Država Srbija juče je u Beogradu ponizila sopstvenu policiju.
Činjenica da su na kraju dana na Terazijama bili policajci a ne banda najmanje je važna stvar u celoj priči. Nažalost. Boli me i plaši kad vidim kako država manipuliše sopstvenom policijom - na isti način kao i sa sopstvenom bandom. Država je juče ogolila svoj cinizam i svoj bezobrazluk ali to ne može ostati neprimećeno.
Koliko god
Umesto proleća koje je te druge posleratne godine kasnilo sa uobičajenom posetom Komaricama, u selo je neočekivano stigao novi pop. Njegovog prethodnika je, užirenog desetkovanjem seoske faune, kraj rata odneo zajedno sa još bradatijima od njega, ostaviviši za njima samo izmaglicu alkoholnih isparenja i strah od noćnih posetilaca.
Šonjo i Krvava Meri
Ivanu sam upoznao u kasno leto '81, na velikoj žurci u velikoj gajbi Velikog Baje V bg gimnazije – tj Budućeg Velikog Baje gradskog odbora jedne Buduće Partije, srpske inkarnacije Džefa Kolbija, što je bila vip karta za "most wanted" kod devojčica u to vreme.
Toliko bih voleo da u vama, blogeri i blogerke (borci i borkinje:)) ostane nešto posle ove priče, čisto zato što je to nešto proživljeno, to moje zlehudo jutro daje mi nekakav kredit da idem u didaktiku i naravoučenija u koja, by the way, ne verujem uopšte. Iz tuđeg iskustva se ne može učiti. Ljudi poput mene ne mogu, i kraj.
Postoje ljudi koji se teško rastaju sa nepotrebnim stvarima. Za mene su to na prvom mestu papiri - garancija za laptop koju znam da moram da čuvam ali mi nikada ne padne na pamet da proverim da li je istekla, izveštaji sa raznoraznih konferencija, flajeri za zlu ne trebalo u širokom luku od bućkuriša za doneti do vodoinstalatera, nađe se i poneka "poruka lične prirode" koja, da ne bude zabune, nije starija od naše ere novih komunikacija nego je silom prilika pisana rukom pa deluje kao čist artefakt romantizma.
U pet do 12 sam poslao svoj zavrsni seminarski rad da bih se samo desetak minuta kasnije vozio kolima do aerodroma. Kum me je odbacio malko ranije jer je morao poslom do susjedne Lujzijane. Putovanje od najveceg teksaskog grada na obalama meksickog zaliva pa do srpske prestonice na Dunavu traje 12 sati, naravno, put traje vise kad se doda presjedanje u jednom od evropskih gradova.
Svaki putnik gleda dvije stvari da ne zaboravi: pasos i novcanik. Putnici poput mene imaju i trecu, a to je bijeli stap. Zivimo u opasnim vremenima, ali samoobrana je sekundarna svhra mog stapa. "Slijepi
"Док други објашњавају живот, ти махни руком и одживи га."
Mika Antić, koji još uvek negde "šašav, leti i živi".
"To je bilo pre mnogo miliona godina. Beskrajno sam cenio vaše pokušaje da mi ulijete olovo u noge, kao onim lutkama od kaučuka koje se uvek uspravljaju."
Agencija za zaštitu dece je u kolevci demokratije oduzela decu Verici i Vuku Nastiću. Zato što je neko u kompjuterskom servisu brljao po njihovim privatnim porodičnim fotografijama. I na njima našao snimke gole dece koja se kupaju u kadi. To su prijavili policiji, otac Nastić je otpušten s posla i zajedno sa majkom dece koja se nisu kupala obučena u kadi, uhapšen. Deca su im oduzeta i data starateljskoj porodici. Jer su pomenute fotografije protumačene kao pornografija, seksualno zlostavljanje dece i nepropisna briga o deci. Vuk i Verica Nastić već pola godine pokušavaju da se izbore da im se deca vrate.
Ako je posedovanje fotografija gole dece, u privatnom albumu, u državi koja širi ljudska prava milom ili još češće silom, zločin, onda sam i ja, ali bojim se i većina stanovništva u našim krajevima zrela za doživotni 'aps ili i prinudni rad i u narednom životu. Uz ne samo oduzimanje dece, nego i neku preventivnu zabranu razmnožavanja uopšte.
... Aleksandra, Jovana, Igor, Nikola, Ognjen, Ognjen,Đorđe, Nemanja, Lazar, Danilo, Aleksa, Tahir, Nikola, Stefan, Marko, Aleksa...
Danas na Svetski dan osoba sa autizmom će ih se svi setititi i biće pune novine i tv emisije priča o njima.Oni sa autizmom žive i ostala 364 dana.
Једино сећање мог деде (1909) на свог оца је било
када је (прадеда) кренуо у рат,
изљубио је њега, брата и мајку и рекао јој: