Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Do 6. oktobra

Pukle su od jednog udarca dve muljatorske politike -Tadićeva i Koštuničina. Cena jeste visoka - al' to toliko košta.

Držim dakle da je izbor Tomislava Nikolića po Srbiju dobar ishod.

Mogao bih dugo nabrajati razloge zašto mislim da je to dobro. Navešću važnije.

  1. DSS je isterana na čistac, ili što reče Čanak „čir je pukao“. Smrdi, gnoj pršti na sve strane, nekoga i boli - ali svi smo znali da postoji zaraza. Koštunica je napustio koaliciju DOS još 2001. Kakav „demokratski blok“, kakvi bakrači. Zamajavanje. Verujem da je Vojislav Koštunica noćas nepovratno krenuo krupnim koracima tamo odakle ga je vrag doneo 2004. i gde mu je prirodno mesto - na marginu političke scene.

  2. Boris Tadić je doveden u situaciju da najzad mora da shvati ono što je uporno odbijao da pojmi - da mu je strategija ne nužne kohabitacije nego saradnje sa Koštunicom, koju je odabrao još pre tri godine, pogrešna jer je neizvodljiva. Osim ako neće da bude marioneta (što još nije isključeno, ali o tom po tom).

  3. Iz ovoga će dugoročno prosperirati Srbija jer je ovo kraj politika DS-a & DSS-a „mož da bidne al' ne mora da znači“. Prosperiraće dva politička bloka koja imaju jasne političke stavove, a izgubiće oni u sredini - prodavci magle, muljatori, kompleksaši, tutumraci i kriminalci. Da budem jasniji: ovo će dobro doći LDP-u i radikalima što je po meni dobro. Koliko god mi je politika Srpske radikalne stranke strana - njima sam uvek skidao kapu na principijelnosti i doslednosti, a to u politici držim važnim. Dalo bi se i njima dakako naći putera na glavi ali ni blizu količini karakterističnoj za onaj ološ u sredini.

  4. Na neku državnu funkciju u Srbiji prvi put je nakon Zorana Đinđića izabran čovek od principa. Tomislav Nikolić je, šta god ko mislio, čovek koji se drži principa. Nekakvih, svojih, ali se drži principa i tu nema nikakvog spora. Napredak je utoliko veći ima li se u vidu da vlast u Srbiji već tri godine drže predsednik države i pogotovo vlada koji se ne drže nikakvih principa. U vladi izuzimam ljude poput ministara Popovića ili Bubala; dalo bi se dakako i kod Tadića naći sličnih, ali su to u oba slučaja izuzeci.

  5. Pogled na Tomu Nikolića u stolici predsedavajućeg parlamenta i činjenica da tu sedi zahvaljujući Vojislavu Koštunici mora biti gorivo koje će Demokratsku stranku transponovati na principe iz vremena 2001 - 2003. Ako Tadić to ni sada ne shvata - tim gore po njega. Proces je utoliko teži ima li se u vidu da su poslanici DS za skupštinskom govornicom pokazali da su bliži opciji LDP-a nego opciji DSS-a, a da je Tadić tri godine ne samo pokazivao suprotno nego je prethodno i nedemokratskim potezima u stranci uopšte stvorio potrebu za izdvajanjem LDP-a. Ne bih mu bio u koži.

  6. Radikalima će početi najzad da pada popularnost. Ne odmah. Ako ovi nisu baš ništa naučili radikali će se u međuvremenu možda dohvatiti u jednom turnusu i izvršne vlasti, ali i to je moralo da se dogodi kad-tad i to smo znali svi osim plaćenih „analitičara“ i „novinara“ (i Borisa Tadića). U zemljama poput Srbije, sa mnoštvom problema koje je nemoguće rešiti po kratkom postupku samo je jedan sigurni način gubitka birača - vlast.

Moguće su tu dakako sada razne varijante. Mogu još da se dogovore Tadić i Koštunica. Mogu da se dogovore i Koštunica i Nikolić pa da posle smenjuju Tadića. Mogu da se formalno ne dogovore pa da zadrže „tehničku“ vladu dok stranci ne oposle Kosovo, a oni opet da smenjuju Tadića ili da ga puste da sedi tu, ali taman koliko njima odgovara, a oni da zavode razna stanja i da dižu galamu ne bi li se učvrstili na naci retorici. Ali sve je to od danas do sutra. Ponavljam: radikali su „In“, a to je, pošto su ostali nesposobni, jedini siguran put kojim mogu da budu „Out“ sve da im Koštunica već danas preda i izvršnu vlast na tanjiru. Uostalom, neka pitaju Koštunicu kako je prošao na izborima posle funkcije premijera.

Šta god da se dogodi jedno je jasno - ovo je kraj postpetooktobarske Srbije. Pobednici revolucije nisu iskoristili šansu i to su platili. Da se razumemo: ja sam uveren da je račun stigao na naplatu još 2004, al' je plaćanje bilo na poček.

Ko je najviše odgovoran za to što petoktobarska šansa nije iskorišćena? Koštunica? Nikolić? Karla? Milošević? Služba? Zapad? Niko od navedenih jer su oni bili ukalkulisani tj. se za njih znalo kakvi su i šta se od njih može očekivati. (Dobro, nije znao Boris Tadić, ali to smo već apsolvirali). Odgovoran je, po meni, najviše onaj ko je oslabio čitavu proevropsku opciju trošeći i vreme i resurse na učvršćivanje sopstvene pozicije i pozicija bliskih mu dobitnika tranzicije kojima se okružio. To u kolikoj meri je ta proevropska pozicija koja jedina može iščupati zemlju oslabljena odnosno koliko je šupalj samozavaravajući „argument“ o „najboljem rezultatu stranke ikada“ pokazalo se, ako ne ranije, ono makar jutros u tri sata.

Ima li pouke? Ima. Nije realno očekivati da proevropski blok bude u dogledno vreme toliko jak da može sam da sastavi vladu iz prostog razloga što na narednim izborima, kad god da oni budu, radikali imaju veliku šansu da uzmu vlast. Ako je, kao što verujem, Koštunica noćas krenuo na put bez povratka, još uvek nepostojeći proevropski blok ima samo jednu šansu - mora da pobedi.

To ne može da učini naci retorikom jer tu sa Dačićem i Vučićem nemaju nikakve šanse iako su oni krajnje netalentovani. Ne može uspeti ni šupljim marketinškim štosovima jer je to narod provalio. Neće mu poći za rukom da to učini ni muljatorskom politikom „i Zapad i Srpstvo“ jer je to nekompatibilno. Ne prolazi ni pomirljiva politika „i evropske integracije i 'autonomno Kosovo'/tzv. krajine/Šumska“ jer ova tri isključuju ono prvo. Može uspeti samo terenskim radom, zajedno, iskreno, uporno, bez sujete. Mora probuditi apstinente, mora ih uveriti.

Neka čitaju o proteklih 7-8 godina u Slovačkoj i Hrvatskoj. U obe zemlje su nakon diktatora došle šarolike koalicije koje su, za razliku od Srbije, uspele da naprave iskorak. Slovačka je štaviše napravila toliko neverovatan iskorak da je u pola decenije prošla put od diktatora i situacije nalik srpskoj do EU. Pamtim ondašnje intervjue Mikulasa Dzurinde i pok. Ivice Račana. Govorili su o tome kako najvažnijim smatraju to što su uspeli da održe koalicije i pomire sujete. E da, i nisu među sobom imali lopuže. Bili su relativno čisti.

