Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Parking

Piše Peconi

ali ne za nas...ali ne za nas...Nebo i zemlja su se sastavili. Jedva ulazimo u kola u Eglingu praćeni munjama i gromovima.Kiša pada gusta i jaka praveći zavesu kroz koju se jedva nazire kolovoz. Umorni smo od već pređenih 550 km i poslednje što nam je trebalo je ovaj pakao od vremena. Neko pominje Lajpcig i grad koji je urnisao gomilu kola. Ujeda se za jezik. Grad počinje da dobuje po Hromom Dabi. Smanjujemo brzinu na 30km  i molimo Boga da u jednom komadu dodjemo do parkinga Allianz Arene. Gregor se dodatno moli za Hromog Dabu. Još samo 40 km.

Uspevamo da sa lokalnog izađemo na autoput i čini se da je najgore prošlo jer je grad prestao da pada, mada se kiša ne predaje. Vozimo prateći putokaze za stadion i već nam se čini da smo izabrali pogrešan izlaz, jer ničega unaokolo nema, kada se kao ogromna bela atomska pečurka pojavljuje Allianz Arena. Prvi utisak je zaista fascinantan. Neko je doživljava kao veliki svemirski brod, neko kao hram kome dolaze navijači-vernici iz svih zemalja, ali jednostavno ne možete ostati ravnodušni.

Arhitektonsko čudo i ponos Nemaca na ovom svetskom prvenstvu zaista opravdava ono što smo o ovom zdanju čuli. Zaboravljamo na sve muke uključujući i poražavajuću činjenicu da sa slonovima umesto odlučujuće igramo prijateljsku utakmicu bez ikakvog takmičarskog značaja. Gledamo lepoticu kojoj se polako približavamo i smejuljimo se. Dolazimo u zasluženo utočište. Opušteno vozimo u samo podnožje Arene i videvši bezbrojna slobodna parking mesta hvalimo nemačku organizaciju, preciznost i  verifikujemo ostale  pozitvne stereotipe o Nemcima.

Prilazimo jednoj od rampi i  pitamo za ulaz. Traže karte. Uobičajena procedura, mislimo i pokazujemo im karte. Ja, Ja ali to su karte za fudbalsku utakmicu objašnjava nam genije na rampi. Ne nego za balet moronzee. Gospodo to su karte za utakmicu vama trebaju karte za parking . Dobro genije daj da kupimo te karte i diži tu rampu više. Gospodo vi ne znate. Karte za parking na Allianz Areni kupuju se putem Interneta nekoliko meseci unapred. Gledamo ga i ne verujemo svojim ušima. Još ne penušamo jer računamo da je ovaj samo redar a i klinac je pa ne zna dete šta je 600 km od Kelna do Minhena.

Obrćemo pola kruga oko Arene i dolazimo do druge rampe. Tu je i policaj. Sad ćemo se razjasniti, platiti tih pet evrića i ući. Pravimo se ludi i za jednim kolima kojima je dignuta rampa pokušavamo da uđemo. Za malo. Policaj nas zaustavlja i kreće umobolna priča o internetu, pretplatnim kartama za parking itd. Sad smo već opasno besni, ulazimo u verbalni duel prvo kulturno na englekom, onda znatno maštovitije na srpskom. Ništa ne vredi. Pa gde ćemo čoveče. Ima jedan parking za vas bez karata. Tu pravo, pa desno, pa levo i još malo desno i tu ste. 6 km od Arene. Po kiši i vetru. Idemo, psujemo, ponovo stereotipi o Nemcima ovog puta jasno vam je kakvi. Slutilo je na zlo. Definitivno smo se parkirali. Dalje se zviždi.