Dina, pustinjska planeta, 2075. Zabeleška iz mog mrežnog dnevnika:
"Prevlast straha - sada je novembar 2025. U mračnom i zloslutnom raspoloženju Izrael u Tel Avivu obeležava trideset godina od ubistva Jichaka Rabina. Od početka Četvrte Intifade 2018. godine, bezbednosna situacija se ponovo pogoršala, ne samo u Izraelu i Palestini, već i širom Bliskog Istoka. Jedna od posledica toga je postepeno smanjenje broja kako arapskih tako i jevrejskih stanovnika u Izraelu, jer su svi koji su imali mogućnost - otišli, želeći da izbegnu ne samo atmosferu nasilja već i okrutne uslove života u zemlji u kojoj vlada gotovo vojni zakon.
Prevlast nade - novembar 2025. Ovde, u Tel Avivu, na trgu koji sada nosi njegovo ime, tačno pre trideset godina ubijen je Jichak Rabin. Danas je ovaj grad mesto velike međunarodne proslave petogodišnjice mirovnog sporazuma za Srednji Istok, kojim je najzad učinjen kraj nasilju, nesigurnosti i nepravdama koji su trajali više od sedamdeset godina. Prisutni su predstavnici svih zemalja, svih zemalja članica proširenog Saveta bezbednosti Ujedninjenih nacija, uključujući SAD, Kinu, Indiju, Rusiju, Brazil i Južnu Afriku. Nedavno ujedinjenu Evropsku uniju sada, naravno, predstavlja jedan izaslanik."
- iz knjige Geopolitika emocija, Dominik Mojsi.
Ta 1995. godina je bila upravo godina mog prvog dolaska u Izrael. U Tel Avivu je bila ludnica, atmosfera bliskog rešenja konflikta, investicije, startap poslovi, Rabinova pojava koja je ulivala optimizam, koncerti, Bjork, Bisti Bojsi, REM, Kejv i Sidsi, izložbe, rejvovi i žurke po gradu i plažama. Kada sam došao sledeći put pošto sam odradio vojsku u Srbiji, 1997. godine, to je bio drugi grad, ljudi su bili u bedaku, zabrinuti, slabo se ko smejao, zemlja je bila izložena napadima, govorkalo se o imanentnom sukobu širih razmera. Od tog perioda pa sve do izbijanja sukoba, septembra 2000. godine, retko je ta zabrinutost nestajala sa lica Telavivljana. Osmesi su se vratili tek 2005. gdine, po okončanju neprijateljstava. Danas, jednu deceniju kasnije, osmesi su prisutni na retko kojem licu.
Meni lično ova operacija deluje kao intervencija protiv Miloševića, ili protiv bilo kojeg rogobatnog režima. Kada ovo kažem, govorim s određene emocionalne distance i nakon proživljene lične katarze spram celokupnih dešavanja prilikom raspada Jugoslavije. Međutim, Amerika je tada otišla iz Srbije bez obavljenog posla do kraja i ostavila srpsku demokratiju da se muči i snalazi kako zna i ume. Mislim da Izrael ne treba da ponovi tu grešku, jer ako, daj Bože, obavi operaciju vojno do kraja, mislim da je neophodno da pokrene politički proces unutar Gaze, vrati Fatah tamo da vodi civilnu vlast, i da prosto nadzire vojno da džihadisti ne ojačaju ponovo, i čak, revolucionarno!, dopusti transformaciju Hamasa u politički pokret. Ako se Izrael ponosi kao jedina demokratija na Bliskom Istoku, možda je vreme da počnemo da razmišljamo o tome da pomognemo prvu arapsku funkcionišuću demokratiju na Bliskom Istoku - Palestinu. Problem je što će emocija Gažana spram Izraela posle intervencije biti strahovito negativna, upravo kao što je negativna emocija Srba spram Amerike i Natoa, posebno u svetlu gde usled nekvalitetnog života nije došlo do tog preko potrebnog katarsisa koji čoveka odvraća od destruktivnih apetita. I konačno, Hamas, zver koja je teško povređena, sada je spremna na bilo koju vrstu zverstva. Da imaju nuklearne dodatke za rakete, stavili bi ih. Naši momci moraju biti strahovito na oprezu, savršeni vojno a maksimalno humani istovremeno. Toliko suštinskih egzistencijalnih tema je otvoreno za Izrael ovom operacijom. Zabrinut sam, ali verujem da će Izrael pronaći mudrost da izađe kao pobednik iz ove ratne situacije, i moralno i vojno.
Eto, još nešto me mori. Hamas deluje kao da sve vreme namerno provocira Izrael da dođe na njegov teren, a pokazali su da su spremni da žrtvuju sopstveni narod zarad tog cilja. Ulična borba koja izvesno očekuje Izrael će biti jezivo gadna, jer se džihadisti neće libiti da otvaraju vatru iz bilo koje situacije. Logična posledica toga, u svetlu Hamasove pretnje svojim ljudima ukoliko se evakuišu, jeste da će biti veliki broj civilnih žrtava. Posledica svega toga će biti veliki pritisak od strane međunarodne zajednice, i velika izolacija Izraela. Jedini način da se oporavi od toga je da, po, השם יעזור, uspešnom okončanju vojne operacije, Izrael počne taj nation-buildup proces u saradnji sa Fatahom, i nadam se s drugim palestinskim demilitarizovanim opcijama. Ali ne samo zbog sveta, već i zbog našeg dugoročnog opstanka, i konačno, trajnog moralnog izbeljenja imidža Izraela u svetu, i možda, što je još važnije, u našem okruženju - u Egiptu, Jordanu, pa čak i Saudiji. Ukoliko do ovoga ne dođe, Izrael će ostati zatočen u večnom ciklusu mržnje i nasilja, nemoćan da dosegne svoj san - otvoreno i savršeno demokratsko društvo. I am not a military or strategic expert, just speaking out my thoughts regarding this historically difficult moment for Israeli nation, as a member of Israeli nation.