Do 6. oktobra.


Ne bi me zacudilo da dojde

Ne bi me zacudilo da dojde do nekog ekscesa poput ondasnje paljevine rajhstaga te uvodjenja izvanrednog stanja, Hapsenja svih koji su nocas javno optuzeni i uvodjenje diktature s nesagledivim posljedicama. Ovo je situacija koja me opasno podsjeca na zbivanja u Njemackoj 1933 i 1934. Uzmite knjige u ruke i proucite to razdoblje. U ovoj je situaciji Kosovo Austrija, Republika Sumska i takozvana SRK su Sudeti. Iskreno se nadam da nije narod u Srbiji spreman za jos jedno prolijevanje krvi u potocima. Zasto ovo pisem jer je mene koji zivim u susjednoj drzavi strah za moje potomstvo koje ce imati jednu nerazvijenu, izoliranu, zaostalu zemlju koja ce stalno biti prijetnja u susjedstvu. Lijepo je reci da trebaju radikali dobiti vlast jer ce im popularnost nakon toga opasti ali shvatite SRBIJA NEMA VISE VREMENA. I svaki dan i mjesec odgadjanja nosi decenije zaostajanja i propadanja.
Ljudi moji pamet u glavu jer krajnje je vrijeme da se sve snage upru i pokrenu Srbiju u pravom smijeru.


ruska unija!!!

cujem da nikolic najavljuje nekakvu ``rusku uniju``. e sada ne bi me cudilo da rusija nece poceti sa takvim organizovanjem i to je legitimno, ali mi treba da se prilagodimo pre svega nasem okruzenju, a to je koliko vidim evropska unija. rusija vodi ozbiljnu politiku, a mogli bi i mi da pocnemo.


Pomen

Neverovatno je, ali i u biblijskom smislu poucno, gde coveka moze da odvede zloba i zavist. Vojislav Kostunica je valjda jedini politicar u istoriji koji je skoro 90-procentnu podrsku uspeo da raskuci za tako kratko vreme. Sa 90% na 50%, sa 50% na 25%, sa 25% na 15%, sa 15% u samounistenje. Genije propadanja.

Bilo bi previse laskavo za njega da mu se pripise odgovornost za postpetooktobarsko unistavanje zemlje. Njega su samo virtuozno odigrali oni koji su odigrali. I onda ga programirali da samoeksplodira. Na kraju ima da ga puste niz vodu i za Djinjicevo ubistvo, kao "coup de grace".

Ceda mora da raste posle ovoga, jer je Tadic ispao takav majmun. Ovo je za "nas" poklon sa neba. Najzad imamo jasnu metu.


Quote:Radikalima će početi

Quote:
Radikalima će početi najzad da pada popularnost. Ne odmah. Ako ovi nisu baš ništa naučili radikali će se u međuvremenu možda dohvatiti u jednom turnusu i izvršne vlasti, ali i to je moralo da se dogodi kad-tad i to smo znali svi osim plaćenih „analitičara“ i „novinara“ (i Borisa Tadića). U zemljama poput Srbije, sa mnoštvom problema koje je nemoguće rešiti po kratkom postupku samo je jedan sigurni način gubitka birača - vlast.

Ne slazem se.


ni ja se ne slazem

a evo i zasto: ako je vashe dete losh djak u skoli, tj. ako ne moze da postigne ono sto se od njega ocekuje, ono pronalazi drustvo koje je njemu slicno , i na taj nacin leci svoje frustracije. naime ,detetu je mnogo lakse da postane "neko" u takvom drustvu . tako je i sa narodom, mnogo smo vremena vec izgubili i sve je teze (bojim se da je vec postalo i nemoguce) uhvatiti korak sa evropom. sto je recimo nikolicu u interesu da srbija udje u eu, kada u takvoj srbiji za njega ne bi bilo posla s obzirom na njegove (ne)kvalifikacije i intelektualne sposobnosti? pa recimo pogledajte nashe radnike , ko je od njih spreman da dobrovoljno usvaja nove tehnologije? pa nashi profesori se bune protiv bolonjske deklaracije i da ne nabrajam dalje.


...

Quote:
Radikalima će početi najzad da pada popularnost. Ne odmah. Ako ovi nisu baš ništa naučili radikali će se u međuvremenu možda dohvatiti u jednom turnusu i izvršne vlasti, ali i to je moralo da se dogodi kad-tad i to smo znali svi osim plaćenih „analitičara“ i „novinara“ (i Borisa Tadića). U zemljama poput Srbije, sa mnoštvom problema koje je nemoguće rešiti po kratkom postupku samo je jedan sigurni način gubitka birača - vlast.

Odlucila sam da pocnem da verujem u ovo. Za sada tesko ide, ali nema druge.
Ovaj tekst je jedina zaista optimisticna analiza stanja (pa sad... onim drugima i nije).
Nije za ne verovati, ali nije nevazno ni kada ce do toga doci, ni sta ce se do tada desavati - u spoljnoj (takvoj kakva je) i unutrasnjoj politici, sta ce tome neposredno prethoditi. Mislim da su ta pitanja mesta na kojima se lomi optimizam vecine nas. A najezila sam se i od pominjanja "izvrsne vlasti" u kontekstu sa RSS, tim vise sto je pretpostavka realna.
Ne zelim da mrachim. Naprotiv, optimisticki stav nam je potreban, inace ostajemo u vecitoj letargiji, a time i ova ekipa, samo uz promenjene dilove, ostaje na vlasti, a drzava - u kavezu.
Iskreno hvala na podeljenom optimizmu.


Ne znam kako vi, ali meni

Ne znam kako vi, ali meni je u celoj ovoj gadosti nekako doslo toplo oko srca kada sam konacno (posle toliko lupanja glavom u zid) na svom ekranu video da je jedan ujedinjeni demokratski blok konacno zajedno glasao u parlamentu. I to na Chedin poziv. Jeste da smo zesce izgubili, ali 'bem li ga: bar je bilo lepo za oci.


OBAVESTENJE

U mom kraju (Kosancicev venac) ili blizu njega se desilo nesto sto lici na eksploziju, jedno pet-sest puta je puklo, ne znam sta se desava.Osecaju se prvi znaci dolaska radikala na vlast, ucinimo nesto da nateramo demokratski blok da zajedno izadje na izbore.


Uroše...

...pusti sabornost..U nekoliko kolona..zdravije je.


Slazem se! Mislim da LDP i

Slazem se! Mislim da LDP i DS treba da idu odvojeno!


Drago,

novi izbori nece biti obicni, bice REFERENDUM izmedju normalne i demokratske Srbije i fasisticke pod radikalima.
To nije sabornost, to je anti-fasizam!
I pusti sad elitizam, to cemo da praktikujemo kad Kostunicu i Grobara zauvek oteramo u istoriju!
Ziveo HAOS!


