Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

I Manjež je zatvoren

Koliko god voleo kafane, nikad nisam bio od onih koji su smatrali da treba da kukaju nad Šumatovem i Lipom. Uostalom, svartim i sam u Pizza Hut, mislim da su restorančići sa italo-srbijenskom kuhinjom super, da je lepo što ima raznih salatica i đakonija svakojakih... No, uvek sam mislio da se nove kafane, restorani i kafići skladno nadgrađuju na postojeću kafansku infrastrukturu. Onda je krenulo dalje - Arilje, Grmeč... Zora je ozbiljno zabolela, i, kad tad, morali su stići i do konačnog zločina, Manježa.

Manjež i Zora bile se kafane u koje je išao i moj deda, pre onog rata. Manež se tada zvao po ženi koja ga je držala, na primer bila je to Jula, ili tako nekako. O Zori se sećam da mi je deda pre petnaestak godina, kada je otprilike u svojoj osamdeset i nekoj još mogao da izađe sa mnom u kafanu i popije po koji špricer i podeli kavurmu i crevca, pričao kako je tamo negde gde je bio onaj kao kiosk-blagajna, postajao "šuber" krpoz koji su iz kuhinje u restoran onomad, pre '41-ve, dodavali pasulj - običan i zamašćen (sa prelivenom mašću preko njega), koji je bio nešto skuplji. I tu se pre par godina pojavila neka skroz odvratna kockarnica, sa plasificiranom imitacijom nekakvih astečkih piramida, ili tako već nečega.

A Manjež, Manjež je već ubod u srce, direktno. Ne samo što sam, uz Koronu na Autokomandi, koja je takođe, čujem, propala, u Manježu sazrevao bar koliko i na studijama, nego su generacije i genarecije to baš tamo činile. Manjež je uvek bio oaza neke autentične duhovno-urbane atmosfere. Tu su se skupljali studenti književnosti, filozofije, FDU-a, FLU-a i FMU-a, ali prvenstveno oni koji su se time bavili iz neke istinske unutrašnje potrebe, a ne oni drugi, jer je i onda, kao i sada, bilo fensi studurati takve stvari.  Pričalo se o bitnim temama kao što su špricer. smrt i umetnost (tim redom - ljubav se nije smatrala naročito bitnom, bila je nekako više podazumevajuća pojava). Tu su, u ona vremena, kada je još socijalizam vladao i kada su kafane bile otvorene do 11, a Manjež zvanično radio do ponoći, tolerisali ostajanje i do 2, pola 3. Sećam se, u Studentu sam objavio jedan od svojih prvih tekstova uopšte, poredići Manjež, Zonu, Stupicu i baštu SKC-a. Kada sam 5-6 godina kasnije, učestvujući u prvoj odbrani Manježa, kada smo noćni program Radio Beograda radili odande, jer su hteli da sruše kuću u kojoj je, taj tekst pročitao, video sam da je imao neku naivnu autentičnost i opravdani hvalospev Manježu.

Pre godnu i nešto, opet sam se bio zabrinuo. Renovirali su ga i pretila je opasnost da se pretvori u kakvu nesreću, poput Zore i Arilja. Ali su ga otvorili, istog kao i ranije, samo izglancanog. Kafana građanskog duha, iz prve polovine prošlog veka, zablistala je punim sjajem. Poslednje vreme sam čak bio učestao - naravno, ne 5 puta nedeljno, kao nekad, al' jednom mesečno bih svratio na crvca ili brizle, i točeno pivo, koje je u socijalnom smislu već neko vreme zamenilo špricer.

I sad, čujem - kraj.

 


Ponovo radi Manjež

Čast mi je da obavestim sve poklonike kafane Manjež, da umesto nje neće biti otvoren kasino, butik, teretana, striptiz bar ili šta već...
Kafana Manjež nastavlja sa radom pod istim imenom, umivena i sredjena, tako da će svi ljubitelji roštilja na ćumur, škembića, kolenica i ostalih kafanskih poslastica moći na miru da ispijaju točeno pivo i razglabaju čaršijske priče.