Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

KIJAVCI ILI TRANZICIONI GASTARBEIT (3)

RAZBIBRIGA 

Ponovo se izvinjavam okupljenima jer sam u predjasnjem blogu zaboravio da uz naslov stavim broj 2 (dva) pa su neki pomislili da sam greskom poslao istu stvar.

Pitao me neko da pisem o dogodovstinama sa pregovora o Kosovu. Da znate, zabava ludacka. Kad sam dolazio prvi put u Vijenu, u palatu Auepsberg gde se posledjih par meseci pregovara, spremao sam se ozbiljno. Citao  sam (ponovo) sve sto je do tada objavljeno, obnavljao telefone (posto je stari mobilni u kome mi je pamet ostao u Ukrajini - neko vreme sam, dakle, bio bez pameti i bilo mi je divno), zvao stare kontakte, slusao njihove mudre analize i sinteze, analizirao i sintetisao i sam i tome  podobno. Kad ja tamo,  a ono cvrc!

Evo kako to izgleda: 

Srpski novinari i ostali sa podrucja na kome se nekada govorio srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik se obicno skupe vece uoci pregovora u hotelu Wandl gde odseda srpska delegacija, da cekaju istu da dodje i kaze nam sta ce raditi sutra (kao da mi ne znamo). Delegacija obicno leti avionima najveceg domaceg avio prevoznika (da ih ne reklamiram), pa ume i da kasni.

Sedimo mi tako i kolektivno zvocamo da malo zaradjujemo, onda razglabamo o kreditima, deci, jeftinim zamrzivacima, automobilima, kompjuterima i malcice o politici, kojom prilikom se obicno zgrazavamo nad idiotizmima nasih nacionalnih lidera. Onako djuture.

Obicno se nakon prvih sat vremena neko digne da naruci kafu i obicno (kao za pakost) bas tada pristizu clanovi srpske delegacije.

Otrcimo, poturimo im mikrofone pod nos i ljudi kazu sta imaju. Manje ili vise kratko. Mi volimo krace izjave jer onda imamo manje da pisemo, rezemo, montiramo, itd, sto nam sve ostavlja vise vremena za koriscenje ostatka veceri za pametnije stvari.  

Onda nasim citaocima, gledaocima & slucaocima vecito gladnim informacija o pregovorima posaljemo nase epohalne i Pulicera vredne izvestaje o tome kako je pregovarac taj-i-taj izjavio kako ce srpska delegacija zatraziti to-i-to.

Potom neko pozove ponekog iz delegacije kosovskih Albanaca i dobije izjavu koja je odraz u ogledalu one prethodne. Onda posaljemo i to.

Zatim sa uzasom shvatimo da se kafa ohladila, dignemo ruke od iste pa odemo negde da jedemo (a da nije preskupo).

Ujutro se skupimo u palati Auepsberg oko 9. Ja sam shvatio kako mi je mnogo lepse da dodem malo ranije pa da da natenane popijem vanilla capucino i pojedem krofnu u jednom obliznjem Starbucks-u.

Potom u holu palate trazimo pepeljare koje cistacice obligatno sakrivaju po garderobi. Mislim da je u pitanju zavera jer smo iste (pepeljare, ali kad zrelo razmislim i cistacice) nalazili na najneverovatnijim mestima.

Dok mi to radimo, zaposleni u odredjenoj austrijskoj radnoj organizaciji koja se bavi obezbedjenjem odredjenih lica i objekata u odredjeno vreme i na odredjenim mestima (u Srbiji je ista ranije bila poznata kao VI uprava), postavljaju onaj metal-detektor sto radi PIIIIIIIP ako zaboravite kljuceve u dzepu i isto kao i mi razglabaju o tome kako malo zaradjuju i kako im se bas ide na godisnji odmor i sve tako...  

Bas nekako kad nadjemo pepeljare, dolaze UN pregovaraci koji nam ne kazu nista.

Posle UN delegacije dodju i prodju nasi (iz Bgd-a)  koji nam kazu jos ponesto.

Onda prodju i kosovski Albanci koji sa svojima razgovaraju na albanskom, a sa nama na engleskom. Poneko kaze nesto i na srpskom.  

Nesto sam zapazio. Tokom prve i druge runde pregovora svi iz obe delegacije su do jednog imali nova odela i cipele. Nakon tih par uvodnih rundi pocele su da se pojavljuju starije i bolje razgazene cipele, sakoi usijani (uglacani) po rukavima  i laktovima - od sedenja po sastancima ili kafanama (takozvani forumski rukav), iskrzani reveri, itd. Da li im je vec postalo svejedno?

Elem, odu oni uz stepenice i mi ostanemo sami. Sto rekla moja pokojna baba "ko suva drva". Mi ovamo, albanski novinari sa Kosova onamo. Po neko pridje, pa se i pozdravimo. Pa se razidjemo. Poneko ostane da kucka izvestaje na racunaru (kako li smo izvestavali bez mobilnog i kompjutera?), poneko ode u svoju becku redakciju.

Novinarska bagra se skupi ponovo popodne, ovaj put prosirena i za neke strane medije kojima sve to nije vec odavno dosadilo. 

Medjunarodni pregovarac (obicno Albert Rohan, ali ima i drugih) dodje i kaze kako su "razgovori bili otvoreni i intenzivni" (znaci svadjali su se). Dalje, "kako je napravljen odredjeni napredak" (znaci nije uradjeno nista) jer su "obe strane identifikovale probleme" zbog kojih su (e ovo vapije do neba) i dosle tu gde su. I to je to.

Zatim nastupe prvo jedni pa drugi (u zavisnosti od toga ko prvi mora da trci i hvata avion ili je zakazao bolji provod od druzenja sa nama) i kaze kako nista nije dogovoreno i kako nece ni biti dogovoreno jer:

a) Kosovo moze dobiti siroku, ne! najsiru autonomiju, ali mi ne odustajemo od toga da je Kosovo neotudjivi deo Srbije

b) Kosovo mora postati nezavisno. Mi ne odustajemo od nezavisnosti i svi pregovori se vode u tom pravcu.

I jos, svako kaze kako je "nas predlog konstruktivan" i optuzi drugu stranu za opstrukciju.

Onda svako na svoju stranu. Neki put se vidimo (novinari - politicari su otisli - pogledati gornje pasuse) kasnije uvece na pivu. Onda ja sednem u auto i vratim se u Bratislavu (55km). Zabava ludacka.

Odlucio sam da ostanem par dana u Austriji kad odem sledeci put u Bec. Ima nekih stvari koje bi hteo da vidim, a nikako da stignem vec godinama...

Pade mi napamet i ovo: Znate li kako je pocinjao uzdbenik, e sad, bese li novinarstva ili oblika novinarskog izrazavanja, bir vaktile, u vreme usmerenog obrazovanja?

"Novinar je drustveno-politicki radnik." A? Paz'te vi to!