Mislim

da su gore ljudi hteli reći da sinergetski efekt ne bi bio znatan udruživanjem na jednu izbornu listu, a da bi odlazak u dve, tri kolone možda bio korisniji - eto, ja već mogu nabrojati petoro ljudi koje znam, i koje niko pri zdravoj svesti ne bi uverio da dosadašnji članovi Koštuničine vlade (Dinkić npr.) treba da učestvuju u bilo čemu (osim u krivičnim procesima), a nekmoli na nekoj zajedničkoj listi - ne verujem da bi ih bilo ko naterao na izbore u takvom slučaju, lista puna svega i svačega mnogo podseća na muljanje, uvaljivanje u parlament, i bivši DOS (odnosno njegove slabe strane - Koštunica, Obradović, gle, ponovo, Dinkić...). A i iskreno, niko nam ne garantuje da Tadić neće ponovo izdati. Šta više, još nije javno (posle svih jučerašnjih blamaža) stavio do znanja da je mera sa DSS-om prevršena. Dakle(m), može se i u više kolona (npr. upalilo je u Hrvatskoj kada je obaran HDZ), a moguće da će taj način produkovati i više glasova.


Ne bih se bas slozio.

Ne bih se bas slozio. Ciljna grupa tom objedinjenom bloku ne bismo bili mi koji bismo svakako glasali (pa makar tu bio i Dinkic), nego onaj vecinski deo populacije koji mlogo vole ujedinjenja, timove i na-prst-u-dupe bratstva, mozda nisu bas odusevljeni sto ce uskoro morati da pocnu da menjaju svoje stavove u skladu sa evropskim vrednostima (sta god to znacilo), ali takodje mlogo volu da udju u EU, pa im zato radikalsi bas ne pasu. Oni su ti koji bi mogli da naprave prevagu na sledecim izborima, svidjalo se to nama ili ne; a ponavljam: oni su ti koji se zesce loze na "ujedinjenja i slogu".


da se radi

o betonskom bloku, pa da se vredi i pomuchiti.


urose, ja opet ko keva

samo cuvaj zivce, zivot je prepun ovakvih trenutaka. To sto je puklo je verovatno auspuh. Ili samar sto je neko nekom opalo, e da se pribere.

Smiri se, ne panici. Sve polako.


ili

to opet podmece neko sam sebi, chisto da skrene paznju.


dan pobede je sutra

to su plotuni sa Kalisha 100% bili...


B.S.: "To sto je puklo je

B.S.: "To sto je puklo je verovatno auspuh."

Ma kakvi, to meni puca za Tadicem.


"Ma kakvi, to meni puca za Tadicem."

prsluk?


Malo nize.

Malo nize.


gde

cesh nize od ovoga?


Angie, uvek ima nize.

Angie, uvek ima nize. Srecom, ima i duze.


Zox,

em je dovoljno nisko, pa josh i dugachko-vremenski gledano.


ma,

pukla tikva od chetvoromesechne gnjavaze.


ja opet tvrdim da je sljaga,

samarcina da se otreznimo. da se priberemo, ljudi, bre!

ko su ovi sto nas maltretiraju jos od sptembra, od kampanje za jebeni ustav!


Ko su? Sljam, otpad,

Ko su? Sljam, otpad, smradovi. A mi? Shta cehkamo? Da da chika bonu....?


dao chika

bonu, josh onomad, a mi nikako da posishemo.


dale chike i presele nam, a

dale chike i presele nam, a mi? sado/mazo


sado

chike,a mi mazo.


sorry.. ne mogu da odolim


Bogami...

...čini mi se da im je ambicija da nas maltretiraju još veći broj septembara i oktobara..


za nashe

otreznjavanje bi trebala jedna interplanetarna shljaga,
ove obichne su i onako deo nacionalnog folklora.


Šljaga...

...šiljkom...


Hej...a cini mi se da se do

Hej...a cini mi se da se do sada niko nije zahvalio bendovima Eyesburn, E-Play, DLM (i jos nekima...zaboravih) na maestralnoj podrsci u izboru Predsednika Tomislava Nikolica. Da nije bilo njih da zimus u par navrata podrze Kostunicinu kampanju (ukljucujuci i onaj zajednicki nastup sa Cecom), mozda svega ovoga ne bi ni bilo....ko zna. U svakom slucaju, hvala srpskim rokerima...


2 BS

Kevina imenjakinjo, kako da se ne nerviram kada je Srbija kao Nemacka tridesetih.:(
Ja se nadam da si ti u pravu, ali se bojim da ce sekta iz Belanovice (tvoj copyright) i grobarska sekta formirati vladu.
Ali se nadam novim izborima.

2 svi-imam info od clana SPO-a, inace forumasa na index.hr forumu, da stari DSS-ovci polako prelaze u SPO.
To bi, nadam se, trebalo nesto da znaci.


prelazak iz DSS-a u SPO


To je baš vest..o)

....kao da menjaš varburg za trabant..o)


Jel čitate vi vesti...

To nisu bili ni Uroševi prvi znaci dolaska radikala na vlast, ni Biljanini šamari, nego: http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2007&mm=05&dd=08&nav_category=15&nav_id=245550


a sto se tice dana pobede

Beograd, 25. maj 2000.

Milošević mit i stvarnost (II deo)

Čiji su bili generali Vojske Republike Srpske, zašto je u Dejtonu Milošević potpisao poglavlje o Haškom tribunalu; šta su Amerikanci nudili za vazduhoplovnu bazu na Kosovu; zašto Milošević stvara novu Kominternu i kakva mu je izborna matematika; kako ga primorati na ostavku?

Kad sam otišao iz Miloševićevog kabineta, Karadžić je tražio da dodem kod njega, da mu pomognem. Odbio sam tu ponudu, bilo mi je dosta savetničkog posla, a bilo mi je i naporno da putujem na Pale. Imam porodicu u Beogradu, otvorio sam malu firmu za kompjutere, i to je trebalo organizovati.
U avgustu 94. bio sam na moru, čujem da je Milošević uveo sankcije Republici Srpskoj! Bio sam preneražen. Ako neko zna šta su sankcije, zna Milošević. Najednom, uvodi ih Karadžiću. A ovaj u ratu. Revoltiran, okrenem telefon: "Radovane, važi li još ona tvoja ponuda?" "Naravno!" Ostavio sam porodicu na moru i otišao u planine.
Karadžić nije držao opsadu Sarajeva, u stvari, on nije držao ništa. Bio je samo politička figura. Svi komandanti i generali: Mladić, Gvero, Tolimir... sve su to generali Jugoslovenske armije, poreklom iz Bosne. Poslati su na taj teren da pomognu svom narodu, što je potpuno razumljivo. Komandu nad njima imao je samo Milošević. Kakav Karadžić! Njega je sve vreme ucenjivao Milošević, stalno mu je pravio neke spletke. Te sa Mladićem, te sa Plavšićevom... Da je komandu nad vojskom Republike Srpske stvarno imao Karadžić, rat bi trajao kraće i imao drugačiji ishod.
Miloševićev sistem ratovanja bio je: kreni, stani, povuci se, čekaj... To tako nije išlo a i trajalo je predugo. Zapad je uvideo da su Srbi neodlučni, praktično, ne znaju da završe posao. Onda su se oni umešali. Više od godinu dana Milošević je tražio ovlašćenja da zastupa Republiku Srpsku. Karadžić je to izbegavao, ali je Milošević zloupotrebio patrijarha Pavla. Objašnjeno mu je da on treba da izmiri posvađane srpske lidere, da će potom biti sve u redu. Dobro je znao da Karadžić neće biti u stanju da odbije molbu patrijarhovu.
Pragmatičan predsednik nikad ne bi uzeo u ruke vruć krompir, kakva je RS bila u to vreme. Trebalo je da kaže: Gospodo Amerikanci, imate rukovodstvo RS pa se dogovorite sa njima! šta god da se dogovorite, ja prihvatam. Mogu da vam pomognem, ali ne i da ja to radim! Ali, kako bi Sloba bio "mirotvorac", "nezaobilazan čovek" na Balkanu? To je važnije od svega.
PREVID ILI NAMERA U DEJTONU: Bio sam u Karadžićevoj ekipi koja je pripremala predloge za Dejton. Urađeno je nekoliko predloga za razgraničenje, pri tom se vodilo računa o zadatim procentima 49:51. Uz napomene na mapama šta nikako ne sme da se prepusti muslimanima. Mnogima je, verovatno, nepoznato da je svih 200 sela oko Sarajeva etnicki srpsko. Karadžiću je Alija Izetbegovic preko svojih izaslanika, u hiljadu varijanti, nudio čitav tuzlanski region u zamenu za kompletno područje Sarajeva. Karadžić to nije hteo da prihvati. Sve što je Miloševiću predloženo iz Republike Srpske, on je uradio suprotno. Karadžić nije ni pretpostavljao šta će ga u Dejtonu snaći. Nije verovao da će ga tako olako prodati.

