"Third Degree...

• Blues baby ,samo blues

"

- Da nema vjere, ljudi bi klali i robili.
- A zašto kolju i robe danas?
- Jer je nema.
- A zašto su klali?
- Jer je nije ni bilo.
- A kad je prema tome bila?
- Nikada!

...

Govorit će mi: kukavan je tvoj život, umuješ, misliš i čitaš; jadniče! gubiš uživanje, život i svijet: jer iza smrti nema žene, zabava, plesova i - žene; jer ako i jest tamo nešto - onda je to duša, mozak, misao. Prolazna je materija, vječan je najviše intelekt! (...)
- I ti ćeš odgovoriti? (...)
- Reći ću: Materija je vječna, kratkovjek je intelekt. Vi koitirate ko ptica, pseto, majmun, Eskimac, pradjed, djed, otac, ali mislite drukčije, no što ste pred godinu dana mislili. Dalji ste od samih sebe intelektualno, no od ptice materijalno.

...

Intimnost mi je antipatična, jer je se bojim i izbjegavam. Ona živi od špijunaže, zastrašivanja, prijetnja, i licemjerstva; sjeća na pokoru, inkviziciju i apsolutizam: ona podržaje prijateljstvo među ljudima i ljubav među spolovima kao zakon što uzdržaje poštenje. Iskazivati svoje osjećaje drugome i izmjenjivati svoje zamišljaje - to je kao spavati s drugim u istom krevetu. Osjećaji su priljepčivi ko bolesti, razdražljivi ko spolni osjet. Strastven je čovjek rob samoga sebe; ljubav je robovanje uzajamno. Jak je čovjek sam i slobodan. Sloboda je kadšto jakost kao apstinensa; obično je slabost kao impotensa. Sloboda nije raspuštenost, orgijašenje i "raditi sve, što se hoće..." Sloboda nije uopće rad, akcija, fakat. Sloboda je besposlica, misao, nemoć. Sloboda ne radi ni ono što hoće, ni ono što može, jer ona niti šta hoće niti šta može. Zato je ona - poštivanje svačije slobode i nije ni otimač ni krvnik ni nasilnik. Ona osigurava imetak, čast i život...
Jesam li se uistinu prepao intimnosti kao ropstva, jer je dno i strast. A kad počneš misliti pred ljudima i pisati za svijet, maštaš slavu i ime, pljesak i senzaciju: oslobodio si život ljudi i ljudi ti zarobiše pero. I literatura je ropstvo, jer je širina - zavist i taština... Uživanje i uzrujavanje. Čuvstvo i osjetljivost.
Bježim li? Osjećam se lakim; ko da plivam. Ekstaza, vele, olakšava tijelo. I strah je ekstaza. A ovo je panika.
Vidim bjelinu i pipam tanašnost. Bijela je boja najlakša. Crna je najteža. Ko crvena. Mrak i krv. U noći se ljubi, ubija i pije.

...

"Ići, ići, ići uvijek - i ne micati se... Evo: kako bih želio otići, daleko, putovati, a ne da mi se maći s mjesta... Ne mogu ili ne ću?... Odnesite me! Sam se ne mogu nositi... Zašto ne dolaze pred nas gradovi, kazališta, slike, izložbe kao... porcije? Zašto ne idemo sjedećke i ležećke?"...

....

Ja sam još uvijek sjedio. Onda uzeh pero i zabilježih gotovo stenografski u svojoj bilježnici:

Instinkt (dno: domovina) Kultura (širina, svijet)

seksualna iperestezija seksualna anestezija

osjećaji osjetljivost

uživanje upoznavanje

aktivnost u osjećajima pasivnost u -

fanatizam u idejama toleransa u -

fakta u životu, jer se bez fakta u životu, jer

podaje: iperbulija rasuđuje: abulija

vlaga, mekota, magla, suhar, tvrdoća,

alkohol, bujnost, meso - duvan, kosturnost

ko bdijenje uz čašu vina, ko bdjenje uz cigaretu,

pjano - t. j. izgubiti noć trijezno t. j. izgubiti

u orgiji i besvjestici noć u svijesti i besanici

trenje autoanaliza

ljudi osama

manija fobija

+ nabujalo srce + istančani nervi
________________ _______________
= psihoza = nevrosa

I odmah sam bacio pero. Uvidio sam, da bih mogao još dodavati pribrojnike i da bi zbroj rastao za - ništice...

