Pitali su jednom čuvenog kineskog mudraca Konfučija: »Šta je najznačajnije za dobru državu?«
»Hrana, oružje i poverenje naroda«, glasio je odgovor.
»Kad bi država morala da se nečeg liši, šta bi bilo prvo?«
»Oružje.«
»A zatim?«
»Hrana.«
»Ali narod može početi da umire bez hrane!«
»Smrt je oduvek neizbežna sudbina ljudskih biča, ali narod koji nema više poverenje u svoje državnike , zaista je izgubljen.«
"Damari"
Antoni de Melo
Danas se obeležava 95 godina od kraja Prvog svetskog rata, rata koji je skupo koštao Srbiju. Pre 95 godina Srbija je bila u neuporedivo težoj situaciji nego danas, a zemlja je ipak uspela da se podigne. Srbija je bila razorena, izgubila je više od polovine muškaraca, ali se podigla iz pepela. I 1945. godine je situacija bila mnogo teža nego danas, a zemlja je ipak krenula napred. Danas lutamo i tonemo sve dublje, shvatajući da dno ne postoji i da iz goreg ima gore.
Nakon pada Slobodana Miloševića u Srbiji je postojao optimizam da će stvari konačno krenuti na bolje. Ubistvo Zorana Đinđića je trenutak koji je, pokazalo se, bio poguban po budućnost Srbije, ne zato što nije ostao niko pametan da vodi Srbiju, već zbog toga što su oni u koje smo verovali prestali da veruju u nas.
Porast nasilja i kriminala direktna je posledica nedostatka poverenja u sopstvenu zemlju. Zamajavamo se pričama o stranim investicijama, o reformama, čipovima i bogatim šeicima. Srbija je mala zemlja, njeno stanovništvo čini samo jedan promil svetske populacije i nema tu neke velike mudrosti kako zemlja može da krene napred. Sve što nam treba su političari koji veruju u nas, koji veruju da zemlja može da krene napred i koji imaju hrabrosti da zemlju pokrenu, a pitanje je da li takvi još postoje. Ako Srbija dobije političare koji veruju u svoju zemlju, imaćemo budućnost.