Govorio je: "Obojica smo Srbi, u krajnjoj liniji Crnogorci!" Miloševićev potpis na Dejtonskom sporazumu i poglavlju o Haškom tribunalu, priznavanjem Haškog suda, značilo je da trpa Karadžića u zatvor. Ali, zašto je to prihvatio? U tom momentu učinilo mu se da je to zgodan način da eliminiše Karadžića sa političke scene, kao nekakvog budućeg protivnika na poziciji lidera svih Srba. Iskopao je jamu u koju će nekoliko godina kasnije i sam upasti. Haški sud formiran je da bi se izvršio dodatni pritisak na Srbe
Bila bi to nacionalna bruka i veliko poniženje kad biste bilo kog svog građanina isporučili tom sudu, pogotovu predsednika.
Razumeo bih taj njegov čin u Dejtonu, da je zauvrat nešto dobio. Predao je Sarajevo s industrijskim kompleksom od 160 000 radnih mesta. Prihvatanjem Goraždanskog koridora odsekao je Hercegovinu od ostatka RS. Takođe, RS nije dobila izlaz na more iako je na to imala pravo po svim medunarodnim konvencijama. Njenim izlaskom na more, praktično, bilo bi odmah rešeno i pitanje Prevlake. To nije grub previd, to je namera. Uradio je to da bi mogao da ucenjuje RS, jer sada svi transporti moraju da idu preko Srbije. Ima i nastavak: smenjuje legalno izabranog predsednika RS. Zatim, ako u Sporazumu piše da je sporna entitetska granica kod Brčkog, to ne znači da je sporno Brčko. Gde je Milošević da se oglasi i kaže: Čekajte, ja to nisam potpisao, toga nema u sporazumu! Normalno, neće se javiti, jer to ne ugrožava njegovu fotelju.

MILOŠEVIĆ - TUĐMAN: Da li je Milošević imao direktan telefon sa Tuđmanom ili nije, nebitna je stvar. U svetu postoji hiljade direktnih telefona između državnika. Šta su on i Tuđman pregovarali, koliko puta se sastajali... Nevažno. Bitni su rezultati tih pregovora, a po njima dobili smo ono što je evidentno: 600 000 izbeglica dok je Tuđman dobio svoju državu u avnojevskim granicama. To je važno, i spektakularno. A rat smo započeli da bismo zaštitili Srbe u Hrvatskoj!? Čak, mogao bih da razumem da je predao republiku Srpsku Krajinu i sve etničke srpske prostore u Hrvatskoj, a zauzvrat rešio pitanje Kosova. Nažalost, zauzvrat nije dobio ništa. Ako vas Zapad pet puta prevari na isti način, to nije problem Zapada, već vaš problem.

NOVA KOMINTERNA: Amerikanci su nam davali jasne signale da im treba vazduhoplovna baza na Kosovu, reflektujući na prištinski aerodrom, da bi izmestili svoju stratešku avijaciju iz Engleske i Nemačke i ojačali južno krilo NATO-a. Trebalo je da ima sluha za takve zahteve. Nije dobro izgubiti prištinski aerodrom, ali - da li je bolje izgubiti celo Kosovo? Mislite li da su Albanci Amerikancima braća? Nisu, samo su im omogućili ono za šta mi nismo imali sluha. Amerikanci imaju baze u Šezdesetak zemalja, i sve te zemlje nisu članice NATO-a, koliko znam nisu ni janičarske države.
Nismo mi dužni da štitimo ruske interese ako sami Rusi ne misle o tome. Što nas nisu štitili kad nas je napala zapadna alijansa? Ako Rusi hoće da spreče dalje širenje NATO-a, neka nam pomognu. Ali, ja ne vidim da oni idu u tom pravcu, naprotiv, daju izjave da će i oni ući u NATO.
Nije tačno da su svi zapadni interesi upereni protiv nas! Moravsko-vardarska dolina je prirodni put za pruge, puteve, naftovode, gasovode... ne možemo da stanemo na tu raskrsnicu i da kažemo: mi nećemo! Ako i nećete, dajte jasnu i razložnu argumentaciju zašto nećete. Pod pritiskom svojih multinacionalnih kompanija, zapadne vlade će nas očistiti sa tog prostora. Mislite li da će se preganjati sa nama narednih deset godina - neće! Ako tu treba da prođu naftovodi i gasovodi iz kaspijskih zemalja bivšeg SSSR-a, pa daj da se i mi zakačimo za te velike projekte.
Setite se, bili su to naši saveznici. Pa kako smo od svih njih uspeli da napravimo neprijatelje? Politika je umetnost mogućeg. U ovom trenutku oni jesu naši neprijatelji, ali i sa takvima se mora razgovarati i dogovoriti se. Ali, ne u Miloševićevom maniru: potpiši pa ćemo videti da li to da poštujemo. Tako se ne može dogovarati i pregovarati sa Zapadom.
Druga neverovatna glupost koja je lansirana posle kongresa SPS-a: promovišemo se kao zemlja lider u suprotstavljanju novom svetskom poretku! A Milošević kao prvi čovek nove Kominterne. Pa to je ludost. Nismo mi zemlja te snage da sad ulazimo u turbulencije koje mogu biti katastrofalne po nas. Ljudi, osvestite se! Znate li šta to znači?! Obrisaće nas, nestaćemo kao narod. Kurda ima dva puta više od nas, pa nemaju svoju državu. Kao mala zemlja, moramo da se ponašamo razumno.

