Turandot, led i vatra, Sunce i Mesec, svetlost i tama.
Juče je u Narodnom pozorištu u Beogradu bila premijera opere Turandot, poslednjeg Pučinijevog dela, koje je završio njegov učenik, zbog prerane smrti kompozitora.
Režija je bila dodeljena Mariu Pavlu del Monaku, našem, a svetkom režiseru koji je rastao uz umetnost i na kraju je počeo sam da je stvara.
Umetnost koja leči, zaceljuje, pomaže da u najtamnijim noćima nađemo svetlost.
Zbog te umetnosti je čitavo pozorište sinoć bilo na nogama, slavilo je povratak zlatnog doba beogradske opere.
O našim solistima mogu reći samo reči hvale, tehnici takođe treba odati priznanje, ali i rukovodstvu Narodnog pozorišta koje je krenulo u ovaj poduhvat u trenutku koji nije ni malo lak za umetnost nigde u svetu, a kamoli kod nas.
Dok niko ne spava, rađa se ljubav koja topi led,
u požrtvovanju, rađa se svetlo koje topi led,
i iz te vatrene strasti nastaje svetlost.
Beograd i čitava Srbija dobila je Turandot.
Bravi tutti, bravi i neka dugo živi predstava.
P.S. ja snimke od sinoć nemam, ali baš zbog toga idite u Madlenijanum krajem meseca da pogledate predstavu. Verujem da će ta strast da probudi nadu u svima, da je u ljubavi spas.
Turandot, za ljubav koja nikada nije prestala da tinja u srcima svih nas.
Ako kliknete na link, imate sve informacije vezane za predstavu, koja će dugo dugo biti, nadam se na repertoaru Narodnog pozorišta u Beogradu.
https://www.narodnopozoriste.rs/sr/vesti/premijera-pucinijeve-opere-turandot-23-decembra-u-narodnom-pozoristu-i-sedam-dana-kasnije-30-12-u-madlenijanumu