...Pogledah na svoj rukopis. I tu bijahu slova i riječi, ali slova ne bijahu povezana organski, čvrsto; bijahu naherena, neravna, razbacana, i rečenice bijahu isto tako nepotpune: manjkahu tu i tamo riječi, prelaz, stilistika. "Pisat ću brojevima. Ostaju mi brojevi. To je tako suha, poslovna stilistika; bez bujnosti, frazeologije, naprave... Formule... bez interpunkcija... Brojke!"

...
Sjetih se svojih pjesama, zamišljenih u orgijama i pisanih u mamurluku, kad su bile pune oči, grudi, glava, želudac... kad sam imao duboke snove i vlažna bdijenja. Mlake i glib. I kako bih zagazio u blato, tako se zamućivaše voda i propadahu noge. Bila je to jedna baruština, u kojoj se kote komarci, bacili, žabe i zmije... A sada je ta močvara bila presušena, prazna, tvrda i spržena... Tako se suše močvare i onud nastaju plodne poljane. Ali usjevi trebaju kiše...
"A ja?"
Odlučih izaći, ali se ne makoh. Postajah sve uzrujaniji i umorniji i nemirniji. Valjalo se dići, pomaći, rašetati i - umiriti. I najedamput žurno, strmoglavce, pođoh na šetnju. Prođoh kroz svijet i ko da zaredah mrtvačnicom kroz secirana tjelesa. Pođoh na obalu rijeke. Ko mrtvac, što ustaje iz groba. Ko ponoćna šetnja kostura.
"Što mi ostaje? I ko je živ? Ja ili oni? Ja sam kostur, dakako. Ali oni su za seciranje... sad ili mrtvi ljudi ili žive živine... Bijedne fraze, bijedni frazeru!"
Iščekivah noć. Sjedoh na kamen.
"Šta mi ostaje?" ponovih nekoliko puta i ta mi jednaka pitanja zadavahu takovu muku kao kad se ne možeš sjetiti kojeg imena ili ličnosti i bez prekida ih dozivaš i zamišljaš. A onda najedamput odahnuh kao da mi je to ime uzalud dozivane ličnosti netko rekao i izađoh iz jedne slučajne, nimalo duševno uvjetovane situacije.
"Šta mi ostaje? - Literatura."
"....."To jest... to jest... sad bih se mogao i zaljubiti ko gimnazijalac, kad bih htio opisati gimnazijalsku ljubav... Mogao bih se i zaručiti i u crkvi vjenčati, kad bi mi bilo do toga, da opišem odnošaj muža i žene, što je literatura uostalom već obradila, izrabila i zaradila... Ma sve bih mogao! Poživjeti, eto! Poživjeti! I - upoznavati dalje - sebe! Danas drukčije pijem no nedavno još... Možda bih i drukčije živio, da poživim... Da uđem u kontakt s ljudima, u osjećaje, kao nekada, možda bih postao u tom životu onaj, koji sam bio, ali bih u tome životu vidio, čuo i opazio ono, čega ne vidjeh, ne čuh i ne zapazih... Vidjeti, čuti i zapažati kao sada i - osjećati kao prije... Biti osjećajan, i osjetljiv..." Ali ja sam slutio, da se neću zaljubiti, makar bih mogao...
....
Uopće: ja sam ulazio, da sam htio, u život slobodan, bez veriga i teorija... Bio bih mogao jesti iz jedne zdjele sa detektivima, kucati se s vladarima i nuđati šnjofancem kanonike... Da sam htio... Mogao sam život učiniti knjigom, kako sam mogao knjigu učiniti živom.
"Sve bih mogao... Jedamput sam bio pao s konja na magarca; onda sam se stao naduvati ko žaba, da postanem kao bik... Sada bih pak mogao napraviti od muhe - vola."
Ali u tome me ugodnome raspoloženju stade hvatati slutnja, da ne ću moći ni dospjeti, da ću naime od romana napraviti stranicu, od knjige život, od jednoga vola tisuću muha i - od jednoga drhtaja milion trzavica.
I prvi put rekoh očajno, skrušeno i uvjereno:
- Pomozi, cigareto!

....

...

