Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Bolonjeze u srpskom loncu

Pitanje: Kako se prenosi sadržaj akumulatora?

Odgovor: Vrlo pažljivo, sa zatvorenim poklopcima ćelija, da se kiselina slučajno ne bi prosula.

Pitanje: Koje su operacije sa magacinima?

Odgovor: Probuditi čuvara da otključa magacin, istovariti robu, utovariti robu, ponovo probuditi čuvara (opciono).

U slučaju da ste ovako ili slično odgovorili na postavljena pitanja, onda sigurno ne znate ručno da pomnožite dva negativna binarna broja sa decimalama, te da rezultat predstavite u oktalnom brojnom sistemu. Šta će vam to? Da proverite da li vas potkrada kasirka iz obližnjeg diskonta ili da utvrdite koliko će vas koštati legalizacija (softvera ili kuće, svejedno)? 

Ako ste student na nekom od fakulteta ili viših škola u zemlji Srbiji, sve pomenuto morate znati da bi položili ispit iz informatike.

Čemu služi obrazovanje? Pretpostavljam da bi stekli određena znanja i veštine iz oblasti koja nas interesuje i kojoj želimo da posvetimo svoju karijeru. Većina oblasti poslovanja danas zahteva poznavanje rada na računaru stoga je uvođenje informatike u srednjoškolsko i višeškolsko obrazovanje više nego opravdano.

Na svu sreću, smerovi koji u sebi imaju predznak informatički već duži niz godina imaju program koji donosi znanje koje se po završetku školovanja može odmah primeniti u praksi. Učenici i studenti služaju osnove umrežavanja, programiranja u C-u, a u poslednje vreme i Web programiranja, što je za svaku pohvalu.

Međutim, šta je sa onima koji su se opredelili za poziv koji podrazumeva računar ne kao osnovnu alatku, već kao podršku u radu. Njima je potrebno poznavanje rada na računaru i to im je pruženo u vidu predmeta koji se, od ustanove do ustanove zove, „Informatika“, „Osnove računarske tehnike“, „Računarski sistemi“ i sl. I kakva znanja se stiču na pomenutom predmetu? Rad u Windows okruženju, Office paketi, Internet?

Ništa tako beznačajno. Budući inženjeri metalurgije, brodogradnje, građevine, šumarstva ili menadžmenta upućuju se u tajne flip-flopova (nije onaj skakavac iz „Pčelice Maje“, već sklop sa dva stabilna stanja), rada sa registrima, unutrašnjim spremnicima mikroprocesora i sl. I to offline, naravno. Papir je čudo.

Priprema za ispit iz ovakvog predmeta predstavlja besomučno bubanje termina iz knjige koji ne samo da su nerazumljivi polaznicima, već im neće trebati nikada više u životu. Osim ako se posle više železničke ne prebace na elektrotehnički fakultet i odluče da se profesionalno bave dizajnom mikroprocesora.

Kad smo već kod više železničke, na njihovom sajtu objavljen je dokument sa rezultatima ispita iz pomenutog predmeta u julskom ispitnom roku. Od 43 studenta, njih 24 nije položilo. Više od pola, koliko sam uspeo da ustanovim kada sam heksadecimalnih 002B podelio sa 00011000 u binarnom sistemu.

Potpisnici smo Bolonjske deklaracije već dve godine, ali mnoge škole izgleda nisu čule za to.

 

P.S. Moj drugar Bane je želeo da postane programer. Sredinom 80-ih nije se moglo lako doći do računara u kući, te je Bane upisao devetu beogradsku. Prve dve godine je izgubio na opštim predmetima, zahvaljujući pripadnosti poslednjoj generaciji koja je išla po čuvenom Šuvarevom sistemu obrazovanja. Druge dve godine je učio Cobol. U teroriji, uglavnom.

Počele su crne devedesete, teška situacija u porodici, morao je što pre da počne da zarađuje za hleb. Programeri su bili tražena roba, ali pominjali su se neki čudni termini kao što su Clipper, Delphi i C. Bane je znao engleski, ali nije mu bilo jasno kakve veze jedrenjak, starogrčko proročište i domaći proizvođač prehrambenih proizvoda imaju veze sa programiranjem. Već deceniju i po radi kao vozač u GSB-u. Pošten posao.

Ali Bane je želeo da postane programer...

 

P.P.S. Odgovor na pitanja s početka teksta su:

akumulator – store, move

magacini: read, push, pop