Neki od vas su verovatno upoznati sa slučajem Elsevier - najveći izdavač naučnih časopisa. Sve je počelo jednim blogom poznatog matematičara Tim Gauersa (Tim Gowers) sa Kembridža. Onda se to pretvorilo u masovni bojkot - The Cost of Knowledge. Onda je Elsevier reagovao pocetkom Februara sa porukom upućenoj naučnoj sredini, ali se čini da je to nedovoljno.
Ukratko, naučnici širom sveta su se uključili u bojkot Elsevier-a iz mnogo razloga. Jedan od najbitnijih, bar za mene, je da su cene užasno velike. Drugi razlog je što te oni primoravaju da kupiš i časopise koje ne želiš, jer su, isključivo za našu sreću i polzu, naravno, stavljeni u pakete sa važnim časoposima koje želiš (ove pakete je nemoguće rasturiti i kupiti pojedinačne pretplate na časopise). Dalje, pretplata na elektronske časopise ima ograničeno trajanje, Moja biblioteka troši neverovatnu sumu novca na elektronsku pretplatu, što znači da mi imamo pristup svim časopisima iz paketa koje smo kupili, ali ti paketi i dalje ne "pripadaju" nama (za razliku od štampanih kopija koje, kad jednom platiš, ostaju zauvek tvoje). Ako sledeće godine nemamo novca da produžimo ugovor sa izdavačem, nećemo više imati pristup tim časopisima (na ovaj način se ostvaruje permanentni harač, ne moraju više ništa ni da izdaju, samo da skupljaju pretplatu za ono što je več objavljeno). Novac koji smo prethodno platili bi tako otisao niz vodu, ko je čitao dok je bilo dostupno, čitao je, ko nije, doviđenja. Biblioteke su sve više primorane da rade backup takvim časopisima o svom trošku, ali nažalost ne svi izdavači dozvoljavaju takvo rešenje. Izdavačka industrija je vrlo moćna i tačno zna kako da cedi novac od korisnika na vrlo pokvaren način ako mene pitate.
Evo obrazložiću zašto mislim da su obične krvopije. Elsevier je imao 36% profit za 2010. godinu u kojoj su zaradili su 724 miliona funti. Naravno, oni su profitna organizaija, cilj im je profit i to nije sporno, ali ipak, kako je moguće da su tako profitabilni? Vrlo je jednostavno, jer oni zarađuju na volonterskom radu naučnika stvarajući implicitan mehanizam za prelivanje sredstava namenjenih istraživanjima koja su obezbeđena kroz poreze i privatne investicije.
1. Elsevier nema nikakvog udela u finansiranju istraživanja koja vode u objavljene radove (osim indirektnog, plaćajuči porez, koji bi plaćali i da su se bavili nečim sasvim petnaestim).
2. Elsevier nema nikakvopg udela u plaćanju vremena koje naučnici provode u pisanju radova (ove troškove snosi matična institucija).
3. Naučnici volontiraju kao editori (nikakav trošak za Elsevier, osim nešto malo za e-mail korespondenciju).
4. Naučnici volontiraju kao recenzenti radova (opet, nikakav trošak za Elsevier, osim e-mejla, naravno).
5. Naučnici sami pišu, modifikuju, proveravaju, prave figure, tabele i bibliografiju za svoje radove (nikakav trošak za Elsevier).
Ali ovo je tek čist seks ... kako oni uspevaju da zarade tako velike sume novca uz takak procenat profita?
Evo ovako:
1. Naučnici prvo potpišu da predaju COPYRIGHT Elsevier-u bez ikakve nadoknade, naravno.
2. Univerziteti/biblioteke/naučnici onda plaćaju astronomske pretplate kako bi imali pristup radovima koje su sami osmislili, kreirali, ocenili, ...
Razlog zbog kog ovaj biznis model (ti meni daš besplatno, a ja ti onda naplaćujem svake godine) prolazi je jednostavan i svodi se na to da im to akedemska/naučna sredina dopušta. Naime, ta ista akademska sredina je odredila uslove za napredovanje u karijeri, a jedan od ključnih uslova je izdavanje radova u časopisima sa što većim impakt faktorom. Dok se mi sami ne osvestimo da to nije u redu ništa se neće promeniti.
Inače Elsevier je reagovao na bojkot naučne zajednice tako što su poslali mejlove na adrese naučnika i akademskih administratora s "obećanjem da će se popraviti" i izjavom da ne podržavaju predlog zakona (Research Works Act) koji je u to vreme bio u proceduri u Američkom Kongresu (malo jadno/ironično, jer je pokretanje ovog predloga, u velikom delu, bilo rezultat njihovog lobiranja). To nije dovoljno. Sve dok ne smanje svoje nenormalno velike cene za pretplatu na elektronski pristup i dozvole pretplatu na pojedinačne časopise ili manje pakete (s razumnim cenama) ja podržavam taj bojkot, jer vidim koliko smo morali da skratimo budžet u biblioteci i čak prekinemo povoljne ugovore s nekim drugim izdavačima samo da bi uspeli da održimo korak s cenom paketa za Elsevier.
Ova priča će verovatno morati da se updejtuje u neko dogledno vreme, jer se stvari pomeraju. Stvaranje uglednih open access elektronskih časopisa na samim univerzitetima je verovatno najbrže rešenje, jer potrebna infrastruktura (kvalifikovani ljudi, moćni serveri, tehnička podrška) već postoji.
Stay tuned ...