Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

We are friends – the cultural coarse-graining

To “coarse graining” (grubo grananje) je u početku jasno i razumljivo svima. U proseku ljudi ne razmišljaju previše o činjenici da je istočna kultura različita od zapadne culture. Ili srpska od nemačke.

Kako ta kulturološka reka preseče državne granice bilo bi za očekivanje da će ta reka da se ubrzo smiri i da će grananje postati fino, u proseku. Reka onda ima i granice u vremenu koje treba preseći, pa generacijske.

Ima i druge granice i ja, u stvari, ne pokušam da dam nikakve odgovore.

A Franz Kafka postavlja pitanja mnogo bolje:

” We are five friends, one day we came out of the house one after the other, first one came and placed himself beside the gate, then the second came, or rather he glided through the gate like a little ball of quicksilver, and placed himself near the first one, and then came the third, then the fourth, then the fifth. Finally we all stood in a row. People began to notice us, they pointed at us and said: "Those five just came out of that house." Since then we have been living together; it would be a peaceful life if it weren't for the sixth one continually trying to interfere. He doesn't do us any harm, but he annoys us, and that is harm enough; why does he intrude where he is not wanted? We don't know him and don't want him to join us. There was a time, of course, when the five of us did not know one another, either; and it could be said that we still don't know one another, but what is possible and can be tolerated by the five of us is not possible and cannot be tolerated with the sixth one. In any case, we are five and don't want to be six. And what is the point of this continual being together anyhow? It is also pointless for the five of us, but here we are together; a new combination, however, we do not want, just because of our experiences. But how is one to make this clear to the sixth one? Long explanations would almost amount to accepting him in our circle, so we prefer not to explain and not to accept him. No matter how he pouts his lips, we push him away with our elbows, but however much we push him away, back he comes....”


Da nije grubo mlevenje?

mislim, grananje je ono - razgranala grana jorgovana... :-)

moj Milane jabuko sa grane ... itd.


Možda Dejane, baš sam se

Možda Dejane, baš sam se mučio i sam.

Naime, "grain" je "zrno" iako mi u engleskom za grananje (IT, fizika, npr) koristimo češće "graining" nego "branching".

Jedino što je na srpskom "mlevenje" jednosmerno, tj ne uključuje i reorganizaciju samlevenog u neko novo zrnevlje, a meni je i to trebalo.

Blog jeste i o razgranavanju, samo ne uvek zelenom, cvetnom i mirisnom i, na kraju, za ocekivati je da svi poruku tumače na subjektivan način.

I ja je tumačim. Tj, sve što sam ja sa blogom uradio je stavio na jedno mesto Dalijevu skulpturu i Kafkinu pričicu.


Coarse grains

su krupna zrna. Na izraz Coarse graining se nailazi u termodinamici i multiscale modeliranju (ili sto Wikipedia kaze: The replacement of a fine-grained description with a lower-resolution coarse-grained model is called coarse graining.) pozz.


Ja često koristim reč

Ja često koristim reč "resolution" jedino, ako se dobro sećam, dok sam živeo u Srbiji tu reč bih čuo uglavnom u nekom političkom kontekstu i tako u drugom značenju.

U IT-ju mi reči koristimo za graninig/resolution konteksta ili nekog specifičnijeg informativnog i/ili procesnog domena i mogućnost ontologija da sve to opišu.


Drugovi

ima rezolucija i rezolucija, :).

Mislio sam vise u smislu podele sistema na podsisteme i (skale osmatranja, merenja, dakle rezolucija koja se time definise). Nesto kao representative volume element, RVE. Ma, Milane, brisni ovo, nista bitno.


Znam, ja sam u svom

Znam, ja sam u svom komentaru čak pokušao da se složim ("usaglasim", dok nije Vučko dotrčao).

I za dinamiku. Da postoje reč-dve, i da ih ja znam, za površinu sa talasima, koja još ključa, ima plime i oseke, a svo vreme u proseku raste, verovatno bih to upotrebio.

Tj da sam Betoven od-pera, al nisam :) Ako i ne budem u ovom životu možda u nekom drugom.


Magandiyasutta -

"With the arising of your vision, you might get rid of desire and attachment to the FIVE groups of grasping, and this might even occur to you - This is that health, this is that nibbana..."


Skoro tako ;-) @Stankovic

coarse graining bi u stvari, sad na prvu loptu (ali nemam vremena da smisljam bolji prevod), bilo "prosejavanje na krupno" (ili grubo prosejavanje ili ...), ali najbolje coarse graining sto u stvari znaci zanemarivanje detalja koji su, na trazenom nivou tacnosti, nepotrebni za analizu necega. Dobro malo sam coarse-grainovao definiciju coarse-graininga ali to bi bilo to.

Inace, za b92.net urednike: Maknite onaj uzasan Telesmorov flash add.
Nidje nisam video tako bezobraznu reklamu.


Krupno prosejavanje

bi bilo rešetanje. Pošto je rešeto krupno a sito sitno.


