Igrala se deca jurke u školskom dvorištu. Dečaci od po devet – deset godina. Laza jurio.
Pera, radi bolje zabave, postavio se ispred Mike, da ga Laza uhvati. Mika, koji je to shvatio kao napad na svoj lik i delo, pojurio za glavu većeg Peru da mu se oduži, ali mu se na putu isprečio Joca. On prvo skloni Jocu šutom u cevanicu, a zatim Peru udari šakom u obraz. Joca i Pera ne uzvraćaju, povlače se.
Epilog: nešto dreke i jedna omanja masnica na cevanici.
Verovatno bi oni sve zaboravili za sat – dva, ali Joca i Pera, naučeni tako, prijavljuju slučaj učiteljici.
Učiteljica po službenoj dužnosti pokreće akciju sprečavanja nasilja u školi. Možda prepadnuti, ili profesionalno deformisani, angažuju se i organi škole. Ativiraju se mehanizmi da se takvo Mikino ponašanje u korenu saseče. Nasilje se mora suzbiti.
Ne znam kakvu je reakciju priča izazvala u vama, ali ja mislim da smo otišli u ......
Od drva ne vidimo šumu.
Prosvetari ubijeni u pojam pretnjama i zabranama viših instanci, đaci zaštićeni kao medvedi.
Šta god da se među decom desi kriva je škola, jer nije preduredila ili na odgovarajući način reagovala. Još ako se umešaju i roditelji svojim optužbama, nema im spasa. Ljudi zato opravdano zastranili.
Zamislite sad gornju priču u vreme našeg detinjstva!
Verovatno takav slučaj deca ne bi ni prijavljivala. Kad bi neko to učinio, a uvek je bilo takvih, učitelj ne bi shvatao ozbiljno. Možda bi im održao kolektivno slovo kako to nije lepo, i kraj priče. Ako bi kojim slučajem ipak rešio da isteruje stvar, gotovo sigurno bi sve aktere kaznio nekim odlaskom u ćošak ili stajanjem za vreme narednog časa. Kažnjena deca bi ćutala ko zalivena kod roditelja, da kod kuće ne bi popili i dodatak na kaznu.
Tadašnji učitelj u sadašnjim uslovima:
Verovatno bi se bar jedan od roditelja kažnjene dece pobunio zbog primene nepedagoških metoda nad svojim čedom, i eto ti prilike da učitelj nagrabusi.
Danas se svi bavimo dečijim glupostima, stvarima koje su prirodne u određenom uzrastu i koje bi oni sami najbolje rešili i izlizali.
Setite se samo koliko puta ste vi imali razbijen nos! Ja mnogo. Često i usta. Omiljena zabava nam bila da se mlatimo torbama i kesama za patike pri povratku iz škole, i nikome nije padalo na pamet da vrši istragu kako je do razbijenog nosa došlo, a još manje da proziva nastavnike i školu. Škola je bre bila ozbiljna institucija koja se ne bavi glupostima.
Moji tadašnji saborci i protivnici danas su mi prijatelji. Čestiti ljudi od kojih se niko nije odao delikvenciji i kriminalu. Niko nikad nije bio problematičnog ponašanja, a mnogi visoko obrazovani i vrlo uspešni. Kad se sretnemo, rado se podsetimo tih vremena.
Iz svog iskustva, ne prihvatam stav da su dečije tuče put u buduće delikventno ponašanje. Očigledno nisu.
Deca imaju drugačija pravila, slična čoporu. U tim međusobnim čarkama uspostavljaju nekakav svoj poredak i uče se životu u grupi. Vaspitavaju se međusobno.
Mi danas ubijamo u njima svaki vid agresije, a to ne ide. Možda zato ona i ne nauče na vreme da je tuča odmeravanje snaga, i da se završava kad prvi ustukne, pa u starijem uzrastu tuku dok ne ubiju, i još od toga prave spektakl.
Nikad se nije više pažnje poklanjalo dečijem ponašanju i nikad više problema sa tim istim ponašanjem nije bilo. Imamo po institucijama čitave timove stručnjaka za to.
Teraju nas da učimo decu da potiskuju svaki vid agresije, ali džaba, ona neće prestati da postoji. Biće je uvek.
Možda je pametnije da klince pustimo da se sami nauče tim stvarima. Verovatno bi umeli, kao i sve generacije pre njih, da prepoznaju i suprostave se pravom nasilju, a možda bi im se razvilo i nešto viteštva. Istina da ono odavno nije u modi, al ne bi škodilo.
Ja toliko, a šta vi mislite?