RAMBUJE, RAT I POBEDA: Jeste, Rambuje je bio ultimativan po nas, ali ne idu prvo ultimatumi pa diplomatija. Kad vaša diplomatija ne odradi posao, kad mrcvarite čišćenje Kosova od terorističkih grupa dve godine i kad dozvolite da se terorističke grupe pretvore u vojsku, onda normalno dolazi do ultimatuma. I kad izgubite sve medijske ratove, jer sa vaše strane nisu ni vođeni. Krijete prave informacije sa Kosova a vaš predsednik se, mistično, pojavljuje tromesečno i ne spominje Kosovo i probleme oko njega - normalno da ćete dospeti u situaciju ultimatuma.
Rambuje je za nas bio užasan, ali ako ste dotle doterali svojom pogrešnom politikom, potpišite i Rambuje.
Rat je bio surova stvarnost i otrežnjenje za izvestan broj ljudi koji su govorili: Ma kakav rat, nema od toga ništa! Ima Sloba nekog keca u rukavu... Nas da bombarduju, pa tu su Rusi! To oni samo blefiraju... Kao što smo videli, blefiranja nije bilo. Dobro su nas razrušili, imali smo četiri, pet hiljada žrtava i izgubili Kosovo.
Predsednik nam je na kraju čestitao pobedničku odbranu, pohvalio se kako smo sačuvali integritet i suverenitet Kosova, na koje uzgred niko od nas ne sme da kroči. Obećao je da će biti javno objavljena imena svih poginulih, što, usput rečeno, nismo dočekali. Civilne žrtve nisu prebrojane. Neverovatno koliko je srozan taj moralni prag, da predsednik može da kaže: sačuvali smo integritet zemlje i suverenitet na Kosovu?! Da li zaista predsednik posmatra svoje građane kao imbecile, ili mu je sasvim nevažno šta oni misle? Poznavajući ga dobro, i prva i druga opcija kod njega ima isti tretman.

IZBORNA MATEMATIKA: Miloševićeva izborna matematika je sledeca: sa Kosova je imao 23 zagarantovana poslanika, praktično, pre izbora, jer ostale stranke nisu mogle da organizuju kontrolu glasanja na tom području. Iz koša u koji padaju glasovi stranaka koje nisu ostvarile cenzus od pet odsto, svaka stranka uzima onoliko procenata koliko je već osvojila tako da se ta cifra od 23 penje na 30 poslanika. Ako na to dodate da oko 12 odsto glasova potiče iz vojske, policije i državne administracije: vojska glasa u zatvorenom krugu i lako ju je kontrolisati, policija slično, a državna administracija glasa da bi sačuvala svoja radna mesta, to je otprilike 30 poslanika.
Znaci, Milošević vec pre izbora ima 60 poslanika. Ako je to atletska staza i trka na 250 metara, on kreće sa 60. metra, a vi sa starta. Socijalisticka partija Srbije osvojila je 110 poslanickih mesta; ako je 60 dobio na poklon, praktično, on je osvojio samo 50 mesta. A to znači da SPS nije prva partija; SPO ima 45 mesta, ali ta matematika uzimanja iz koša bitno bi se poremetila, i SPO bi preskočio SPS. Da ne pričam da se tu dodaje izborna geografija; koje mesto kome pripojiti, kako organizovati izborne jedinice i koliki broj izbornih jedinica napraviti. To dodatno može da donese još 10 poslanickih mesta Miloševiću. Još, ako se nešto ukrade... Izborni zakon pravljen je tako da opozicija praktično nema teoretske izglede da pobedi na izborima. Tvrdim da opozicija ovakva kakva jeste - neorganizovana, bez jake infrastrukture i sa oreolom izdajnika, uz ovakav izborni zakon - neće moći da pobedi Miloševića.
LANAC GREŠAKA: Da li se plašim što ovo govorim? Ne plašim se, jer nikad, nikad, ništa nisam uradio protiv interesa ove zemlje. Ono što tražim od Miloševića jeste ostavka, i to činim iz čistog patriotizma. On će razumeti moje reči dok bude ovo čitao, shvatiće da predsednička fotelja ne može biti iznad svega, naroda i države. Ne želim mu nikakvo zlo i tu eventualnu ostavku treba posmatrati kao nešto sasvim normalno u današnjem svetu. Milošević je dovoljno razuman čovek i ne mislim da bi on mogao da izazove građanski rat. Osim toga, neće ni biti građanskog rata, jer ne postoji druga strana. Policija i vojska nisu ta strana; sastavni su deo ovog društva, proističu iz njega i ne mogu biti ni bolji ni gori od njega.

U Srbiji treba da dođe do normalne smene predsednika a jedna od normalnih smena je i ostavka predsednika.
Ne, nije mi žao što sam deo svog života posvetio stvaranju njegove harizme. Smatrao sam da imam časnu ulogu, ali Milošević je krenuo pogrešnim putem. Ne mislim da je to uradio s namerom, on je samo upao u lanac grešaka, od 14. kongresa... Primanja deputata Dume koji su pljuvali po Jeljcinu, rasprodaje interesa prekodrinskih Srba, pa sve do rata i Kosova. Jednostavno, nije se snašao u novom odnosu snaga svetskih sila i u vrtlogu događaja. Milošević je veoma brzo protrčao hijerarhiju i došao na mesto predsednika; nije bio iskusan politicar, a odmah je uleteo u krupne probleme.
Milošević nije napravio državničku piramidu koja svojom konstrukcijom daje stabilnost u osnovi. Svaki presek piramide daje koncentričan krug vlasti, i onda ta vlast funkcioniše kao mehanizam. On je pravio antenu, on na vrhu i niko posle njega. Pošto nema organizacionih sposobnosti, uveo je zemlju u haotično stanje. Ako tome dodate da smo ušli u tranziciju, imali pokidane ekonomske tokove zbog raspada zemlje i ratove u kojima smo ginuli i ekonomski se iscrpljivali, sasvim je razumljivo što smo danas ovde gde jesmo. Pri tom, dozvolio je da se zemlja kriminalizuje: ubistva, korupcije i opšta pljačka. Šta bi, po njegovom mišljenju, trebalo još da uradi kako bi ispunio bonus za podnošenje ostavke?
U jednom trenutku, posle Dejtona, on je rekao Karadžiću: "Radovane, moraš da napustiš mesto predsednika da bi se spasila Republika Srpska!" "Ako je to uslov da se spasi Republika Srpska, napustiću mesto predsednika." Učinio je to iako sam ga savetovao da to ne radi, da je posredi Miloševićeva podvala. Sad javno kažem: Milošević mora da napusti mesto predsednika da bi se spasila Srbija! To je prvi uslov da počnemo da izlazimo iz krize. Sa njim na čelu ova zemlja i ovaj narod nemaju budućnost, možemo da doživimo samo potpuno potonuće.

SAVET: Poslednjim mitinzima narod je pokazao da želi promene i da u njemu postoji energija usmerena na promene. Ali vreme takvih mitinga je prošlo. Lepo smo se ispričali na mitingu i sad, narode, idi kući. To ne znači ništa, to je opoziciona parada i uzaludno trošenje energije. Ako imam pravo, opoziciji dajem savet: ukoliko mislite ozbiljno da pomognete ovoj zemlji i ovom narodu, morate odmah da organizujete javni referendum. Pozovite narod u miran protest ili ulične šetnje koji će imati samo jedan zahtev: ostavka Miloševića i aktuelne vlasti! To treba da bude poziv za celu Srbiju, da se jednovremeno u svim gradovima organizuju takve aktivnosti i da se niko sa ulica ne pomeri dok zahtev ne bude izvršen.
Ako se narod ne odazove, to bi značilo da ne želi promene i da u stvari daje podršku Predsedniku i aktuelnoj vlasti. Ukoliko opozicija neće ili ne želi da to pokrene, pojaviće se neki novi, drugi ljudi koji će pokrenuti ovaj narod. Ali, onda će opozicija otići u zaborav. Sada je veoma bitno da na vlast dođe grupa čestitih i poštenih ljudi, koji neće koristiti pozicije na vlasti radi ličnih interesa, kojima će interes zemlje biti na prvom mestu. Zemlja mora da se dekriminalizuje; to je rak koji sve razjeda, od kulture do privrede. Takva zemlja je osuđena na umiranje.
Tačno je da je Milošević fajter i boriće se do kraja; kad je u pitanju njegova fotelja, primeniće sve. Ali, to ne znači da Milošević ne shvata realnost. Shvata on veoma dobro da se u Srbiji ne može vladati bez podrške naroda. Zato i kažem: ako pritisak naroda bude dovoljno snažan, on će biti primoran na ostavku. Uostalom, i došao je na "krilima naroda".

