Dašak vremena, tj dašak po dašak su mi doneli radost slušanja vesti u krevetu kad se probudim „prerano" za ustajanje, ali prekasno za dodatno uranjanje u san. I onda me te vesti munjevito uspavaju, i to duboko, pa često bace u neko kontekst-senzitivno sanjarenje.
Jutros je tome kumovala vest kako je neki policajac u Australiji, dal u tridesetim, znači ne pripravnik, taser-m (visokim naponom) raspalio po 95 godina staroj bakici u tamo nekom staračkom domu. U svoju odbranu je rekao da jeste, bakica se jedva kretala uz pomoć hodalice (walking frame), ali je imala nož za stejk u ruci. Bakica je pala, udarila se i sada je u kritičnom stanju.
Pardon, u vesti na koju sam ja naišao se ne kaže „starački dom", nego „end of life facility". Ja sam mislio da su starački domovi to po definiciji, ali sada mi se čini da su širi pojam i da pored ovakvih ustanova kao u ovoj australijskoj priči postoje i druge vrste biznisa na tu širu temu. Ja imam dobro ime za jedan takav: Pretposlednja šansa.
Nebitno je da li se ljutita bakica kretala čak direktno ka policajcu brzinom od 200 ili 300 metar na sat, razlog njegove reakcije se kod mene svodi na dve opcije: uplašio se, ili je bio besan na bakicu koja nije ispoštovala njegovo „stoj, pucaću" upozorenje.
U nekoj pre-woke prošlosti bi tako dalek događaj mimo svih očekivanih i iskrenih osećanja iscedio i neki crno-humorski osmejak kod nas, ili mene, kao izraz nemoći pred bizarnim okolnostima. Ovog puta to nije bio slučaj.
Danas mojoj ženi i meni više nije besna šala besna pomisao kako bi AI i roboti mnoge poslove bolje radili od ljudi.
Istovremeno, u kvantnom smislu, a pre 5-10 godina u klasičnom smislu uvukla mi se cinična nota u osmeh. Sitna, drugi je uglavnom ne primećuju, ali meni bitna posle skoro 60 godina trivijalne navike na ili na prvi pogled preozbiljnu facu kad me niko ne gleda, a da sam ja svestan toga, ili na vidi-debil facu sa iskrenim kezom od uveta do uveta dok pričam sa drugim ljudima ili ne pričam ali se zanesem u maštanjima mimo pristojnih granica nekontrolisanog fiziologiziranja.
Pokušaj da introspekcijom saznam šta mi je ne donosi rezultate pošto u ogromnoj većini slučajeva ne nalazim ništa cinično u sebi.
To ostavlja kao verovatan uzrok jednu prividno prostu dijagnozu: moj interni, mentalni model realnosti se polako odlupljuje od stvarne prirode te realnosti i ja nemam ad-hoc alata na raspolaganju da to „graciozno" dolepljujem. Mogao bih da razmislim sa koje strane je Guliver, a sa koje Liliputanci, ali mrzi me, nisu još svi končići popucali. A i možda mi se ne svidi odgovor.
Igrom nevezanog slučaja sam, isto tako, pre 5-10 godina naleteo na prve primere gde AI bolje razume graničnu semantičku orijentaciju proizvoljnog teksta od prosečnog čoveka.
Pojašnjenje: zamislimo pismene ljude koji su napisali interesantan tekst koji je neutralan po pitanju veselo-tužno dihotomije. Pa su ga onda malo pomerili u jednu stranu, jedva primetno. AI je, sad davno, počeo da primećuje te pomeraje bolje od prosečnih ljudi.
Ili, na AI generativnoj strani imamo jedan drugi interesantan primer: mi ljudi odlično primećujemo kad nečiji osmeh nije iskren. Ali ne umemo da objasnimo zašto je to tako. Jedan primer jednog razloga je jedan mali mišić tamo negde blizu kraja obrva koji se ne pomera kad se smejemo na silu, a pomera se kad se iskreno smejemo.
Između iskrenih i usiljenih osmeha postoji standardna pustoš sive zone. AI već sad i tu nešto bolje pliva od nas, humans.
Generative AI će na licima avatara, robota pomerati šta god treba da se pomeri pred željnim i žednim očima ljudi za koje je generative AI instanca konfigurisana da se ponaša kao batler, sluga. Ljudi vole sluge. Ruke i telo će neprimetno da igraju baš onako kako to „klijenti" vole.
Jednog dalekog dana u budućnosti ljudi će nestati i ostaće samo ono što mi danas zovemo „veštačko", „mašine", emanated ili „samo" informativne - opet emanated, pošto šta bi to uopšte značilo biti „emanated" kako kompleksnost informativnog sistema preskoči gomilu pragova. I to se verovatno neće desiti u terminator-maniru, nego ćemo mi to želeti, polako, iz generacije u generaciju. Vremena o kojima se radi se ne mere u milionima, ili desetinama hiljada godina.
Primer te i takve evolucije: prva veštačka mrežnjača (retina) male rezolucije je ugrađena slepom čoveku za vreme prve polovine B92 bloga. Imala je male žičice koje su vodile ka bateriji za napajanje izvan tela. Nije prošla ni godina dana kako su žičice izbačene i nove verzije su se napajale indukcijom iz specijalnih naočara. Te mrežnjače su bile male rezolucije, ali od interesa slepim ljudima i u tim eksperimentalnim fazama. Sasvim je unutar krive tehnološkog razvoja mogućnost da će za nekoliko desetina godina, ili malo više, veštačke mrežnjače imati i bolju rezoluciju i bolji frekvencijski opseg od prirodnih, plus će imati bolje neuro-controlabilne zoom-in/out mogućnosti.
I ma koliko nama zvučala strana i odbojna mogućnost da će jednog dana deca za 18. rođendan na poklone dobijati zamenu prirodnih mrežnjača veštačkim nas tada neće biti, a ljudska radoznalost, volja za proširenjem mogućnosti i redukovan strah od trivijalnih intervencija će uraditi svoje.
Slično će biti i sa veštačkim „crvenim" krvnim zrncima - udahnemo N puta pa odemo pod vodu pola sata, zvuči cool, intervencija trivijalna po defaultu - veštačkim zglobovima, koskama, srcima.
Zapisi o ljudima će ostati, naravno, dok polako ne postanu interesantni koliko je i nama interesantna sociologija čopora šimpanzi danas, pa na kraju ostati, de-facto, ne mnogo više od „zapisa u vetru, i gravura u vodi što teče".
Dobro, de, znam da ste gledali AI, pročitali TBP, takoe, a i možda sjebu ovaj woke movement, da bar ne patimo dok možemo da patimo, nego je prosto fascinantno koliko brzo, široko, pa skoro i duboko se on rasplamsao po zapadnim ostrvcima.
Dok, sa druge strane, AI i tehnologija gase što se ugasiti može.