Ući u balon? Nije li u tome sve? Sunovratiti se u - nebo? Zašto ostati čovjek? Zašto ne biti planet? Zašto ne možemo padati - gore?
Paradoks. Ironija.
Ići i ne micati se; izaći iz svega; izgubiti tlo ispod nogu. Zračna plovidba - ko zna?
Ja putujem u III. klasi; dva dana ne okusih ni kore bijeloga kruha.
Ironija.
Drže me za krojača; jedan mi je opsovao majku; drugi je susjed prije spavanja turio u grudi... jednu krunu... da mu je ja ne ukradem...
Ironija.
Opsovao mi je majku i ja sam rekao "hvala!". Drže me za krojača i tata, i ja ih nuđam cigaretama... Ja sam pasivan: ja se smješkam. Lijen sam da govorim i slab sam da grdim.
Putujem ko bijednik, ali sam svejedno u zraku... ko milijunaš.
Jer ja nisam ja. Ja sam izgubio sve; i psovku. Ja sam izašao iz svega; i iz temperamenta.
Jer ja nisam ja.
Ironija!
Valja govoriti jasnije. Ne govorim više u sebi. Vi me slušate: braća, prijatelji, rođaci, družice. Vi pitate: A šta je s tvojim studijama, dramama, mjestom, liječenjem? Šta si vidio, doživio, naučio?
Ja, kako vidite, šutim. Ne da mi se govoriti. I to je jasno i dosta. Ja ne smijem govoriti, da vas ne ožalostim. To je još jasnije.
Kažem li u pogledu mojih osjećaja: ljubim ili mrzim? - ironiziram.
Kažem li u pogledu moga života: to ću i to napraviti - ironiziram.
Kažem li u pogledu mojih misli: tako je i tako - ironiziram.
Svaki je moj osjećaj, svaka moja misao, svaki moj čin - ironija.
Rekoh vam: cigareta je sve što imam - da ne pušim, zašto bih živio - što bih bio ja bez duvana? I to je ironija.
To je najzad sve, što mogu; jer ne mogu ništa. To je sve, što hoću; jer neću ništa.
Smiješak je moje pitanje i moj odgovor. Jer ja ne mogu i ne ću da govorim. A znate zašto?
Jer sam slab, plah i nemoćan; beskarakteran, bestemperamentan i bezidejan. Ako me ko izgrdi, ja reagiram smiješkom; ako me ko pobije, ja se branim smiješkom; ako me ko napane, ja se odrvam smiješkom.
Jer ja nemam ni snage ni volje reagirati, odgovarati i ljubiti.
Kad se smješkam, nitko ne zna, je li to znak ignoranse ili znanja, naivnosti ili iskustva, slabosti ili jakosti. Tako se može o meni misliti svašta, ali znati se o meni ne može ništa.
Ja sam vam istinu rekao: ubit ću se... kako sam vam rekao: idem na studiranje... A ja hoću jedno ko i drugo. A što ja hoću, to i mogu. T. j. Ništa.
Vi ste mi braća, znanci, prijatelji. Vi ste mi sve. T. j. ništa.
Dok sam bio ljubavnik, patriota, brat, sin i mislilac - bio sam psovač. Kletva je bila moja domovina, moj odgoj, moj život, moj karakter, moj temperamenat, moja ideja: moja volja i snaga. Ona je bila moj "ja".
Smiješak nije moj. A ipak to sam ja! Jer ja nisam ni ljubavnik ni brat ni patriota ni mislilac - ni život ni karakter ni temperamenat... ni volja...
Ja t. j. nisam ja.
Svima je poznato, što vi ne znate, da je stil naime čovjek. Ideja je ideja. Genij i mediokritet mogu biti istih nazora; aristokrata i plebejac mogu biti istih uvjerenja. Nazor se može promijeniti u roku od nekoliko sati i od ateiste postati katolik; ali kret, gesta, manira, to se ne mijenja ni za života... Barunstvo možeš steći preko noći, ali ćeš do smrti ostati plebejac. Stil je rasa, odgoj i život; stil je fizionomija i temperamenat. Karakter se mijenja lakše od temperamenta i - fizionomije - jer je karakter samo odgoj - sadašnjost; a nije i rasa, prošlost.
Moj bi stil bio dakle - psovka.
Ja ne psujem više: ja nemam stila: ja nisam čovjek.
Ko psuje? Onaj, koji se prepusti instinktu, koji je temperamentan, koji nema obzira, koji je nenaobražen. Psuje onaj, koji nema ništa duhovito da kaže. Ignoranta. Kletva je iskrenost.
Ko ironizira? Onaj, koji vlada strastima, koji nema karaktera, koji je obziran i obrazovan. Uglađenost, osjetljivost, nemoć... Ironizira onaj, koji je duhovit i hladan. Inteligenta. Ironija je hinjenje.
Duhovitost je riječ, ne čin; a riječi su samo riječi, dok su djela i - djela.
Ne mogu psovati, pa ironiziram. Ne da mi se govoriti pa se smješkam. Slabost je dakle moja snaga i bezvoljnost moja volja.
I to sam ja.
Jer ja - nisam ja! "

"Isušena Kaljuža"

J. P Kamov