Dragi moji, hvala vam za sve ove godine provedene na blogu. Vi ste zaista bili moja oaza mira i sreće, moje parče neba, moj sunčev zrak i mesečev plam.
Hvala vam što sam sa svima vama podelila svoje najintimnije delove života u nadi da će jednoga dana neka devojčica reći ne predrasudama, umreženoj tradiciji i lošim ljudima.
Hvala vam što će možda čitajići blogove o nasilju kroz koje smo mi prošle neka majka reći dosta je i uzeti svoju decu i stvoriti bolji život za sve.
Hvala vam i na kritikama, jer su mi značile, hvala vam na nesebičnoj ljubavi koju smo delili prema umetnosti, a najpre hvala vam što ste svi vi pojedinačno sa svim vrlinama i manama dobri ljudi.
Ja ne mogu da podelim sebe i da kažem da sam neko drugi, ja sam Nataša, od prvoga dana svog života, sasvim svoja. Moja majka je rekla da nisam plakala na rođenju već da sam se nasmejala. Te godine je bio Uskrs, tog desetog Aprila.
O politici nisam pisala, jer sam umetnica i to ću uvek ostati, ali mi reči ljudi sa margine znače, da kada god kažem nešto javno, neka vrata se za njih otvore.
Vozim se svim prevoznim sredstvima gradskog saobraćaja i hvala Bogu vozom sada.
Imam razdrndanog golfa 4 2001 godište koji je moj, faličan, ali moj.
Imam srce koje ne želi da vređa ljude i da ih deli ni po kojoj osnovi, nikada nikoga sem na to da li je neko čovek ili nečovek.
Zato vam sve ovo i pišem, jer na blogu više neću biti.
Ne želim da vam unosim nemir.
Dobri ljudi , ovaj naš život je zaista samo tren i tražite tu dobrotu i parče neba, zvezede, i sunčev i mesečev zrak i livade šarenog cveća uvek, jer jedino tako možemo da se odupremo lošem i negativnom kojim nas bombarduju uvek.
Vaša NATAŠA.
P.S. ostaviću blog otvoren za sve komentare, ali neka umesto njih bude muzika. To je moja molba.