Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Moja Heroina

Nikada neću zaboraviti tople oči Draginje Radinović. Ove oči su pola veka bile oči majke za četrdesetoro napuštene dece, ometene u razvoju. I sada je svakog jutra majkom zove četvoro dece koje su roditelji napustili odmah po rođenju. O njoj nema linkova, jer skoro da uopšte nije zabeleženo ono što je učinila. Nemam čak ni fotografiju. I šta sad ja da napišem? Kako god da krenem sve je sitno i bledo. Samo zamišljam bebe, napuštene i zaboravljene, musave, plaču. Kao da su svesne svoje neizvesne sudbine započete još na onom ultrazvuku na kom su roditelji saznali i odlučili. I onda zamišljam Draginju i njenu ruku, sa kožom grubom od motike i zemlje, i oči pune suza kada god se spominju deca. Zatim zamišljam jutra ove dece u nekoj novoj kući, zbunjena, vesela i teška. Zamišljam njihove rođendane i narandže za poklon. I njihove prve korake, ponovo praćene Draginjinim suzama, tužnim i sretnim u isti mah. Prve ocene, prve ljubavi. Prva neprihvatanja okoline koja je, kao i sva ostala, Draginja umanjivala do neprepoznatljivosti svojom nepokolebljivom podrškom i nedvosmislenim prihvatanjem. I tako četrdeset puta. Draginja je rodila i odgojila dve ćerke, sada već odrasle žene, i ima unuka. Kada se vidimo ili čujemo uvek je radosna, nema nikakve primedbe, nikoga ne osuđuje. Nije za nju problem čak ni to što nikada nije imala platu, ni to što nema penziju ili bar telefonski priključak. Ima samo jednu želju, da povede decu na more prvi put u životu.


Draginja

je to samoinicijativno radila? Bez ikakve institucije iza sebe? Redak covek...


Draginja

je premalo i najveci uspeh ovog sveta bio bi da multiplicira takve ljude. Treba sa vremena na vreme svi da posete jedan od domova za nezbrinutu decu, da odnesu nešto, garderobu ili igračke. I da onda vide šta deci znači jedna Draginja.


Pa jeste samoinicijativno,

dakle tako je sama odlučila, ali hraniteljstvo funkcioniše preko Centra za socijalni rad, a Draginja kaže da je sa njima uvek imala sjajnu saradnju. Ali, dobro, Draginja se svakako nikada ne žali. U našem sistemu jedan od načina za zbrinjavanje napuštene dece već dugo su hraniteljske porodice. Čitava sela imaju već tradiciju hraniteljstva.


U Srbiji

nikad nisam imao kontakta sa hraniteljskim porodicama ali je u Kanadi sa mnom radio jedan imigrant iz Rumunije koji je to radio, pored svoje troje dece imao je jos dvoje koje je dobio od drzave na brigu, doduse tamo postoji i znatna novcana pomoc za takve porodice ali opet kad sam bio kod njega u kuci delovalo mi je da sam u vrticu, na sve strane decije stvari, graja... strava.


Potrebno je više takvih ljudi...

... i potrebno je mnogo više raditi na edukaciji ostalih. Recimo, lepo je što država plaća troškove veštačke oplodnje, ali bi isto tako bilo lepo kada bi država napravila program gde bi se tim parovima koji pokušavaju da dobiju dete, predstavile i prednosti usvajanja deteta ili mogućnosti hraniteljstva. Da se uporno radi na odbacivanju duboko usađenih predrasuda.

Stvarno nije važno ko je rodio to dete i nisu roditelji oni koji ga ostave, nego oni koji ga vole, odgaje, žive sa njim i brinu o njemu. Dete će biti onakvo kako ga vaspitaju.

Iz sopstvenog iskustva mogu da kažem da je usvajanje deteta najdivniji trenutak u mom životu, i da je to dete moja najveća radost.


U pravu ste

da to nisu roditelji, jer ova reč ima pre svega pozitivnu konotaciju. Bilo bi mi strašno žao da povredim vaša osećanja na ovaj način. Mnogo sam razmišljala upravo o tome kako da nazovem te ljude koji ostavljaju decu, pa sam ipak napisala roditelji zbog korena koji potiče od rođenje u fizičkom smislu. A možda koji takav i pročita ovo pa ga dirne to krnje roditeljstvo.


Volela bih da što više ljudi pročita Vaš tekst...

Nema nesporazuma, svuda, pa i u zakonu piše "roditelji", i sa tim nemam nikakvih problema.

Navela to samo kao nešto što uporno objašnjavam svima iz moje okoline koji godinama, na sve načine pokušavaju da dobiju dete "prirodnim putem", a dragoceno vreme prolazi i ne shvataju koliko propuštaju.