сам' да се ушлицам, упролазу

Код нас у путарској терминологији под course се подразумева одређени слој у попречном пресеку коловозне конструкције ,од оних асфалтних ( хабајућег - wearing course , везног- binder course, те носећег- base course ,а који семеђусобно значајно разликују гранулометријским саставом ,добро и % везива- битумена у њима) До оних доњих (носећих) слојева у потлу ткзв.granular cousre.
појам сејања и сиита небих начињао јер на њима се базира сва
путарска памет код димензионисања кол.конструкција па се бојим да би за читаоце овога блога то био . . .давеж.
термин graining (зрнаст, храпав) пак односи се искључиво на вид површинске обраде поменутих асф. слојева.
итојето . никакaв кафка ту нам не помаже /одмаже ,но то незначи да га неготивимо читати удоконости .
ето.


Офскроз ,

И неизбежна 'описница' coarse ( необрађен) није нас мимоишла по градилиштима али чешће у малтешкој верзији zorr ( изговара се цор ) а исказујесе приликом описа,рецимо, површине пешачке стазе ,бетонских подлога или пак (грубих) тесаника од овдашњег limestone-a ( врсте локалног камена ) .


Tako je i u engleskom. Moja

Tako je i u engleskom.

Moja popularna vizuelizacije "coarse graining" metafore su vulkan, npr, ili bilo šta što se sliva niz neurednu padinu, samo iznenada, ne kroz poznato, napravljeno korito, pa se tako grana, neke grane se ponovo spajaju, ključa i puši se usput, penuša itd.


Coarse graining

je izraz koji je u fizici poceo mnogo da se upotrebljava u kontekstu faznih prelaza (phase transitions), ili faznih tranzicija, kako ih Milan zove. (Sam Bog zna koliko puta sam napisao/upotrebio taj izraz i ja sam).
Fazni prelaz je makroskopska promena sistema (recimo prelazak iz gasovite u tecnu fazu) kada temperatura, pritisak itd. dostignu odredjenu vrednost. Na samoj tacki prelaza sistemi pokazuju kriticno ponasanje, karakterisano time da je korelaciona duzina - tj. duzinska skala koja meri velicinu fluktuacija - veoma velika (teorijski beskonacna). Zbog toga sistemi prilikom faznog prelaza pokazuju univerzalnost u svom ponasanju, i njihovi mikroskopski detalji nisu bitni. Za opisivanje ponasanja ovakvih sistema se onda obicno koristi tzv. coarse grained Hamiltonijan (energija), tj. opis na vecim prostornim skalama je adekvatan, bez ulazenja u mikroskopske detalja.
Konkretno, evo primera naucnog rada Equilibrium Regained: From Nonequilibrium Chaos to Statistical Mechanics (procitati abstract do kraja!) gde se taj izraz koristi.
Coarse grained se, dakle, koristi kad hocemo da gledamo u krupnije obrise nekog problema, jer detalji nisu bitni, i zanima nas univerzalnija slika. U tom smislu, Milanov naslov potpuno odgovara onome sto je hteo da kaze.

P.S. Ovaj izraz je, inace, srecno pozajmljen od fotografa. Slike su se, u pre-digitalnom vremenu, pravile na fotografskim plocama na koje su bila nalepljena zrnca foto-osetljivih srebro-hlorida i srebro-nitrata. Krupno-zrnaste ploce su davale grublju sliku (coarse grained), dok su one sa sitnim zrncima mogle da "uhvate" i detalje. Nesto kao pikselacija - krupno zrno znaci da je rezolucija manja.


"...coarse grained

"...coarse grained Hamiltonijan ..." kad si vec upotrebio energiju setio sam i reči "transmisija", iako bi u ovom kontekstu morala da bude neka convoluted transmisija, i još jedne Dalijeve "..transmission of life
force and the mysteries of creation..."


Creation:

a ova regularna, skoro kristalna struktura sa desne strane je molekul koji Dali zove Galacidalacideoxyribonucleic Acid:

Arab riflemen.

Molecules.

Without her Arab conquerors where would my Spain have been?

Molecules.

To the viewer of the canvas* our Father gives His hand.

Molecules.

From Heaven's haloed clouds comes down the arm again

To raise the fallen Son at His command.

--

Molecules.

Rejoice, rejoice, rejoice, for He is living.

Molecules.

DNA forever carries God's chief glory on.

Molecules.

Arab riflemen.

Through Him the past keeps living.

DNA forever carries God's chief glory on.

--

*Gala, Dalí's wife amd femme inspiratrice. Their names are in the painting's title.


DNA and Roses of Memory

Da nisi stavio ovaj prilog bio sam spreman da kažem kako su i najlakša i najteža realnost koja izranja iz prošlosti upravo sadašnja nadrealnost tih "Roses of memory".


dunjeri bi rekli...

osh stokovano, osh pikovano


@nsarski

a da nije, na najnizem nivou, coarse graining postupak pomocu kojega delimo fazni prostor da bi zaobisli probleme sa statisticki uvedenom entropijom koja bez graininga uvek ostaje konstantna?


Ja za takvu upotrebu coarse graining-a ne znam.

C.G. se prosto odnosi na odredjivanje duzinske skale ispod koje detalji vise nisu bitni. Evo, na rpimer, ovde moze da se nadje jedan od primera te vrste.
Moram priznati da drugi deo recenice: "zaobisli probleme sa statisticki uvedenom entropijom koja bez graininga uvek ostaje konstantna" ne razumem najbolje. Prvo ne znam na koje "probleme" mislis, a zatim ovo o konstantnosti entropije mi nije jasno.