LJUBIŠA STAVRIĆ
(Kraj)


Agonija Srbije se konacno

Agonija Srbije se konacno privodi kraju.
Na mjesto predsjednika Skupstine je izabran najkvalificiraniji covjek za slijedeci korak: da ju konacno pokopa.


Tadić: Grupe da pošalju

Tadić: Grupe da pošalju predloge

8. maj 2007. | 07:07 -> 20:03 | Izvor: B92, FoNet, Beta, Tanjug

"Beograd -- Predsednik Boris Tadić pozvao poslaničke grupe SRS-a, SPS-a i DSS-NS da mu do petka dostave svoje predloge za mandatara. Grupa Idoli je svoj predlog vec dostavila - to je Miroslav Miskovic, vlasnik Delte. Srbija je ionako u njegovim rukama."


Dopustimo mogucnost da ljudi

Dopustimo mogucnost da ljudi nisu glupi i da se sve ne moze objasniti gluposcu.Pravo pitanje je zasto nacionalisticka opcija dobija toliko glasova?Zasto je tzv. medjunarodna zajednica i dalje naklonjena nasim susedima a nas ucenjuje?Probuditi apstinente?Ja prvi necu da glasam.Setao sam ,protestovao i glasao kad je trebalo.Ne pada mi na pamet da sad opet dajem podrsku istim ljudima,koji su se pokazali kao nesposobni.Svi relevantni politicari i stranke su vec bili na vlasti i rezultati su im bedni.


alexdelarge wrote:

Quote:
Ja prvi necu da glasam.

Odlicno. Jedna budala manje.


Ajde, ajde...

Nece biti da si ti apstinent. Kladim se da te uvek izvuce na biraliste otpor prema nepravednoj medjunarodnoj zajednici?


Svaka ti čast čoveče

...ne mogu da se setim kada sam pročitao tako racionalan opis događanja na našoj političkoj sceni.

Iako je bez iluzija i lažnih nada, komentar je ipak optimističan i ukazuje na najrealniji izlaz iz naše bedne situacije.

Duboko u sebi svi smo znali da ne možemo doći do boljeg sutra bez još jednog kruga čistilišta. Došlo je vreme, najverovatnije, da preživimo još jedan mandat nazadnih snaga na vlasti u Srbiji i sve što uz to neminovno ide. Kad malo bolje razmislim, ne vidim ni da su prethodne 3 godine bile bitno drugačije. Jedino što je bilo nekih privatizacija kojima je u stvari pran novac prethodno ukraden i iznet iz zemlje tako da su i pokazatelji o nekakvom napretku i investicijama bili lažni. Ne sećam se da se neko skoro zaposlio u novoizgrađenoj investiciji u Srbiji. Ne govorim o velikim trgovinama , jer ljudi su došli da nam izmuzu i ovo malo para što je ostalo, pogotovo firme iz hrvatske. Gle čuda, baš za vreme vladavine naših patriota iz DSS-a.

Dakle, što pre to bolje, ako je već neminovno.
Lično, ne verujem u pobedu "demokratskih snaga" na sledećim izborima upravo zbog toga što , kako reče Srđan, nisu ni tamo ni ovamo, hoće-neće, mešetarenje im je uvek bilo važnije od deklaratvne politike "hoćemo što pre u evropu". Na kraju, smatram da jedino kada se pojavi jasna i istinska pretnja našem boljem sutra može doći do formiranja bloka koji će napokon imati jasan stav i viziju našeg boljeg sutra bez tutumraka, mešetara i muljatora, da citiram Srđana.

Ovako smo dugo živeli u iluziji da smo krenuli na bolje i došlo je vreme da platimo ceh. Moramo da se osvestimo i da se ugledamo na primer francuza koji su pokazali kako se bori za sopstvena uverenja. Izašli ljudi u procentu preko 80% na birališta. Ne žele ništa da prepuste slučaju... ako oponent i pobedi, bar znaju da su dali sve od sebe i da je volja građana, ma kakva bila, ipak pobedila.

Zaboravite apstinenciju i posmatranje stvari sa sigurne distance, nema sigurne distance. Sve što se događa u toj prljavoj skupštini uzrokuje posledice koje kad tad zakucaju na naša vrata. A ne možemo svi u inostranstvo. Nema bekstva, nema letargije, zauzmimo stav i borimo se.
Ako ni za šta drugo, borimo se za budućnost naše dece, ja ih imam dvoje. A sa nama neka bude šta bude, đavo nas odneo ovakve neodgovorne prema sopstvenoj budućnosti.

Izađi i bori se, Borise, ili nosi se...


Optimizam i pesimizam u zemlji čuda

Tacno...Nije baš sve tako crno. Došlo je vreme da i Srbija, kao sve normalne države, dobije jasnu sliku o političkim partijama koje nas predstavljaju. Mi smo, nazalost, politički nepismena nacija i za neke stvari nam treba mnogo više vremena nego ostalima. Danas je to napokon postalo jasno i niko vise nece imati nedoumica u tom smislu. Najzad ćemo imati jasno definisanu levicu i desnicu, Evropejce i Azijate, prošlost i budućnost...Bilo bi mnogo bolje da se to desilo ranije, ali bolje ikad nego nikad. Oni koji više nemaju strpljenja da čekaju bolje drustvo imaće problem...ovi drugi, koji još veruju u teoriju evolucije imaju čemu da se nadaju. Na kraju krajeva, u gotovo svim državama koje su prošle tranziciju, konzervativna desnica je osvajala vlast. Glavu gore braco Srbi, ovo je zemlja čuda...sta je četiri godine radikala i DSS-a naspram vecnosti...


Mashane...

....ko prezivi prichace :(


stratfor pre 2 sata

http://www.stratfor.com/products/premium/read_article.php?id=288255&selected=Analyses

EDIT: Sad vidim traze registraciju ali ja sam kopirala, pa evo celog teksta (izvinjavam se na 'carsavu':
Serbia's Choice
May 08, 2007 16 50 GMT

By Peter Zeihan

More than 15 weeks after Serbia's Jan. 21 national elections, time is running out for the various parties in parliament to form a majority coalition. Most Serb politicians do not see this as a problem. Serbian national pride is about to be crushed by Kosovo's imminent and inevitable independence, and no party is anxious to take part in the government, whose first act will be perceived as giving the province away. As such, the May 14 deadline for forming a government quite likely will slip on by, and such failure to act will open up a new election season.

Such an election season will be a continuation of the past four years of de facto Serb policies: denial. But this time such stubbornness could end with the demise of Serbia itself.

The Kosovo Impasse

It was not always like this.

