Sta je istina? Da li ona postoji? Ako postoji istina sa jedne strane o jednom pitanju, kako se onda zove dijametralno suprotan stav s druge strane o istom tom pitanju? Isto istina? Mozemo li istinu apsolutizovati? Imamo li pravo na prisvanje istine? Koliko nas istina usporava u zivotima?Koliko svi gubimo zbog dogmatizovanja istine? Treba li istinu staviti po strani, a pitanja resavati na potpuno drukcijim osnovama i principima? Treba li se prema istini odnositi sa destruktivnom strascu ili na to pokusati gledati racionalno? Kako uciniti da razlicite istine o istom pitanju prestanu da budu prepreka progresu? Mogu li se dve istine staviti u neutralan kontekst? Mogu li dva bliska naroda ziveti srecno i zadovoljni uprkos svojim istinama?
Koje je boje zeleno svetlo za daltonistu? Sivo! Dakle ni boje ni daju uvek istu istinu. Kako ubediti daltonistu da je zelena - siva,da je crvena - plava i tako redom. O pitanjima o kojima nema ideoloskog spora, resenje izgleda jednostavno i prosto:izaberemo novi okvir u kojem nije bitno da li je boja zaista crvena il plava, odnosno zelena ili siva. Jednostavno, zelenu stavimo gore, a crvenu dole i problem protoka saobracaja je resen.
Da li mozemo tesko poremecene nacionalizme resiti pragamaticno? Mozemo li pitanje Oluje staviti u neutralan kontekst, tako da svacija istina ostane netaknuta? Svako, rekosmo, ima pravo na sopstvenu istinu. I onaj jadnik sto je familiju i, ono malo sto mu je ostalo od stvari, vozio traktorom daleko od rodne kuce, kao i onaj jadnik koji je u proterivanju svojih drzavljana video sopstvenu slobodu. Za jedne je Oluja sloboda od okupacije, za druge akcija koja se okoncala teskim zlocinom, po nekima cak i genocidom.
Ni jedni ni drugi nikada, i ponavljam nikada, nece pomeriti svoje istine. Zasto? Pa, zato sto i kod jednih i kod drugih zaista i ima elemenata istine. Ali, kako resiti taj problem da se Srbi koji se 5. 8. nalaze u Hrvatskoj ne osecaju lose, i kako resiti da Hrvat proguta i poslednju knedlu koja mu smeta u grlo dok svecano iznosi svoju zastavu na prozor svog doma tog istog dana. Postoji li neutralan mehanizam koji ce za ovih 14-15 miliona ljudi biti unifikujuci; koji ce, bas kao sto je covek kod pitanja istine semaforskih boja nasao kompromisni model, uspeti to da ucini i na ovom daleko osetljivijem pitanju?Mora! Jer, ma koliko to sada izgledalo nestvarno Srbija i Hrvatska - koje jednom godisnje na isti dan placu i slave jedan isti dogadjaj, i ubuduce ce imati samo svoje istine koje ce im i dalje stvarati teske i bolne rane -morace da nekako da te svoje istine sklone negde sa strane, da ih stave u nekakve arhive, a u korist nekog novog okvira iz kojeg ce izroditi neki novi, zdraviji, odnosi, dvaju naroda.
Na elitama je da taj okvir pronadju.