Kafka

Kafkina književnost je vrlo intimna i intimistička. Intimna, jer on nije planirao da objavljuje svoja dela, već ih je pisao iz svoje umetničke potrebe. Intimistička, jer se u njoj bavi isključivo svojim doživljajem sebe i sveta. Zato nisam sigurna da je ova kratka priča direktan primer za opisivanje zbivanja medju ljudima, mada mi možemo da je tumačimo i koristimo kako nam je volja i da svaki put ipak budemo potpuno u pravu.

Ona je u suštini parabola za piščevo razumevanje svog ja i odnosa izmedju njega i okoline. Petorica prijatelja su očigledno sam pisac. Zašto baš pet, teško je reći bez malo istraživanja simbolike brojeva i Starog zaveta. Možda četiri ekstremiteta i glava ili, pak, pet čula (samo nagadjam). U svakom slučaju, tih pet delova se nekim sticajem okolnosti zadesilo zajedno, nakon što je, kako Kafka kaže „došlo iz iste kuće“. „Društvance“ funkcioniše, ljudi na njega upiru prstom kao na jedinstven identitet. Centar priče je činjenica da ono ne prihvata pridošlice. Ne zato što ima nešto protiv pridošlica, nego zato što mu pridošlice nisu potrebne, što bi narušile identitet, i poremetile ravnotežu, što bi izazvale promene koje identitet ne želi, niti su mu potrebne. Kad se Kafka pažljivije čita uočava se stalno prisustvo neke blage, diskretne ironije ili još bolje samo-ironije. Tako da i ovu priču možda treba još jednom iščitati u tom svetlu.

(Dobro bi bilo da nam neko copy-past-ne dobar prevod ove priče na srpski, jer mi se čini da ova engleska verzija ne odražava lakoću i lepotu Kafkinog stila, a i ta samoironija se možda ne oseća sasvim jasno.)


Ja sam se poveo da

Ja sam se poveo da "nadrealnošću" svakodnevih situacija.

Od neočekivanog značaja pojedinca, preko čestog ljudskog produženog rada protiv njihovih očiglednih interesa do nekog destilirano iracionalnog.

Ja često pravim paralelu, i omiljena mi je, između zakona mehanike i svega i svačega. I u svemu i svačemu sam ih i koristio u svoju korist.

Ali, u tom svemu i svačemu oni umeju da popucaju kako u mehanici ne dozvoljava ni naučna fantastika.


Pet cula.

Otuda i citat odlomka iz jednog Budinog predavanja koji sam postavio na ovaj blog. Kafka-Buda. Zapad-Istok. Jedan svet.


Virtuozitet nedorečenog

trudim se dokon kod izbora ‘pisaca za čitanje’ iznalaziti tekstove porukom sadržajne, suptilne, te tragalački znatiželjne, saobrazne proporcijama saopštavanja. utom smislu , okupiran procesom transformacije, tragam za tipovima literarnih obrazaca, čijim postupnim variranjem se postižu željene promene kompozicije rečenice. umišljeni zvuci poruka u početnom nastupu , pružaju mogućnost preobražaja u nešto jasno, odredjenog karaktera, pri čemu je jedini konkretan, čvrst parametar na početku sastava, ostao i njegov bitan element u daljem kazivanju. nalazeći u nama čitaocima složen instrument, koji poput jedinstvenog organizma, svako svojom znatiželjom ,igra nezamenjivu, podjednako važnu ulogu, iskazujuqi se ,ili ne, opaskom na pročitano,svakom primedbom autor
a - (ukoliko je još živahan) može biti u potpunosti zadovoljan , kako u odnosu na pažljivo isčitavanje sročenogmu, tako i na (nažalost uglavnom ) proredjenu kritiku zgusnute zvučnosti koju potom On ‘samoodbranom’ obično privodi do ispolirane, teksture.još ako pritom, piščev izraz nije ni jednog trenutka teatralan, već naprotiv, nabijen osećajnošću, te nastojanjomu transparentnosti, etonam užitka kompletnog

b – (akopak je kao Kafka +) eto onda nama čitaocima trileme . . štaje pisac hteo ,ako je uopšte to hteo kazati što mi umišljamo , a da nije želeo ‘na izvolte biti’ u . . . tumačenjuga.


Čeverićanine.

mic po mic, reč po reč, pa će se možda i nedorečenost smanjiti.

U medjuvremenu uživaj u Kafkinom jednostavnom, skoro govornom stilu. U ovom prevodu samo-ironija nije diskretna kao što sam rekla da je tipični Kafkih humor, nego vrlo očigledna, na momente vrišteća. Ja to u engleskom prevodu nisam osetila ni izbliza u tolikoj meri.