The winner of most parliamentary seats in the 2003 elections was the Serbian Radical Party, a nationalist party that during the 1990s was the rabid junior partner in Slobodan Milosevic's ruling Socialist-Radical coalition. But this did not result in an isolationist government. In 2003, Milosevic was in The Hague for war crimes and most people in Belgrade felt the country was about to turn a corner and begin economically reintegrating with the rest of Europe. That impetus led the country's fractious pro-Western political parties to form a broad coalition in an attempt to bring Serbia in from the cold.

In 2007, the Radicals again won a majority of seats -- but this time around that feeling of imminent progress is nowhere to be found. After 18 years of ostracism from European culture, Serbs as a rule are impoverished, humiliated and demoralized. The international community appears poised to impose a final status on Kosovo that translates into de facto independence -- a devastating result to nearly a decade of diplomatic wrangling.

In 2003 there was a common feeling that, by putting aside their differences, the leading parties could push on to a brighter future; in 2007 no one wants to put aside their differences to become the government that oversees Kosovo's separation. The most likely result will be a fresh electoral season lasting about three months -- followed by the toughest decision a culture has to make: whether to swallow the collective pride and live on, or wallow in righteous indignation and risk dissolution.

Regardless of what one thinks of the rationale for the 1999 Kosovo war between Belgrade and NATO, pretty much everyone agrees on this: it not only hived off Kosovo from Serbia proper, but also definitively ended the Yugoslav wars. Those wars that raged first in Slovenia and later, and more infamously and furiously, in Croatia, Bosnia and ultimately Kosovo, claimed in excess of 300,000 lives and were the darkest chapter in European history since World War II. Most consider the Serbs -- primarily because of the actions of former Serb leader President Milosevic -- responsible for the majority of the carnage, but there is certainly plenty of blame to pass around.

After the Kosovo war the question became, what to do with Kosovo? The Europeans -- who only recently in historical terms had suppressed their own separatist regions -- were not prepared to allow yet another breakaway state in the Balkans. The Russians were furious that NATO had carried out the war without explicit U.N. Security Council (UNSC) approval. Meanwhile, the Clinton administration was belt-deep in its own concerns.

So the answer could be summed up in a single word: stall. Officially, the plan was to see whether a way could be found for the Serbs of Serbia and the Albanians of Kosovo to once again coexist under the roof of a single state. As the months turned into years the Kosovar Albanians' nothing-but stance hardened to match the Serbs' anything-but position on Kosovo independence.

Dealing with the Inevitable

But right from the beginning the writing was on the wall. NATO had, in essence, been lured into fighting the Kosovar Albanians' war of independence for them. Thus, shy of a direct pullout of NATO forces that would leave Belgrade's payback-desiring security forces responsible for Kosovo, there is nothing that can reverse the reality on the ground. U.N. Special Envoy to Kosovo Martti Ahtisaari said as much in his recommendations for Kosovo's future to the UNSC.

Since the beginning of 2006 the world has been largely marking time on the issue, waiting for the Serbs to prepare for Kosovo's inevitable independence. Considering that the Serbs do not want that day to come, however, their preparations -- institutional, political or cultural -- have been nonexistent. A decision and vote on a new constitution sans Montenegro were dragged on for months. The subsequent election campaign came and went, generating a stalemate in parliament that now appears intractable without new elections.

Moscow also is playing its diplomatic cards to delay the inevitable, up to and including brandishing its UNSC veto -- albeit more for its own reasons than for anything to do with Serbia or Kosovo. For at least the past century Moscow has promoted itself as the protector of Europe's Slavs in general and the Serbs in particular (even though for most of this time the majority Slavs have enjoyed more rights and a better standard of living than most Russians). The logic gives Moscow leverage in regions that have slipped beyond the levers of more traditional economic or military influence, and the tactic always provides good bargaining chips. In this case the Russians want to keep Western attention riveted as far from Russia's borders as possible until President Vladimir Putin can manage his transfer of power.

Sick of all these delays, the Kosovar leadership has proclaimed that it will declare independence by the end of the month. It is a bold and risky move -- but eminently achievable.

Statements out of the United States, NATO and the European Union over the past week can be boiled down to this: Russia should not stand in the way of Kosovar independence unless Moscow is prepared to take the blame for subsequent violence. The logic might be a bit backward -- no Serb-Kosovar split could be expected to be completely clean -- but the underlying point is direct: Kosovo will go its own way, and soon.

The Agonizing Choice

Though the global press will be focusing on the awkward emergence of the world's soon-to-be-newest state, the events of true importance will be evolving back in Belgrade. Against the backdrop of a forced divestiture of Kosovo, the Serbs will be in yet another election campaign. At this point predicting the outcome of such a campaign is impossible, but two things must be kept in mind.

First, the nationalists are phenomenally well-positioned. In the race that ended Jan. 21, the Radicals came in first with 80 seats; their campaign capitalized on fears that Kosovo was about to be taken away. With Kosovo being actively and formally ripped away from Belgrade, the Radicals in these next elections are almost certain to produce a stronger showing -- and could even garner a majority. Even now their power is rising: on May 8 an old Milosevic stalwart, Tomislav Nikolic, was selected to serve as the parliamentary speaker -- one step away from the presidency.

Second, for all practical purposes Serbia does not currently have a government, so it is impossible for Serbia as a state to make any decisions as to which path to take. But regardless of the result of the upcoming elections, Serbia must make a painful choice: It can tap its ample connections to Serb populations in Kosovo, Montenegro and, above all, the Serb-populated portions of Bosnia and push for a Serb resurgence -- trying to bring all the Serbs of the region into a single state. It can fight for Serbian heritage and pride and attempt to create a Greater Serbia. And, from a much weakened position it can trigger an outright war with a West that is larger, closer and more militarily capable than the West it stood against in 1995.

As a regional power, Belgrade is finished. From a Yugoslav height of 24 million people, rump Serbia only contains about 8 million. As Belgrade wallows in righteous indignation, roughly 10 percent of the Serb population has left in search of a brighter future elsewhere. Once the star of the region, Serbia has now fallen behind not only Hungary and Greece, but European laggards Bulgaria and Romania in terms of power, population, economic strength and even standard of living.

Fighting is always an option, but any decision by Belgrade to engage in hostilities in the Balkans now would bring about a conflict that -- at best -- would result in another lost decade (which is not to say the Serbians could not cause one colossal mess -- the damage in perennially unstable Bosnia next door could be particularly catastrophic). Serbia has lost ground, literally, on all of its recent conflicts, and its viability as a state would be called into question if it were to lose ground again. Pursuing such a self-destructive course seems foolish, but more than one culture in Europe's past has faded into history for refusing to acknowledge the inevitable.

Alternatively, the Serbs could abandon their claim to their ancestral homeland of Kosovo. They could silently allow themselves to be reduced to a rump state and stand humiliated and defeated in front of the world for the fifth time in the past 15 years. In essence, they can swallow their wounded pride, accept their crushing defeat and walk away from the past into a future heavily shaped by an institution that defeated them in war.

It is a painful choice. Unlike the decision on Kosovo, however, this one is actually for the Serbs to make.