Ne znam kako je sada, ali pre 10 godina, na usvajanje su se rešavali uglavnom ljudi koji su se bližili pedesetoj. Naravno da nikad nije kasno, ali tih 20-30 godina su mogli da provedu uživajući u svojoj usvojenoj deci (ništa manje nego u rođenoj), gledajući ih kako rastu i postaju ljudi, pružajući im ljubav i pažnju.

Nisu svesni da je Draginja 42 puta srećnija od njih.

Novi Porodični zakon više štiti decu, a nadam se da će mnogi shvatiti da hraniteljstvo i usvajanje nisu ništa neprirodno. Nešto najvrednije na svetu je veseli dečji smeh.


Ovo je za mene jako bolna

Ovo je za mene jako bolna tema.
Delimično profesionalno, delimično lično.
Imam krajnje emotivan stav i naravno, svesna sam toga, nerealan, da bi nekima zaista trebalo zabraniti da postanu roditelji.
Kada ne znaju da cene ili i ne žele, magičnu priliku koju su dobili.

Topli pozdrav svima koji vole, a naročito decu :)


Bilo bi odlicno kada bi

Bilo bi odlicno kada bi mnogo vise ovakvih plemenitih osoba bilo. Kako se moze dobiti vise informacija o njoj i njenim aktivnostima? Imam sajt www.humanost.org gde ljudi mogu da daju pomoc onima kojima je pomoc potrebna. Spreman sam da prvu sumu koja se skupi putem SMS uplata dam Draginji. Takodje, voleo bih da napisem tekst o njoj kako bi se mozda jos neko odlucio da joj pomogne u njenoj humanoj misiji.


Tuzno...

Tuzno da o takvim zenama ne pise ono tabloidno smece! Kako takve price i sudbine nisu na njihovim prvim stranama?
Sekund mi je falio da se rasplacem... Decu jako volim, imam ih dvoje, obe su jos male. Ponekad, ili cesto, na pamet mi padne koliko dece njihovog uzrasta nisu imala srecu da se rode u normalnim kucama, normalnim porodicama... a deca su tako naivna i mala i nevina i nemocna i... dobra, na kraju krajeva.
Ne bih komentarisao (ne)ljude koji ostave svoju decu, pobegnu od njih. Sta tu da komentarisem? Zao mi kada vidim napusteno kuche, a ne dete...
A zena koja odgoji 40 + 2 dece... tu takodje nema sta da se komentarise. Koliko ta zena ima ljubavi? Koliko ona tek mora da je sretna? Ponosna? Koliko su njena deca ponosna na nju? Kako takve osobe kod nas ne izbijaju u prvi plan? Gde su sve te velike patriote koje su zaradile stotine miliona na patriotizmu i pricama o "nasoj deci", "nasoj buducnosti", "nasim svetinjama"... sta ce ti zgrade i manstiri i crkve ako nemas sretnu decu oko sebe? Ne mislim samo na pojedinca, mislim na zajednicu. A kako ces imati sretnog pojedinca ako imas decu koja odrastaju... da ne sirim pricu.
Sto se tice "cirkusa" i buke i decijih stvari okolo... razbacanih... Ko to ne proba, taj ne zna sta je sreca! Ja se samo bojim momenta kada toga vise ne budem imao oko sebe. Falice mi jako.
Nego, ako je toj zeni zelja da odvede decu na more (zato sam se i ukljucio sa pisanjem, ne da bih mudrovao), pa zar je to bas takav problem? Ja predlazem da mi otvorimo neki mali Fond ili tako nesto (ne razumem se u to) i da fino svako od nas uplati koliko moze i da obradujemo i tu zenu i tu decu. Uspomene se stvaraju i ostaju sa tobom citavog zivota, a bojim se da ih ta deca za sada nemaju bas puno.
Pozdrav svima.
P.S. Vrlo me je obradovala uspesna inicijativa "blogera" B92 da se postavi spomen ploca glumcu D. Maksimovicu, pa sam mislio da i mi ovde mozemo nesto lepo da uradimo.


Izgleda da ćemo

uraditi. Dejan Bizinger je odreagovao i započeo prikupljanje sredstava za Draginju i za decu na http://www.humanost.org/.
Hvala svima koji podrže akciju!


Pitanje

Kako da novac uplatim ja koji sam u Kanadi? Ja nemam SMS.


Ne znam

koja je procedura za vas iz Kanade, bilo bi najbolje da vidite na sajtu koji sam navela gore i da pisete Dejanu Bizingeru.


Konacno

jedna stvar, zbog koje vredi ovde blogovati.

Jelena, svaka cast.


Bravo, Jelena, bravo

Ima dobrih ljudi. Draginja je "najdobrija" toj deci, ali i ti si dobra što pokrećeš temu o tihim heroinama koje nikada i nigde ne bivaju proglašene za nešto, a rade najhumaniji posao na svetu. I dobro je ovo što je počelo tiho da se valja nakon tog bloga. Možda preraste u neku širu akciju.

Drugari, respect!