Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Svetlost Sunca

ZZDa li ćemo nizu dobijenih, a potom izgubljenih bitaka prošlosti, dodati još jednu? Hoćemo li, umesto da uporno i marljivo milimetar po milimetar napredujemo, tražiti čizme od sedam milja, pa makar nas nepovratno nosile unatrag? I pre svega, hoćemo li, umesto da preuzmemo odgovornost za svoja očekivanja i svoje rezultate, početi da proizvodimo dežurne krivce, kao i uvek do sada u prošlosti?
   Odgovor na sva ova pitanja zavisi isključivo od nas samih. Možemo da se ponašamo kao u prošlosti, i da imamo iste rezultate kao što smo u prošlosti imali. Ili, možemo da promenimo ponašanje i da, verovatno, ostvarimo drugačije rezultate. Još nije kasno.

Za istorijske procese važi da su otvoreni i načelno nepredvidivi. U tome je suština ljudske slobode.
   Narodi i pojedinci uvek iznova donose odluke, koje opredeljuju njihovu sudbinu. Međutim, moguće je uočiti i određene zakonomernosti.
   Neki narodi se u određenim situacijama ponašaju na uvek sličan način, uvek uzrokujući slične posledice. Te tipične reakcije mogu biti stvar mentaliteta, kolektivnog verovanja ili nečeg drugog. Nisu toliko važni razlozi za to ponašanje, koliko je važno da postoji zakonomernost. A i to nije važno zarad opšte teorije o istorijskim zakonomernostima, koliko kao praktično uputstvo koje tim narodima može pomoći da izbegavaju reakcije koje su u prošlosti rezultirale lošim posledicama, a da daju prednost ponašanju koje im je u prošlosti donosilo uspeh.
   Čini se da u srpskoj istoriji možemo ustanoviti izvesnu zakonomernost, čak do te mere da govorimo o ciklusima.
   Reč je o tipu kolektivnog ponašanja u prelomnim istorijskim situacijama. Te prelomne istorijske situacije su po pravilu svetski ratovi ili globalne sistemske promene. U takvim situacijama se "karte iznova mešaju", otvaraju se nove šanse i definišu se na duži rok pozicije u svetskoj strukturi moći i uticaja.
   Za noviju srpsku istoriju je tipično da u prelomne istorijske situacije ulazimo aktivno, i sa dobrim šansama, ali i sa spremnošću da preuzmemo visok rizik. U toku raspleta, obično plaćamo visoku cenu, potom privremeno figuriramo kao pobednici, da bismo na kraju ušli u stratešku završnicu i našli se na strani najvećih gubitnika.
   Dodatna ironija sudbine je da naši protivnici sa početka krize, koji na tom početku izgledaju kao totalni gubitnici i bez šansi da preokrenu rezultat, na kraju zauzimaju pobednička postolja. No, njihova sudbina je manje bitna. Nama je važno da smo mi izgubili, a ne šta se dešava sa drugima koji učestvuju u istom procesu.
   Ilustracija za ove cikluse naše istorije su ratovi i krize devetnaestog veka.
Pobednici u ratu – gubitnici u miru

   U 20. veku imali smo tri svetska rata, uz naše aktivno učešće. Prvi i Drugi svetski rat, i svetski hladni rat, koji je formalno završen padom Berlinskog zida, a suštinski je okončan završetkom krize u bivšoj Jugoslaviji.
   U sva tri rata smo na samom početku bili na pravoj istorijskoj strani. Nije bilo sumnje da će naša stvar pobediti, koliko god da ta pobeda koštala. Nismo žalili da platimo cenu, pre svega u ljudskim životima i materijalnim razaranjima naše zemlje.
   Vrlo izgledne bile su naše šanse da ostvarimo stratešku prednost koja bi istorijski unapredila naš položaj. I onda iznenada, prednost i pobednički kredit počinju da se tope, gubimo pobednički entuzijazam, sa strane pobednika polako, ali sigurno, selimo se na stranu gubitnika.
   Već nekoliko godina posle slavnih trenutaka dolaze trenuci razočarenja i gorčine. Ruševine i žrtve ostaju, sve drugo zauvek bledi i nestaje.
   Neki naši autori, koji su razmišljali o našoj nacionalnoj istoriji, došli su do zaključka da Srbi u ratovima pobeđuju, a u miru gube. Iz toga mogu da se izvedu dva zaključka. Jedan, koji je sigurno pogrešan, bio bi da Srbi treba stalno da ratuju, jer jedino u ratovima pobeđuju. Drugi, mnogo ispravniji, poziva nas na analizu razloga zbog kojih stalno gubimo. Mi ne gubimo zbog mira, nego zbog svog neadekvatnog ponašanja. A to ponašanje se, kao i svako drugo kolektivno ponašanje, može izmeniti.
   Na isti način kao što fudbalski tim – koji sjajno igra u prvom poluvremenu, a uvek izgubi utakmicu u drugom – ne može zahtevati da se ukine drugo poluvreme, nego on sam treba da uvidi svoje slabosti i zablude, da promeni svoj trening i da postane spreman da celu utakmicu odigra istim tempom i kvalitetom.
   U Prvom svetskom ratu, Srbi su uzorno odigrali sve poteze osim poslednjeg, a to je bio način na koji je formirana nova država. Umesto da su se zadovoljili skromnijom, a sigurnijom varijantom, nekom vrstom federacije sa jasnim unutrašnjim granicama, oni su insistirali na unitarnoj državi, verujući da će tako dobiti više. U eventualnoj federaciji, ne bi mogli da ostvare sve što su tadašnji srpski političari smatrali legitimnim srpskim teritorijama, ali bi takvo rešenje u sebi nosilo daleko manje rizika za budućnost. Pre svega, pri eventualnom razdruživanju znale bi se tačno granice novih država.
   Opredeljujući se za rizičnu i originalnu varijantu, Srbi su brzo zapali u ozbiljne teškoće, bez dovoljno snage i kapaciteta da upravljaju krizom, da bi na kraju, po opštoj oceni, od pobednika u Prvom svetskom ratu postali njegovi glavni gubitnici.
   Slična situacija ponovila se i u Drugom svetskom ratu. Umesto da se drže poznatog i bezbednog građansko-demokratskog uređenja, i da budu zadovoljni što su na strani pobednika, jedan deo srpske političke elite se opredelio za dodatni rizik. Uz rizik rata, pridodat je rizik socijalne revolucije. Nacionalna sudbina stavljena je opet na maksimalističku kartu.