Printable Page
© Copyright 2007 Strategic Forecasting Inc. All rights reserved.
Terms of Use | Privacy Policy | Contact Us


i jos novo na Stratforu pre 20 mn:

Serbia: Kostunica's Power Play in Parliament
May 08, 2007 19 39 GMT

Summary

With help from Serbian Prime Minister Vojislav Kostunica's Democratic Party of Serbia, a member of the country's Radical Party -- Tomislav Nikolic -- was elected speaker of parliament. Nikolic is the first Radical to gain a senior position since the late Slobodan Milosevic was ousted in 2000. Kostunica's change of heart regarding the Radicals shows just how much power he wields right now -- an important point for the prime minister to make during negotiations to form a government with the president's Democratic Serbia party.

Analysis

Serbia's parliament elected Tomislav Nikolic, of the ultranationalist Radical Party, as speaker May 8. The new speaker is the first hard-line Radical to get a senior government position since Milosevic's ouster in 2000. Nikolic, whose party is heir to the nationalist mantle of the late Slobodan Milosevic, is vehemently against Serbian President Boris Tadic's goal of getting the country into the European Union. He also supports relations with Russia and China, and has said he is willing to take up arms to fight against the independence of Serbia's secessionist region of Kosovo. Cedomir Jovanovic, head of Serbia's Liberal Democratic Party, responded to Nikolic's election by saying, "Nikolic epitomizes war, isolation and misery." EU foreign policy chief Javier Solana called Nikolic's advancement a "big problem."

The Radicals claimed the speaker position because they won the most parliamentary seats during the Jan. 21 elections. The Radicals gained a total of 81 seats, followed by the president's Democratic Party (DS) and the prime minister's Democratic Party of Serbia (DSS), which won 64 and 47 seats respectively. Since the elections, Tadic's DS and Kostunica's DSS have been deadlocked in negotiations to form a coalition -- along with the minor neoliberal G-17 Plus party, which has 19 seats -- to gain a majority in parliament and lock the Radicals out of the government. The deadline for that government to form, May 14, will come as the European Union and Tadic discuss fast-tracking Serbia's EU entry talks, and just weeks before a decision on Kosovo's final status.

The largest point of contention between the two self-proclaimed democratic parties is that Kostunica wants to keep his premiership even though his party came in third in the elections. Tadic -- who does not generally get along with Kostunica anyway -- has called the proposal ludicrous. Tadic is now accusing Kostunica of undermining the negotiations since votes from his DSS helped Nikolic become speaker.

Kostunica is doing two things here: flexing his muscles to show Tadic he can easily support the Radicals if he does not get what he wants, and keeping his options open for future alliances in case negotiations fail and new elections are called.

Kostunica and DSS are different than the Radicals and the DS in that they worship a leader, not an ideology. The Radicals have their firm stance against Kosovar independence and joining the West, and DS has its firm stance on joining the European Union, even if Serbia must lose Kosovo in the process. DSS claims to be pro-democracy but wants a Greater Serbia as well. Caught between the opposing forces of the Radicals and the DS, DSS has settled on flipping between both sides -- though it always remains loyal to its beloved leader, Kostunica. This rabid loyalty is part of what has led Kostunica to push for his own agenda, even if it undercuts the ideology of the group with which he is partnering.

The Radicals and DS know -- much to their dismay -- that neither can gain a majority in parliament without Kostunica on its side. The prime minister has the power to choose which way Serbia will go. Kostunica could decide to bend to Tadic and form a government, though this would be a huge surrender on his part. Kostunica could decide to stand his ground and continue to demand the premiership, even if it means breaking off talks with the DSS and prompting new elections. The Radicals are set on this outcome and have already begun to campaign heavily around the country.

The last option would be for Tadic to concede and give the premiership to Kostunica. Though Tadic loathes this option, it would be a wise move for him and his party in the long run. If Kostunica is prime minister when Kosovo gains its inevitable independence, he would bear a good deal of the backlash from the nationals within the country -- which would take a lot of heat off Tadic. Letting Kostunica take the blame for Kosovo would weaken him. Both Tadic and the Radicals would love to have DSS and its leader decline, giving each of them more support while getting rid of Kostunica as a wild card.

However, Kostunica is the one behind the wheel right now, and he is painstakingly considering which direction to go as Serbia's many deadlines approach.
Printable Page

kopirano sa;
http://www.stratfor.com/products/premium/read_article.php?id=288262&selected=Analyses


strasno...

...provale nas za 15 min.

Znaju nas bolje od nas samih

eto zasto su 50 godina ispred nas...


Stratfor

Ne smem da stavljam zbog coyprighta
ali isti Stratfor je nakon januarskih izbora tvrdio da sui ti izbori predstavljali DEFINITIVAN kraj radikala u Srbiji.

Prema tome...


Srdjane, sorry, obrisite

Srdjane, sorry, obrisite onda, ko je video - video je - tesko da ce se bilo ko vracati na vesti od juce i inace.


ma nema frke nek stoji samo

ma nema frke nek stoji samo kažem. iskreno i mene su tada začudili kada su to pronozirali, čak sam dao prikaz te analize i nešto razmišljao "ljudi znaju bolje". nažalost nisu bili u pravu.


Srbiju

ne može ni sam Bog da predvidi pa kud će analitičari Stratfora...nema tu nikakvog šablona. Ovde se spajaju babe i žabe samo da bi vladale.


Oj Srbijo, nigde hlada nema

Jebse ti zemlju kojoj je predsednik gradjevinski tehnicar. Nisam elitista, ali se treba znati kome je gde mesto, sta je za sta, a sta nije.


Oj Srbijo, nigde hlada nema

Jaka li je zemlja kojoj je predsednik gradjevinski tehnicar. Nisam elitista, ali treba znati kome je gde mesto, sta je za sta, a sta nije.


Nazalost...

...u ovoj zemlji nikada nisam video politiku koja nije muljatorska. Ne uspevam da osetim bilo kakav optimizam nakon izbora T.N. Ocekujem da ce se muljanje nastaviti u nedogled. Skupstina ce ostati estrada (nalik na nesto primitivniju varijantu Velikog Brata).

Pitanje je samo da li se procenat luzera povecava ili smanjuje. Taj trend odredjuje ko ce se docepati vlasti.


Srdjane-ovo je najbolji politicki post

koji sam do sada procitala.
Posebno isticem:

Quote:
Može uspeti samo terenskim radom, zajedno, iskreno, uporno, bez sujete. Mora probuditi apstinente, mora ih uveriti.
i zeljno iscekujem da TO pocne da se desava.
Cestitam.


A ovo (kopirano iz danasnjeg

A ovo (kopirano iz danasnjeg Qrira):

"Ogromna ovlašćenja

Ono čega se protivnici Tomislava Nikolića najviše plaše su, ipak, ovlašćenja koja ima prvi čovek srpskog parlamenta ukoliko je predsednik Srbije sprečen da vrši svoje dužnosti. Dakle, ako bi Boris Tadić, iz bilo kojeg razloga, bio onemogućen u vršenju predsedničkih dužnosti, Nikolić bi postao vrhovni komandant Vojske Srbije, imao bi pravo da proglasi vanredno stanje, da stavi veto na doneti zakon i da ga vrati na ponovno razmatranje. Mogao bi ukazom da postavlja i opoziva ambasadore Republike Srbije, da raspusti Narodnu skupštinu i raspiše izbore za narodne poslanike."

Da li u tom slucaju TN moze da raspusti N. skupstinu a da NE raspise izbore???


kraj komentara

U toku je proba novog blog softwarea pa je ovde popustila kontrola. Zato zatvaram sve svoje blogove za komentare.

SK, 01.06.2007.