko Roland Kirk, bogati! Svira i klavijature i saksofon odjednom, peva ko anđeo... ma šta da vam pričam.

Kako program teče, dođosmo i do "Night in Tunisia". To me navelo na jednu maaalu digresiju.

Roj Ers je pre desetak ili nešto više godina svirao u Sava Centru. Radio stanica u kojoj sam tada radio, uredila mi dve novinarske akreditacije za taj koncert. Neki ispitni rok mi bio u toku i ja ne mogah otići, ali akreditacije sam dao drugu Ljubi (već obilato pominjanom) i njegovoj curi. Ljuba se vrno sa koncerta pun utisaka. Kako bi mi se nekako revanširao, napisa on par reči o tom koncertu, ne bi li se nešto o tome i čulo na radiju. Iz tog teksta sam ukrao naziv za "Night in Tunisia", kojim je Ljuba opisao izvođenje ovog standarda od strane Ersovog orkestra – "Noć kada je bombardovan Tunis". Iskoristio sam da taj naziv da bih okarakterisao Džefersonovu verziju tog standarda, ali kada sam najzad čuo kako zvuči Ersova verzija... reći ću samo da bih Džefersonovu drugačije nazvao.

Uglavnom, Roy Ers i ekipa prže li prže, odjaviše se jednom. Poustajao narod da ig prizove nazad, i oni došli, opržiše jošt jednu, a Dirigent sa hanumom ode da pripali jednu ispred sale. Kratko mi je prokomentarisao:

- Ipak više volim bluz!

Počeo ja priču o širenju vidika, alternativnih pristupa muzici... ukratko upljuvah se objašnjavajući samo da namirim savest i izgleda da sam džabe pričao.

Možda džabe i sve ovo pričam, bilo novinarskog krema u gledalištu. Oni to umeju bolje, a i znaju da pogode suštinu, a ne ko ja ovako – naširoko.


Leo B

You are talking to me? Than, who are You talking to? Here's noone exept me.


Srecni Uskrs i KMHD svima.

Mr. Green is in a saddle, again, for the first time. Me at BS. See you there.


"Mr. Green is in a saddle,"

"Mr. Green is in a saddle," Jeeeeeee :))Walk Tall


Ovaj blog ide u moje bookmarks

Zauzvrat evo link prema mom omiljenom Afrikancu - Toumani Diabate:
http://www.youtube.com/watch?v=Lep1tjEIkJc


Hvala

na sjajnom tekstu.
1996 sam bio u S.C.u i ono cega se ja secam je gitarista, ne znam mu ime, koji je sa tri tona koja se ponavljaju u ludom ritmu skoro pa promenio moje shvatanje sviranja gitare.
Pravo u favorites.

http://yahti.com


kiko

gary poulson je ime gitariste. :)) i ovaj novi je izvrstan.

(zgodna vam je jahtica... ;)) )