Danas je umro David Albahari.
David Albahari je moju prvu kratku pricu objavio u knjizi " Kad ja tamo,a ono medjutim".
Prica se zove Lubencici.
Medjutim, Davida cu pamtiti po dugome.
Bile su to one devedesete, grozne na milion načina. Na radiju se slusao Indeks i emisija Oblak u bermudama, sa Darkom Kocijanom i Nenadom. Muziku je pustao mislim Slavko, nisam sigurna i svake godine je isao konkurs za kratke price koje je birao David Albahari. Izadvac je bila Vizija 011.
Tih godina svima nama je bila najveca zelja da budemo makar na sekundu deo Radio Indeksa pa smo se ukljucivali i u program, birali muziku, pozdravljali prijatelje. Jednom sam zamolila da mi nasnime pesme 60 -ih na kasetu. Rekli su mi da me cekaju u Domu omladine i da dodjem da uzmem.
Ja sam imala tada jednu plavo belu kariranu flanelsku kosulju, belu majicu,starke i farmerke.
Prisla sam stolu i rekla ja sam Natasa.
Za stolom su sedeli Darko Kocijan, Slavko i David.
U tom trenutku mi je prisao konobar, uhvatio me je pod ruku i rekao ovde se ne prosjaci.
Sva tojica su ustala i rekla ona je sa nama.
Ja sam samo htela da istrcim. David je rekao sve je u redu jer sam krenula ka vratima, a oni su napustili Dom omladine sa mnom. Dobila sam kasetu na poklon i dolazila sam u Indeks.
Konobar se izvinio,ali je meni dugo trebalo da zakoracim u Dom omladine,jedno dvadesetak godina, toliko dugo.
Pre par godina sam bila u Radio Beogradu i srela sam Dacu. Bio je Cane sa njim.
Izgrlili smo se kao najrodjeniji.
David je bio dobar covek i zao mi je sto je preminuo. Ja ga posle toga sto se desilo u Domu omladine vise nisam videla, ali cinjenica da je prvi ustao i rekao ona je sa nama,a zatim krenuo za mnom znacila.
Pocivajte u miru gospodine Albahari, ovaj svet je ostao bez dobrog coveka.
Natasa Tasic Knezevic.