Zajednica

Ima nas pet prijatelja, došli smo iz iste kuće jedan za drugim, prvo je došao jedan i stao pored kapije, onda je drugi došao, još bolje doklizao iz kapije lako, kao kapljica žive i stao pored prvog, onda treći, pa četvrti, pa peti. Ljudi su nas primećivali, pokazivali na nas i govorili: „Ovo petoro su sad došli iz ove kuće.” Otad živomo zajedno, to bi bio miran život, kad se ne bi stalno mešao šesti. On nam ne radi ništa, ali nas opterećuje, a i to je dovoljno; zašto se stalno trpa tamo gde ga neće. Mi njega ne poznajemo i ne želimo da ga prihvatimo. Doduše, ni nas petoro se ranije nismo poznavali, i, ako ćemo pravo, ni sad se ne poznajemo, ali ono što je izmedju nas petoro moguće i što se trpi, sa šestim ne bi bilo moguće i ne bi se trpelo. Osim toga, nas petoro ne želimo da budemo šestoro. I kakva bi svrhe imalo pridruživanje drugih, mada, ni nas petoro nema svrhe, ali mi smo već zajedno i ostajemo zajedno, a novo udruživanje ne želimo, upravo zbog našeg iskustva. Ali kako to saopštiti šestom, duga objašnjenja bi značila skoro isto što i prijem u naš krug, pa radije ništa ne objašnjavamo i ne primamo ga. Može on da se kezi koliko hoće, mi ga oteramo laktovima u rebra, ali možemo mi da ga istiskujemo koliko hoćemo, on se uvek ponovo vraća.


Critical Theory

Quote:
mic po mic, reč po reč, pa će se možda i nedorečenost smanjiti

Ne znam od kad, stotinama, ako ne i hiljadama godina, izjava da "autor nema tapiju na značenje" ima tautološku karakteristiku.

Ako je tako, onda je još naivnije očekivati da čitalac može da traži pravo na tako neku tapiju.

Vrlo jednostavan primer - ako autor u ozbiljno abstraktnom okruženju upotrebi reči "kamena ruža" to može kod raznih ljudi buditi razna duboka osećanja - neko je takvu ružu prvi put primetio (obratio pažnju) na groblju, neko posle prvog poljupca, a nekog su, možda pretukli u tako nekom okruženju.

Ako sam ja taj pretučeni primer, i ruža mi se urezala u sećanje, mogu ja da klimam glavom koliko hoćeš na tvoje "...mic po mic, reč po reč..." eliminisanje nedorečnosti, tj da razumem šta mi pričaš, ali okamenjena ruža ima najbolje šanse da za mene ostane simbol okamenjenih batina.

Mi možemo bar nekoliko života da "upumpamo" u profesionalnu, a kamo li amatersku, kreativnost na temu "Critical Theory".

Ali, ako zaboravimo na tu dinamičku raspodelu značenja između autora i konzumenta, gde autori često struktuiraju tu dinamiku kao deo umetničkog izraza, samo otvaramo put frustraciji i nekom gubljenju vremena.

Ovo ne treba brkati sa osnovnom ili srednjom školom gde je profesorima posao da nas uče. Ali, kako odrastemo mi uz pravo glasa odjednom dobijemo i šira prava da interpretiramo sve oko nas.

U srpskom prevodu Kafkine pričice, koji je meni skoro identičan kao engleski, meni pažnju privlači jedna duboka razlika "to pout lips" na engleskom i "keziti se" na srpskom (iako ta ralika nije toliko duboka između US engleskog i srpskog - nagađam samo). Na primer, moja deca kad se dure, traže i nezadovoljno mi objašnjavaju nesto tako puće usne, spuštaju obrve i slično. Ali se ne keze. I sad kad sam ja već ugradio takav "prevod" u svoje mentalne rešetke pomalo mi je i svejedno na kakav je izraz lica Kafka konkretno mislio. Čak je interesantno što ti imaš drugačiji prevod i što si odreagovala na drugi način.


Čudo jedno,

kako se mi savršeno razumemo samo kad se ne slažemo. :)

Slažem se sa svim što si rekao, osim sa tim da sam ja rekla bilo šta protiv našeg prava da interpretiramo delo prema svom shvatanju i senzibilitetu. Ja samo mislim da kad čitamo delo treba u njega da se udubljujemo koliko možemo i da rešavamo SVOJE nedoumice, a ne književno-teorijska ili istorijska pitanja.

Što se tiče mesta gde se prevodi ne slažu, nisam se mnogo upuštala, ali taj detalj po meni ne menja poentu da je šesti nepoželjan, kao ni sveukupni ironični ton, koji je meni na engleskom izmakao, možda zato što ga ne znam ili ne osećam dovoljno.

Pitanje: Da li engleski prevod zvuči tako "govorno" kao srpski?


Cues

Ne radi se uopšte o neslaganju. Mi u životu često odreagujemo na audio-vizuelno-linguistic cues, prvu loptu, bez obzira kome je ta lopta poslata (ne obavezno osobi nego šta bi trebalo da joj bude "konačno" značenje).

I to je meni najprirodniji kulturološki (gde ja računam i navike i običaje) graining. Tj, po meni, ni ne može drugačije.

Meni su prevodi identični osim one jedne dramatične razlike gde srpski prevod implicira neprijatelja, finalnost, a engleski ne, tj mnogo je širi i bogatiji.


Dramatična razlika?

Da, moguće je da su kulturološke razlike moćna barijera o kojoj ja, medjutim, ne znam mnogo, na koju ne obraćam pažnju i koju sistematski zanemarujem.

Keziti se ne mora značiti neprijateljstvo, ni finalnost. Meni više zvuči kao pomalo neiskrena, napeta učtivost. Ali mislim da je to potpuno sporedno za poentu priče.


Ne treba ići dalje od

Ne treba ići dalje od nacionalizma koji se hrani svim i svačim, a posebno kulturološkim razlikama, realnim ili naduvanim od strane manipulatora, velikih manipulatora ili micro manipulatora.

