Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

Miljenko Dereta

Cena izbora

DSS je napravila svoj politički izbor. Neverovatna lakoća kojom nam objašnjavaju svoj moralni i politički sunovrat proizilazi iz činjenice da ćemo račun njihovog izbora platiti svi mi. Ovu politikantsku bahanaliju otplačivaćemo do kraja svojih života. Od trenutka kada nam je Aligrudić saopštio da ne treba ići na izbore jer su oni skupi otvorio sam novu računovodstvenu stranicu troškova radikalskog predsednikovanja Skupštinom Srbije i to po linijama: - zaustavljene investicije, - odlaganje potpisivanja novog viznog režima, - ekonomske posledice zahladjenja u regionalnim odnosima, i razno. Srbija će skupo platiti ovaj politički izbor.


Repriza užasa


 Bes! Bes! BES koji sam osetio posle objavljivanja presude Škorpionima za zločin u Srebrenici nije samo zbog prećutnog oproštaja koji im je sud «razrezao». Moja ljutnja potiće i iz činjenice da ovo sudjenja pokazuje da je i u Srbiji, ovakva kakva je, sve moguće kad postoji politička volja uslovljena neoborivim dokazima. Moguće je odmah i locitrati i uhapsiti zločince, moguće im je suditi pred domaćim sudom, moguće je sudjenje privesti kraju u razumnom roku. nažalost, još uvek nije moguće primereno osuditi krivce za ratne zločine.


Snaga pojedinca

Na Zorana Djindjića pomislim skoro svaki dan, svaki put kada se suočim sa ponižavajućom stvarnošću u kojoj živimo od trenutka njegovog ubistva. Svaki put kada me iz medija napadnu samodopadljive slatkorečive besmislice poput "šestog principa" pomislim da to ne bi bilo moguće da je Djindjić živ. Čini mi se da bi se čak i ovi "besprizorni" stideli da pred ozbiljnog političara  izadju sa ovako očigledno glupavim i nedemokratskim predlozima.


Pametan izbor, a naš!

Pred Novu godinu, svetsku a ne našu, propustio sam očigledno lepo okupljanje B92 blogera zbog sastanka o kampanji za promociju izbora. Rešio sam da svoju glupost kaznim i nametnuo sam sebi predizbornu tišinu. Može sve to i bez mene. Ali izgleda da ja ne mogu a da se ne oglasim bar na kraju.  Živimo u permanentnoj kampanji. Godinama pozivam i pozivaju me da glasam. Pokazujemo i dokazujemo da je svaki glas važan a moj posebno. Nude mi se sreća i blagostanje, red i mir, pravda i jednakost, nude mi se milioni radnih mesta za koje trenutno nemamo ni dovoljan broj nezaposlenih. Krećući se kroz košmar od bilborda, plakata, TV spotova i konvencija, kao da se krećem kroz prošlost. Ovo je više od već vidjenog (deja vu). Ovo je već proživljeno (deja vecu). Reciklirani slogani samo su promenili vlasnike. Pre neki dan na kontramitingu iz ..96., Milošević uzvikuje «Živela Srbija!» a ja pomislim «Zar on podržava tu listu a ne svoje socijaliste?» Onda se setim da njega više nema, ali da je izgleda mnogo toga ostalo isto. Sigurno je ostao isti narod «koji najbolje zna» pa je svojim glasovima i znanjem podržavao Miloševićevu politiku i još uvek podržava Šešelja.

Naravno, sve obečano biće mi dostupno samo ako glasam. I to pametno. A pametno u srpskoj varijanti znači ne rasipati svoj glas na one koji (verovatno) neće preći cenzus to jest ne treba glasati za one koje zaista podržavaš već za one koji će sigurno ući u Skupštinu!!! Gle molim te! Mi, Glasači treba da ispravljamo nesposobnost sličnih političkih opcija da se blagovremeno dogovore i shvate da OD NAS ZAVISI, ZATO ŠTO ŽIVOT NE MOŽE DA ČEKA! Zato u Srbiji u kojoj oduvek pametniji treba da popušta pametniji treba i da glasa protiv svog opredelenja, a oni manje pametni imaju to pravo i zadovoljstvo da glasaju za svoje favorite. Tako je nastao niz tehnika pametnog glasanja «zapušenog nosa», «utrnulom rukom» i slično.Ovaj «pametni izbor» garantuje da «mali» nikada neće porasti kao i da nikada nećemo saznati koliko ih birača zaista podržava. Pritom «veliki» zadovoljno trljaju ruke jer im glasovi «malih» stižu ili kao «pametni» ili kroz naknadnu raspodelu. Hajde da se jednom istinski prebrojimo, da vidimo da li su neke kombi-partije prerasle u autobus – partije! Ako neki od malih i ne predju cenzus nije isto ako  u parlamment ne udju jer imaju 20.000 ili 120.000 glasova. Iskreno verujem da GLAS MOŽE SVE, i da moj glas može da pomogne da mali postanu veliki.


