Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

ODLOMAK NA POKLON

Drage blogadžije, ko je propustio čitanje odlomaka iz moje još uvek neobjavljene knjige (koja još uvek nema ni definitivni naziv), 13. juna u KCB, evo jednog:"Diskonektovao sam se. Napušio sam kurcem mog jedinog zaštitnika na forumima. Ali, mrzeo sam kad neko igra igre. Nisam to mogao da otrpim ni kad sam bio tinejdžer, a kamoli sad, kad uopšte više nisam bio tako bolećiv, kako prema ribama, tako i prema ostalim ljudskim bićima. Stigla mi je porukica na mobilni.  «Ti si glup! Ja te samo štitim od sebe!», pisala je Marijana – Život meni, a ja sam, posle čitanja porukice, izbrisao i nju i Marijanin broj telefona. Nisam imao snage da pothranjujem tuđe tripove, a sad sam, posle devet sati tripovanja, više nego jasno ukapirao da je Marijana – Život bila najobičnija luda drolja, koja se silno zabavljala muvajući moje virtuelne neprijatelje i nameštajući im batine. I nije samo ona bila takva. Počeo sam da prebiram po mobilnom telefonu, nailazeći na gomilu ženskih telefona, od kojih mi se prevrtao želudac. Počeo sam da ih brišem. Svaki broj telefona u vezi koga bi mi nešto smetalo odmah bih brisao. Aleksandra Bojković – drolja; Aleksandra Luna – mrtva; Aleksandra Vučić – ima ružno prezime; Aleksandra Zibi Zu – ima odvratan nadimak; Ana – kurva; Biljana K – loše puši; Bojana Lazarević –opsesivna; Brankica Petrović – luda novinarka, koja ima grižu savesti posle karanja; Ceca Pilence – klinka; Ceca Simić – luda klinka; Ceca Pionir – nemam pojma ko je, i pored nagoveštaja koji sam samom sebi ostavio pored njenog imena; Danijela Glupača – glupača; Dijana Janković – udata i ima dvoje dece; Dragana – nemam pojma koja; Dragana 2 – takođe; Emina – video sam je jednom u životu i zaključio da nije normalna; Ena – dečko joj je okej lik;  Goca – pajdomanka; Goca Perišić – tucala se sa previše tipova; Goca S – nemam pojma ko je; Ivana Martić – poginula u sudaru 2002; Ivana Stojanović – poslednji put kad smo se čuli rekla mi da sam najgore što joj se ikad u životu desilo; Ivana Timotijević – ima sestru koju bih rado da kresnem; Jana... Jana... Jana... Jana... Jana... Jana... Jana... Jana... Jana... Jana...  U meni je nešto prepuklo i ja sam, sa sve telefonom u rukama, izašao na terasu. Bilo je veče. Veče je bilo njeno omiljeno doba dana. Ko zna šta je radila, ko zna gde je to radila. Jebote, kako smo se nekad voleli, šta se desilo, zašto nismo sad jedno pored drugog, zašto gledam sa terase ka mestima na kojima smo nekad blejali, zašto jeza nije prestala, nego mi se ponovo penje i spušta niz leđa? Nisam imao snage da izbrišem njen telefonski broj. To je bilo to. Poraz. Ako već nisam imao snage da je izbrišem, morao sam negde da skupim snagu da joj se javim. Jana je bila moja najveća ljubav ikad, Jana je bila ona prava. Srce mi je udaralo kao pomahnitalo i ja sam u panici počeo da joj kucam porukicu. Prsti su mi se tresli od pomisli da Jana više nije tu, da je Jana ostala u prošlosti. Mogli samo da budemo tako lep književni par. Da imamo tako lepu književnu decu. Pa zar nije to smisao života? Deca! I da ih praviš s nekim s kim si toliko blizak, da nikad nije bilo bitno da li ćete piti iz iste čaše, brisati se istim peškirom, jesti iz istog tanjira, prati zube istom četkicom, svršavati jedno drugom u usta, cediti jedno drugom bubuljice. A tako je bilo sa Janom.   «Gde si?», otkucao sam jedva, a zatim nastavio sa brisanjem telefona. Ali brisanje nije išlo kao pre. Kriterijumi su se izmenili.  Jasmina Doroslovački – nije Jana; Jasna – nije Jana; Jelena M – nije Jana; Jelenica Čačak – prokleti maloletni degenerik; Jelica Đukić – nije Jana. Telefon se zatresao, zasvetleo. Stigla mi je porukica. Od Jane.  «Reci»«Volim te», smesta sam odgovorio, preplašen da bi već sledeće sekunde moglo da se desi nešto što bi sprečilo da ta rečenica stigne do nje.  Katarina – nije Jana; Katarina Nedić – nije Jana; Katarina Pile Malo – bio sam letos dva dana zaljubljen u nju, ali i dalje nije Jana; Kristina – ološ, a i nije Jana. Zatim mi je ponovo stigla porukica.  «Ne znam zašto ovo sada radiš.»  Jao, kurva je već našla nekog da se jebe s njim. Ne bi mi slala ovakve porukice da nije bilo tako. Previše dobro sam je poznavao.  «Ajde da se vidimo!», napisao sam i grčevito nastavio s brisanjem telefona. Više to nisu bili ni samo ženski telefoni.  Krsta – stipsa; Krstić Boško – jednom mi rekao da ga boli kurac za moje knjige; Lana – nije Jana; Lara – nije Jana. Palo mi je na pamet da ću tako ostati bez ijednog telefona u imeniku, ali nije mi to bilo bitno. Jedino što mi je bilo bitno je da se ponovo vidim s Janom. A ako ne, onda mi stvarno više ništa neće biti bitno. Mogao sam da ostanem bez ijednog telefonskog broja u imeniku, mogao sam da ostanem i bez telefona, i bez kola - ako nisam uspeo da zadržim pored sebe moju voljenu Janu. Koja je ipak bila tolika kurva da se već tamo negde s nekim jebala, a nije rekla da hoće da se jebe s nekim, nego mi je rekla da više ne može da izdrži pritisak povremenog kresanja sa mnom."Knjiga izlazi u septembru