Naravno, i ove razlike imaju razne aspekte i u mnogim razlikama mnogi, ili većina ljudi vide bogatstvo, kao što najčešće i treba, i koriste to bogatstvo za neku kulturološku evoluciju.

Moja prva asocijacija na reč "keziti" je pas koji hoće da ujede i baš je, evo, dobar primer kako jedna reč može da ima kulturološki coarse graining efekat.


Nacionalizam

je po meni bolest, devijacija (najčešće namerno indukovana) koja se javlja na mahove kroz istoriju, ali ne može dugo opstati, osim u vrlo zatvorenim društvima. Niko ozbiljan ne može prihvatiti nacionalizam kao svoj politički stav. Patriotizam je nešto drugo, ali nacionalisti su namerno izbrkali nacionalizam i patriotizam i onemogućili nam da izgradimo zdrav, otvoren, dobronameran stav prema zajednici u kojoj živimo. Pošto je tako i patriotizam "izašao na loš glas", onaj ko želi da pomogne zemlji u kojoj živi više ne zna kako sebe da definiše.

Meni ne vredi govoriti kako razlike mogu da se koriste, jer ja razlike slabo uočavam. Možda krećem sa suprotnog kraja ose, tj. od sličnosti, pa nikako da već jednom stignem i do tih razlika.

Evo, da ti učinim, pokušaću da do kraja dana razmišljam samo o razlikama i ni o čemu drugom.


Patriotizam i nacionalizam

Patriotizam i nacionalizam su prečesto sinonimi za jednu te istu stvar, a o nekim velikim razlikama, po mom mišljenju, nema ni govora. U najbolju ruku, a ja stvarno nisam stručnjak, to su dva aspekta jedne te iste stvari gde, npr, patriotizam možemo poistovetiti sa opeartivnim a nacionalizam sa ideološkim.

Ekstremne forme mnogih stvari su bolest ali to je, onako uopšteno, ekstrem često po svojoj polimorfnoj definiciji.

Ako odbacimo ektreme onda, ja sam samo nestruktuirano čitao i verujem u to, a u istoriji sam pretanak da bih imao čvrsto misljenje, zapadni sistemi vrednosti su takvi da je danas skoro nemoguće političkoj partiji pobediti bez neke doze nacionalizma.

A ti sistemi vrednosti, npr deo njih u obliku materijalno vs moralno, evo ti primer - zamisli da u regionu treba da se pravi bescarinska zona, 20,000 novih radnih mesta, strane investicije i Bugarska i Srbija "jure" posao. I zamisli da je po objektivnim merilima Bugarska nešto bolje mesto, čak mnogo bolje. Da li postoji iskrena retorika (bez izmišljanja praznih priča i laži), i bilo koje vreme u kom partija treba da srpskom narodu objasni da, eto, neće juriti taj posao pošto bi bilo nemoralno uzeti takav posao ako su Bugari bolji kandidati.

Kako hoćeš, neka sama priča bude nacionalizam (tj ideološko, iako čisto ideološko ne postoji), a konkretna akcija (vodenje delegacija po Srbiji i slično), ulaganje rada raznih pojedinaca u jurenje posla patriotizam, ne samo srpska, ili zapadna, nego najverovatnije, danas, u svetu čovek ne može prstom da pokaže na pobedničku partiju kojoj je high moral ground politička osnova.

Tako, sviđalo se to pojedincima ili ne, meni je teško zamisliti situaciju gde država ima iole važnu ulogu, gde je većina biračkog tela jedne narodnosti (ja možda brkam pojmove, jezički problem, no nadam se da je jasno šta hoću da kažem), a gde partija može da pobedi unutar te narodnosti bez opipljive doze nacionalizma u svojoj priči.

Ta razlika u potencijalima, između nacionalističkog potencijala na jednoj strani, i potencijala međunarodne ekonomsko-političke infrastrukture na drugoj je, opet po mom mišljenju, jedna od osnova teškoća i problema političkog delovanja, kako u svojoj operativnoj tako i moralnoj dimenziji.


Patriotizam i nacionalizam

Postoji velika razlika izmedju evropskog i srpskog shvatanja nacionalizma. Uzrok tome je različita definicija nacije. Nacija tj. nacionalnost je u evropskim sinonim za državljanstvo. Drugim rečima, svako ko ima francusko državljanstvo je Francuz, te ako se zalaže za interese Francuske, on je istovremeno i patriota i nacionalista. Sa integracionim procesima u Evropi je čak i ovakav nacionalizam postao do izvesne mere balast, pa se države i vlade trude da ga drže pod kontrolom. U principu ja protiv nacionalizma ovog, evropskog tipa nemam ništa, kao što nemam ništa ni protiv zdrave sebičnosti pojedinca. Svako je dužan da brine o sebi i svaki pojedinac i svaka država.

Mi smo, s druge strane, izašli iz jednog monstruma od države u kojoj su republike faktički bile države, ali je ta činjenica “skrivana” od gradjana, zabašurivana dvojnim državljanstvima, bratstvom i jedinstvom, proglašavanjem nacije za stvar opredeljenja i raznim drugim vratolomijama. Dalje smo kroz neke lančane reakcije dobili srpske, hrvatske, albanske itd. nacionaliste koji svoju nacionalnost definišu po poreklu ili eventualno ličnom opredeljenju, a nikako po državljanstvu. Taj nacionalizam pomalo liči na onaj iz III Rajha, samo što, (bar u Srbiji, u drugim republikama ne znam) nije bilo potrebno dokazivati četiri kolena čistog porekla.