Mogli smo i mi da postanemo miljenici svetske politike

   U prvom trenutku, činilo se da je trijumf kompletan. Tek posle nekoliko godina, u procesu stvaranja ideoloških blokova, ispostavilo se da postepeno klizimo ka pogrešnoj strani. Uz ogromne žrtve na strani saveznika, prošli smo kao zemlje koje su bile na strani fašizma, pa i lošije. Po stepenu građanskih prava i demokratskih institucija, zaostajali smo poprilično i za vlastitom tradicijom, a pogotovo za svetskim trendovima.
   Treći veliki primer je završetak Trećeg svetskog rata, koji je u formi hladnog rata decenijama vođen između Istoka i Zapada.
   Imali smo sve šanse da se odvažno svrstamo na stranu pobednika. Mogli smo da predvodimo reforme, postanemo miljenik svetske politike i uberemo plodove koji uvek pripadaju samo ranoraniocima. Umesto toga, zaslepljeni šansom koja nam se pruža, i pohlepni da dobijemo i više, krenuli smo u rizičan eksperiment stvaranja nacionalne države – uz primenu sile.
   U prvom trenutku, sve je po ko zna koji put ličilo na trijumfalan scenario. Da bismo na kraju, po opštoj proceni, postali glavni gubitnik Trećeg svetskog rata. I najljući protivnici demokratije i reformi, uspeli su da se utrpaju na brzi voz istorije, samo mi još uvek trčimo za njegovim poslednjim vagonom.
   Šta možemo izdvojiti kao tipologiju ponašanja naše političke elite? Najpre, inicijativu i aktivizam, koji nas svrstavaju u istorijske narode. Ta osobina nas gura među aktere svetskih događaja. Uz nju dolazi i ispravan istorijski instinkt. Naša politička elita je, sve do određenog prelomnog trenutka, imala ispravnu procenu. Onda dolazi "žuta minuta", gubitak osećaja za realizam, prevlast avanturizma i nekritičkog zanosa. Potom samosažaljenje i pesimizam, prebacivanje krivice na sve druge, osim na sebe.
   Jednom rečju, u tipologiju ponašanja srpske političke elite spada nesposobnost da se pobeda zadrži, kapitalizuje i pretvori u neku trajniju prednost za zemlju i narod. Razlog za to leži u preteranim i naivnim očekivanjima rezultata koje pobeda treba da donese.
   Umesto da realistično proceni ostvarene rezultate, zadovolji se njima i postara se da ih obavezno sačuva, srpska politička elita hoće uvek više, podsećajući na kockara koji povećava ulog, sve dok na kraju sve ne izgubi. Zbog toga iza svake naše velike pobede sledi naš veliki poraz. Pobeda traje kratko i praćena je velikim nacionalnim zanosom, poraz je dugotrajan i sobom nosi beskrajno trošenje narodne energije i duboku društvenu dekadenciju.
   Danas smo ponovo u jednom od tih ciklusa, još nenaučeni da se učimo makar na sopstvenim greškama. Posle događaja od Petog oktobra, koji su u celom svetu jednoglasno ocenjeni kao istorijski događaj, na delu je autodestrukcija. Već na prvu godišnjicu tog događaja nije više uopšte jasno da li je on bio pobeda ili poraz. Ili, drugim rečima: još nije jasno da li smo mi narod koji je u stanju da podnese i iskoristi čak i svoju pobedu.
   U svakom slučaju, tipologija našeg kolektivnog ponašanja u prošlosti prilično je jasna. Najpre krenemo sa čistom energijom i jasnim namerama. Postignemo izvanredne i uglavnom neočekivane rezultate. Zatim poverujemo da to nije dovoljno i da zaslužujemo mnogo više i mnogo brže. Pošto nemamo jasnu koncepciju kako da ostvarimo to "mnogo više i mnogo brže", a ne shvatajući da to više nije realnost, nego naša nezrela mašta, počinjemo da razaramo prethodni uspeh sve dok sebe i druge ne ubedimo da to i nije bio uspeh.
   Da li ćemo nizu dobijenih, a potom izgubljenih bitaka prošlosti, dodati još jednu? Hoćemo li, umesto da uporno i marljivo milimetar po milimetar napredujemo, tražiti čizme od sedam milja, pa makar nas nepovratno nosile unatrag? I pre svega, hoćemo li, umesto da preuzmemo odgovornost za svoja očekivanja i svoje rezultate, početi da proizvodimo dežurne krivce, kao i uvek do sada u prošlosti?
   Odgovor na sva ova pitanja zavisi isključivo od nas samih. Možemo da se ponašamo kao u prošlosti, i da imamo iste rezultate kao što smo u prošlosti imali. Ili, možemo da promenimo ponašanje i da, verovatno, ostvarimo drugačije rezultate. Još nije kasno.

(Profil br.35)