Ово је више један од оних "драги дневниче,..." уноса него неки нови угао гледања на горућу ствар.
Сећам се да сам овде доста година раније имао неку расправу о питању Косова и ту се наравно причало пуно о историји, Туцовићевом виђењу ствари и сведочењу, попису Влковог вилајета из 1455, итд. Не сећам се тачних ставова, али се сећам да сам тад много прагматичније гледао на целу ствар, на улогу Србије и одговорност Србије за данашњу ситуацију. Мислио сам да се ампутацијом може прићи ближе миру на свачију корист, да модерне нације у модерна времена могу да апстрахују територију као једну од најбитнијих ствари које контролишу.
Reklo bi se da je akcija dole uspela.
Šta bi ono dole?
I muzička numera, da se ne baci.
i kao i uvek otvorena je tema c) razno.
Prepričan kratak izveštaj BreakThrough novinske platforme sa samita EU i CELAC (Community of Latin American & the Caribbean States)
- Dve strane kao da se potpuno mimoilaze, kao da govore u prazno: Ralf Gonsalves, predsedavajući CELAC-a, stavio je jak naglasak u svom govoru na potrebu da se evropske zemlje posvete reparacionoj pravdi za ropstvo i kolonijalizam, što je od EU predstavnika shvaćeno kao nekakav anahronizam jer bi navodno trebalo da se govori o Ukrajini kao najaktuelnijem problemu kolonijalizma u svetu. Međutim,
(otvaranje pisma)
Stigao mi je poziv na konferenciju „Ako ne tada, sada. Memorijalizacija Starog Sajmišta“. (Trebalo je valjda „Memorijalizacija logora na Starom Sajmištu“?!). Znam da ti kapiraš ali zamisli kako to deluje na neupućene?! Naslov je parafraza naslova one konferencije „Ako ne sada kada?“ koju je fondacija Hajnrih Bel organizovala 2012. godine, kao neki pokušaj koncentracije snaga i argumenata za rešenje (hm, naslov neprijatno asocira na nešto imperativno, konačno) memorijalnog koncepta/projekta/centra
Odlomak iz romana “Savršen antitalenat za sreću”, Akademska knjiga, Novi Sad, 2021/2022.
Tačno tri meseca i devetnaest dana po Ana Marijinom nestanku, na vratima moje kancelarije pojavio se vitalni starčić, s tankim, negovanim brčićima, na pragu osamdesetih, u iznošenim cipelama i prilično pogužvanom, dva broja većem kariranom sakou kog je, očito, oblačio samo za specijalne prilike. U desnoj ruci nosio je prvo izdanje mog Bicikliste, a levom, čvrsto ga stežući za plastičnu ručku, cimao ogroman tamnocrveni kofer na točkiće, koji je do četvrtog sprata dovukljao pešice (iako je zgrada imala lift), što sam rekonstruisao po lupnjavi sa stepeništa koja je, poput zvučne prethodnice, najavila njegov dolazak:
– Jeste li vi Igor Basarić?
– Da, izvolite...