Koliko mi ne uvidjamo ovaj problem u poimanju nacije i nacionalnosti, pokazuje činjenica da mi i dan danas imamo u formularu za popis stanovništva pitanje: “Koje ste nacionalnosti” i ponudjene odgovore: Srbin, Albanac, Madjar, Rumun, Bugarin, Rusin, Slovak itd. a zapravo su svi oni gradjani Srbije. U Evropi bi to značilo da onaj ko se izjasnio kao Srbin ima državljanstvo Srbije, onaj ko je rekao da je Albanac ima državljanstvo Albanije itd.

Ovakvo arhaično shvatanje nacije i nacionalnosti ne podrazumeva patriotizam, koji se po meni odnosi na zaštitu interesa svih sugradjana (državljana Srbije), nezavisno kako se oni izjašnjavaju, što je u Evropi takodje patriotizam, ali i nacionalizam u odnosu na druge zemlje.


idealizacija Evrope

Samo primjer Njemacke, koji mi je poznat, iako vjerujem da je svuda slicno.

U Njemackoj se gradjani nazivaju: Nijemcima, sugradjanima migrantskog porijekla, turskim/arapskim/... sugradjanima, itd. Najveci paradoks je kada se nekoga nazove "migrantom 2./3. generacija". Kako netko moze biti migrant 2. ili 3. generacija, molim lijepo? Tu se, naravno, misli na djecu ili unucad onih koji su imigrirali u Njemacku. A koji su, PO MOM MISLJENJU, upravo Nijemci, bas kao sto je Dracena opisala, jer su tu rodjeni, socijalizirani, formirani. Na zalost, za vecinu ti isti ostaju kroz nekoliko generacija Turci, Jugosloveni (da, tako), Arapi, Sudanci, ... Unatoc tome sto neki od njih NIKADA nisu ni bili u doticnoj zemlji koja im se pripisuje kao domovina!!


Migranti

o kojim govoriš ne mogu se zvanično nazivati Nemcima, jer nisu uzeli nemačko državljanstvo. To je poenta modernog shvatanja nacije. Nacija se definiše prema državljanstvu, a ne prema poreklu.


Govorila sam ISKLJUCIVO

o onima s njemackim drzavljanstvom. Inace ne bi imalo smisla to sto sam napisala, zar ne?

Ta moderna definicija nacije je jos uvijek iskljucivo pravna. U stvarnom zivotu stvari izgledaju onako kako gore opisah. Ali bice...


Zvanično?

Da li se oni tako zvanično vode? Kao Nemci - migranti?


Pa jasno sam rekla:

pravno gledano su Nijemci. Znaci: njem. pasos, osobni dokumenti. Prakticno (znaci, u interakciji sa sugradjanima, u medijima, u glavama puchanstva, ...): vidi gore.


To je nešto drugo.

Ja sam govorila o političkom aspektu nacionalizma. Lične netrpeljivosti je uvek bilo i uvek će biti. Opasna je ona netrpeljivost koju praktikuje država, političke partije ili institucije. Država ima moć da različitim privilegijama raslojava društvo prema poreklu, a ne prema sposobnostima pojedinaca i to je štetno po državu, po sve gradjane, a naročito one koji su u diskriminisanom položaju.


Dobro, sada kad smo razresili jezicke nedoumice,

ideja je, ako sam razumeo, da su na nekom nivou opstosti manje-vise sve kulture iste. Ta univerzalnost kultura se srece, recimo, kod Junga i njegove ideje o arhetipovima (mandala ili yantra simbolizmu). Univerzalnost nam takodje omogucava da naucno proucavamo razlicite kulture sa jedinstvenog teorijskog stanovista (da je drugacije, takva teorija ne bi potojala, posto je teorija o pojedinacnom oksimoron). Ali, djavo je u detaljima.
Moje licno iskustvo sa kulturom Maja je, u tom smislu, bilo osvescujuce do krajnosti. Dolazeci iz nase kulture, Maja civilizacija mi se ucinila kao da je marsovska, sa bogovima, idolima i obicajima koji su mi potpuno novi. Na Jukatanu je poznat kult Kukulkana (kan znaci zmija, kankun znaci zmijsko gnezdo, a kukulkan je kombinacija ptice i zmije), osnivaca te kulture. Njihovo glavno bozanstvo je crveni jaguar - koji zivi u tim krajevima. Njihovi gradovi, Chichen-Itza na primer, su gradjeni i oblikovani prema ovim verovanjima (kao sto Akropolj na svoj nacin odraza antika grcka verovanja). Meni je ona najvise licila ne nesto iz filma "Conan the Barbarian". Recimo, kad stanes ispred glavne piramide u Chichen-Itzi, na odredjeno mesto i pljesnes dlanovima, sa vrha piramide ti stigne odjek koji je isti kao krik ptice. Grad nije pravljen samo prostorno i arhitektonski na poseban nacin, vec postoji akusticna veza izmedju svih gradjevina - ja za tako nesto nisam cuo ranije.
Hocu da kazem, ukratko, da postoji univerzalna gramatika, ili "jezik", u kulturi, ali da svaka pojedinacna kultura govori taj jezik sa drugacijim naglaskom.
Prema sarama na persijskim tepisima se zna gde je taj tepih pravljen. Svako selo u Irskoj ima svoj pattern prilikom pletenja dzempera (tako da kad nadju utopljenog mornara znaju odakle on potice). Kulturu i njene artefakte razumemo i mozemo da je delimo sa drugima zbog njene univerzalnosti. Ali svaka pojedinacna kultura je obogacena bas svojim detaljima i specificnostima. Coarse graining tu ne pomaze. I dobro je da je tako.


