Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Demokratija

Mi zivimo u demokratiji. Dve trecine drzava na planeti su demokratske. Ono sto je nekada bila samo neobicna praksa zemalja s obe strane severnog Atlantika danas je standard za citavo covecanstvo. Nedemokratski rezimi su malobrojni i uglavnom (sem par izuzetaka) pokusavaju da se prikazu u demokratskom svetlu tako sto organizuju izbore na kojima se doduse unapred zna pobednik. Antidemokratske ideologije kao fasizam i komunizam su diskreditovane.

Cini se da je demokratija pobedila. Da li je to bas tako?

"Zamislite da su izbori slobodni i posteni i da na njima pobede rasisti, fasisti, separatisti...", rekao je Richard Holbrooke jednom prilikom, "To je nasa dilema."

Ovo se odnoslio na bivsu Jugoslaviju, ali u velikoj meri vazi za druge delove sveta. To je fenomen poznat kao iliberalna demokratija.

Za ljude na Zapadu demokratija znaci liberalna demokratija - sistem koji karakterisu slobodni i fer izbori, ali ne samo to, karakterise je i vladavina zakona, podela vlasti, ljudska prava i slobode... Nista od ovoga nije prirodno vezano za demokratiju, vec za liberalizam. Liberalizam se na Zapadu stopio sa demokratijom, u nekim drugim zemljama, ukljucujuci i Srbiju, nije.

Demokratija definise nacin na koji se neka vlast bira. Liberalizam, s druge strane, odredjuje ciljeve te izabrane vlasti i to na nacin da vlast brani i stiti slobodu pojedinca. Ako neka zemlja ima vlast koja se bira na izborima, a potom ta ista vlast ugrozava slobodu tih pojedinaca, onda imamo iliberalnu demokratiju. Ovo je upravo posledica nepostojanja prirodne veze izmedju slobode i demokratije. Eto mi demokratiju imamo vec sest (ili sesnaest?) godina, ali bez slobode. Nista ne garantuje da iliberalna demokratija ne sklizne nazad u diktaturu ili cak u totalitarni sistem.

Mi mozemo da udjemo u istorijsku analizu zasto su neke zemlje dostigle liberalnu demokratiju, a neke nisu, ali se plasim da cemo se vratiti do rimskog imperatora Konstantina i njegove odluke da se preseli u Carigrad, a da za sobom ostavi Pontifika u Rimu. Uostalom mi nasu istoriju ne mozemo da promenimo - kakva je, takva je. Medjutim, mi mozemo da ucimo iz istorije i da pokusamo da odgovorimo na pitanje: koji to faktori odlucuju da li ce zemlja biti liberalna demokratija ili nece?

Jos davne 1959. Seymour Martin Lipset je rekao: "Sto zemljama ekonomski bolje ide, to im je veca sansa da odrze demokratski sistem." Ova Lipsetova teza je otvorila citavu lavinu debata i istrazivanja, pojavile su se ralicite skole, neke su branile ovu tezu, neke su je pobijale, ali nakon skoro pola veka ova teza je jos uvek validna.

Najobimniju statisticku proveru ove teze uradili su Adam Przeworski i Fernando Limongi. Oni su ovu analizu izvsili na uzorku koji su obuhvatale sve zemlje u svetu u periodu od 1950. do 1990. godine. Pogledajmo koji su njihovi rezultati:

  1. demokratija u zemlji koja ima per capita BDP ispod 1000 dolara moze da ocekuje zivotni vek od osam godina.

  2. demokratija u zemlji sa per capita BDP-om izmedju 1500 i 3000 dolara moze da ocekuje zivotni vek od 18 godina

  3. demokratija u zemlji sa per capita BDP-om izmedju 3000 i 6000 dolara moze se nazvati dugovecnom - trajace decenijama

  4. u zemlji sa preko 9000 dolara BDP-a po glavi stanovnika demokratija je gotovo besmrtna - trajace vekovima.

Ako uzmemo da je kod nas demokratija stara sest godina (ili sesnaest?), a da nam je per capita BDP manji od 6000 dolara po glavi stanovnika, mozemo ocekivati da ce nasa demokratija trajati decenijama. A vidimo da je vec krenula nizbrdo. Ako zelimo da udjemo u red dugovecnih (ili besmrtih) demokratija, moramo da se obogatimo.

Zasto bogatstvo donosi slobodu? Najpre bogatstvo omogucava formiranje srednje klase, gradjanskog drustva, burzoazije - sloja koji je ekonomski nezavisan od drzave. S druge strane sistem odnosa i ravnoteza snaga koji uz to idu uticu da drzava podredi sebe cilju da stiti slobodu pojedinca.

Pogledajmo zapadnoevropske zemlje krajem XIX i istocnoazijske krajem XX veka i videcemo ovu vezu. Sve ove zemlje su prosle kroz ekonomske, a tek potom kroz politicke reforme.

Novac sam po sebi ne donosi slobodu. Vazno je i da je taj novac zaradjen. Bliskoistocne zemlje, pre svega Saudijska Arabija, imaju izuzetno visok BDP, ali ne mogu se nazvati demokratskim. To je zato sto u tim zemljama bogatstvo nije zaradjeno vec je rezultat eksploatacije prirodnih bogatstava, u ovom slucaju nafte.

Dakle, bogatstvo zaradjeno u kapitalizmu donosi slobodu.

Po mom misljenju, ono sto nama treba je da predjemo granicu BDP-a od 9000 dolara po glavi stanovnika. Za pocetak bar da predjemo granicu od 6000 dolara, nakon cega ce sansa za propast nase demokratije pasti na 1:500.

Drugim recima, svi oni koji su pre nekoliko godina gutali suzavac, sada treba da se bace na bogacenje. Nama ce biti lakse nego zapadnoevropskim drzavama, zbog globalizacije koja je uzela maha. Bice nam lakse nego istocnoazijskim drzavama jer je proces globalizacije danas mnogo snazniji nego pocetkom devedesetih.

Svako ko voli slobodu, mora prvo da zavoli novac. A onda da ga zaradi. Do tada citajte blog Sase Radulovica.

Ovim se zavrsava moj kratak osvrt na politicku situaciju u Srbiji i pravo da kazem, vec mi je dosta. U sledecem postu vracam se uobicajenim temama. Mislim da je vreme da napisem koju o Kini.

Iskreno Vas
鄧小平

P.S. Zahvaljujem gos'n Milentiju sto je uocio gresku vezanu za BDP Srbije i koju sam ispravio.


"Svako ko voli slobodu, mora prvo da zavoli novac."

Da li autor ovog texta procita svoje recenice?

Ne sumnjam u dobru nameru autora gledajuci text u celini, ali ovakvi izleti ne bi smeli da se desavaju.

Pozdrav


Cuj procita...

... verovali ili ne, on ih cak i napise!

Ovu recenicu, kao i ostale, treba citati u kontekstu. Dakle: Svako ko voli slobodu, mora prvo da zavoli novac. A onda da ga zaradi.

To znaci da nam je za liberalnu demokratiju potrebna srednja klasa koju cine ljudi koji su svoj novac zaradili.