Ljudi i kulture

Ljudi su svuda isti, odnosno iste su njihove potrebe, njihovi ciljev i želje. Ono što nas sve na planeti razlikuje jesu metode kako dolazimo do svojih ciljeva. Iz te razlike dolaze i različite kulture. Dakle kulture jesu različite, ali su im osnove identične. Zato je njihovo uporedno ili celovito proučavanje apsolutno moguće i čak neophodno.


Hvala Dracena.

Upravo ono sto sam ja hteo da kazem, ali nisam uspeo tako jasno i sazeto:))


High vs Pop

Kakva je dinamika diferenciranja "visoke" (jel to srpska reč ?) i "popularne" kulture, u "svim" dimenzijama?

Ne propitujem, pitam se i sam?

Gde mu dođe "fight"?


Milan: "Nadrealnost svakodnevnih situacija".

Mislis nesto ovako (izvinjavam se):

(Milane, ako ti izgleda neprimerenio, slobodno obrisi - naci cu nesto prigodnije:), mada je i ovo tvoje gore podjednako perverzno.)


...

Ova je, možda, "realna" u odnosu na Kafkinu :), utoliko što je, najveroatnije, umetnički izraz (scena, kadriranje,...)


...

Ona gore je

"World Press Photo of the Year 2006
Spencer Platt, USA, Getty Images
Young Lebanese drive through devastated neighborhood of South Beirut, 15 August"
sa PopPhoto web sajta.

Ova tvoja, pored onog mog "fight", ubacuje i promenljivu "egzibicionizam" u razmisljanje (iako je, nagađam, i egzibicionizam neka vrsta borilačke veštine).

Tj, na šta bi ličila kultura da ljudi nemaju mane, tj da imaju samo vrline? Ili, da čovek ima moć koliko bi čega ostavio na zemlji?


:)


Pop kultura ili ne Simpsons

Pop kultura ili ne Simpsons su u UK proglašeni (ne sećam se ko i kad no bilo je preko nekog javnog kanala) najboljim UK uvozom iz Amerike, ikad.


Je li momci,

šta vi to radite, da vas pita čovek? Čim me nema par sati, vi napravite dar-mar!
Jedan razrušio sve što je video, a drugi žvlja bezobrazne grafite gde stigne.
Šta bi tek bilo da se Gordana nije zatekla tu da vas malo smiri?
Sad moram da idem, ali vratiću se ja. Pazite šta radite!


Ok, ako napad nije dozvoljen

Ok, ako napad nije dozvoljen evo jedne odbrambene:

I pitanje: Kako se kristališu visoka i pop kultura iza neke nove kulturološke oštrice, koja krči nove kulturološke puteve?

I kako je to u Srbiji? Šta su, osim prošlosti, novi srpski diferencijali?


Kuku, lele!

Sve lepše od lepšega!

Gordana,

molim te, zakucaj im prozore, zaključaj vrata i ne skidaj pogled sa njih dok ne dodjem! Posle ćemo imati sastanak svi zajedno, da vidimo šta ćemo sa njima.

----
Milane,

Kao i obično, nisam sasvim razumela šta me pitaš, a sad nemam vremena da raspetljavam. Ali nema veze, evo nekih odgovora, tek da ti skrenem misli sa suicidnih ideja: o razlikama medju kulturama malo znam. Meni su sve kulture vrlo slične. Razlike medju njima su mi vrlo interesantne, ali ne uočavam ni oštrice niti druge vrste sukobljenosti kultura. U Srbiji kultura je u agoniji, tako da se takodje o raslojavanju još uvek ne može govoriti. Ako nije dobro, pokušaću ponovo kad se vratim. Spremi pitanja i slušaj Gordanu.


Zar zemaljska kugla ne radi

Zar zemaljska kugla ne radi protiv Gordane, u ovom trenutku?

Sve ima oštricu. Strela vremena vuče za sobom razne oštrice. Osim ovog na blogu, gde je nama strancima teško osetiti šta se dešava u Srbiji, šta se dešava u Srbiji?

Pošto stariji previše znaju, šta rade mladi?


Ti stranac?

Nema šanse! Kad dodješ u Srbiju, za dva dana ćeš sve shvatiti. Svašta se dešava u Srbiji. Šta te zanima?

Stariji previše znaju? Otkud ti to?

Mladi su nam bolji nego što ovo društvo zaslužuje. Šta rade? Što i svi mladi: uče, izlaze, slušaju muziku, vole se, mrze profesore, prevaspitavaju roditelje itd. Sad ih je uhvatila neka moda da svi odreda ostavljaju cigarete. Sami od sebe, bez kampanje, bez pritisaka i ispiranja mozga! Možeš zamisliti? Pa ko onda sve zna?

PS: Ovi dani oko 12. marta su užasni svima nama koji smo bili Djindjićevi poštovaoci i verne pristalice. Tad svi u sebi proživljavamo sve teške godine koje smo zajedno sa njim delili borili se, nadali boljem i taj strašni dan atentata na njega. Ako pitaš zato što ti se situacija ovde na blogu čini neobičnom, to je zbog toga.


`el se na mene odnosi?

Quote:
...Zar zemaljska kugla ne radi protiv Gordane, u ovom trenutku?...

...i, šta je još novo? :)) Boriiing! Tako je otkada nas dve znamo jedna za drugu, a potpuno je neizvesno otkada je to ustvari...i ne možemo da utvrdimo koja pobeđuje, a varamo obe, ipak smo istog roda, eh, Gea i žene, velika je to tajna...

Quote:
...šta se dešava u Srbiji?Pošto stariji previše znaju, šta rade mladi?...

Smatraju da je vreme nepotrošiv i obnovljiv resurs. I ko god pokuša da ih ubedi u suprotno smatra se neprijateljem, izdajnikom i uopšte - osobom koju ne bi bilo zgoreg zatući negde...


OK, jedna pesma za dame

(zapravo fragment):))

Sorry Seems To Be The Hardest Word

Music by Elton John

It's sad, so sad
It's a sad, sad situation
And it's getting more and more absurd
It's sad, so sad
Why can't we talk it over
Oh it seems to me
That sorry seems to be the hardest word


Molim,

samo nek' ste vi nama živi i zdravi. Bilo je za dlaku, naročito Milan!


Izvin'te, jos jednom.

Isao sam na kurs lepog vaspitanja -dresuru, zapravo - pa cu se popraviti, obecavam.

Evo jos jednom izvinjenje:


Još jedna pop alternativa


:)))))))

Dobro, de, ne preteruj!


bez naslova

Cool:)))


Dobar dečko

NŠarski, divna slika. Gde li je nadje?


Poslali mi (onu prvu)

drugari mangupi iz Bg.-a. A ova druga (i jos mnogo njih) moze da se nadje na http://www.advertka.ru/print/

Ovde je bila druga slika, ali sam se ipak odlucio za breskvu:

jer je danas procvetala breskva u mom dvoristu. (Od iste sorte - dobio sam je iz SEMO).


i neka su!

Quote:
...Poslali mi (onu prvu) drugari mangupi iz Bg.-a...

...a, je l` imaju još? Tu sam videla, uz mnogo drugih sjajnih, na maštovitom i zabavnom sajtu koji ceo može da posluži kao ilustracija za Milanov post...


mi, mladi, danas u srbiji:.

nisi ni svestan šta sve danas može da se uradi: uzmeš devojku koja ima lepu zadnjicu, damo joj lice neke druge, noge neke treće, ruke četvrte, grudi pete.. pravimo ljudske slagalice.. mi mladi smo people-jockeys!. ne brini, imamo budžet za to..
samoo.. sad će neko vreme biti frka.. lepo je vreme.. treba se izaći maalloo napoljee..


Wetware in the running

Super, bolji odgovor nego ova dva koje je dao renomirali holadnski umetnik "Nobodyhere" (meni je postao renomiran poslednjih nedelju dana :), a njega, čak, plaća holandska vlada:

- Listen here

- Fat

Kao i njegov osvrt na kauzalnost:

- Done


mi, stariji, danas u beogradu:.

oko podne obučemo čistu košulju i odemo na ugao bulevara revolucije i ivana milutinovića - i uživamo gledajući kako prolaze najlepše devojke na svetu.. 12 u sekundi!. čovečeee..


Ako smo mi zapadnije,vi ste onda istocnije ili..Kafka

isto nije znao kojem drvetu pripada,a kamoli sa koje grane je pao,mi padamo sledece nedelje u tvoju great britain,,Milane, to znamo, i to sa istoka.(Pitam se ovako,kad citam tvoj blog,super govoris i razumes engleski,da li si zaboravio prvi strani jezik? ja jesam..)
Pozdrav Zarko


Ćao Žarko Samo jako mali

Ćao Žarko

Samo jako mali deo GB je moj, ali ovde u zapadnom Londonu imam još dosta prijatelja iz Srbije i nikad se ne zna šta može da se desi. Posmatram Škote i uvek može da se ukaže prilika za neki od mnogobrojnih, nenasilnih, oprobanih srpskih poteza.

Ovo gore je fazon, tek sam se probudio i nemam pojma zašto bi trebao da bude smešan.

Ja nisam u Londonu od ponedeljka do srede, ali sam pri kompjuteru, no ako si ovde i od četvrtka šalji koordinate i javljam ti se pa da izađemo u neki "život".

Ne samo jezike, nego i znanje uopšte, ja uglavnom recikliram osim ako mi ono što radim svakodnevno ne stoji na putu. Rukama mlatim svakodnevno tako da je solidna forma komunikacije uvek moguća.

I ovo bi trebao da bude fazon, a ako to nije nikako ne bi smelo da se izrodi u neku komunističku propagandu :)

Idem da popijem četvorostruku kafu i nadam se da ću tako isterati i ono malo zaostalog vina iz krvotoka pa propričati nešto normalnije :) (za ove smajlije bi trebale da postoje posebne tipke na tastaturi)

Pozdrav,
Milan

PS - Ovo za drvo ja imam sreću, ako i zaboravim ko sam i šta sam moja žena uvek ima jasno mišljenje o tome :)