Ožalošćena porodica

 

Započela je borba oko političkog nasledja Zorana Djindjića. DS je svoju kampanju započeo bilbordom na kome je rečenica ubijenog premijera „Ljudi, pa samo jedan život imamo." Ispod bilborda postavili su Ružicu Djindjić i nekoliko politički bezopasnih veterana koji su preživeli stranačku čistku od Djindjićevaca. Iza njih, pomalo u senci stoje oni koji danas vode stranku onako kako je vode. Sa druge strane je koalicija okupljena oko LDPa u kojoj su najbliži saradnici Pogubljenog, dva podpredsednika Vlade i Predsednica Skupštine Srbije iz tog vremenam dakle ljudi koje javnost doživljava kao iskrene nastavljače Djindjićeve politike. Iza njih stoji sve veći broj mladih ljudi željnih da nešto kažu i urade za svoju budućnost u Srbiji.


Hvala ustavopiscima!

Prvi dan aktivno NE, drugi dan BOJKOT. Ili obrnuto. Hvala ustavopiscima. Svi misle da oni hoće da nešto muljaju, noću, da nameste rezultat, podmetnu ustav. Taman posla! Kao prave demokrate dali su nam priliku da iskažemo oba stava koja zastupaju organizacije civilnog društva. I aktivno NE i BOJKOT. 

Oni misle da je ovo njihova velika pobeda a igranka tek počinje! Naša je obaveza da se svi aktivno uključimo u akciju  povratka dostojanstva prezrenim gradjanima, i na najavljenim izborima vraćanja dotojanstva poniženoj Skupštini. Zahtevi za hitne promene Ustava već su pripremljeni! Počinje intenzivno posmatranje sprovodjenja ustava, posebno zloupotrebe onih članova koji se mogu tumačiti kako ti drago. 


Treniranje optimizma, a onda život i ustav

Mirza je sin Tiine iz Finske i mog poznanika Eduarda iz Katalonije. Upoznali su se u Kataloniji, potom radili širom Balkana i zaljubili se u Mostar, u Hercegovinu, u Bosnu. Zavoleli su i Srbiju preko ljudi sa kojima su u Mostaru radili na povezivanju rascepljenog grada. Neki od tih ljudi su iz Čačka. Zamislio sam Mirzu kako se igra na poljanćetu, pored stadiona. Prolazi grupa mladića: “Vidi, sladak mali. Kako se zoveš?” “Mirza.”Kraj.

Nije.


Šta nam rade!

 


Nisam gledao finiš ustavne trke ali sam čuo da je jedini učesnik pobedio. Stigao je i prvi i poslednji na cilj koji je sam sebi odredio, po pravilima koja je sam sebi propisao. Bravo majstore!

Govorim u jednini jer mislim na DUH PARTIJSKE DRŽAVE. Oko toga da PARTIJA, ma kako se zvala, ima sva prava da odlučuje o svemu jeste suština ustavnog dogovora i skupštinske jednoglasnosti. Budući da su kod nas partije zapravo poslušni servisi njihovih lidera, dogodilo nam se da vazali partija izglasaju kako će biti uređena država u kojoj ćemo svi mi živeti, koja ćemo prava svi imati ili nemati i da nam tekst ustava daju da pročitamo tek kad više ne možemo da na njegov sadržaj utičemo. Da nas uteše, rekli su nam da se po njihovom dogovoru ustav sada lako menja. To me posebno brine jer znači da se, ma kako već sada loš, lako menja i na gore...


Čistilište

Otvorena je nova sezona dokazivanja podanićke vernosti vlasti koja nam uporno govori da moramo misliti i osećati isto. Valjda ovaj put nećemo dozvoliti da se nesretna sudbina Srba sa Kosova i Metohije zloupotrebi za ostanak na  vlasti onih koji ne vide ono što svi vide i ne čuju ono što svi govore. Poziv na jednoumlje treba da nas podseti na početak '90tih, da nas zaplaši i da zatre ionako slabašne znake slobode misli i govora. 


Ćuti ili umri

"Ko drukčije kaže taj kleveće i laže..." odjekuje svuda oko nas. Pesma se probija  kroz prasak tri pucnja na ženu koja "dignuta čela, ponosna i smela" misli drugačije. Jednoumlje se vraća na velika vrata, najavljeno sa visokog mesta, u centru srpske duhovnosti, u Guci, uz trube. Rečeno nam je da Srbiju možemo razumeti i voleti SAMO zaglušeni trubama. Drugačija reč, drugačija misao ne može, ne sme se probiti kroz limeni zvučni zid... Ako nekome to i uspe, dočekaće ga preteći pucnji i najava sigurne smrti. U Kuriru, glasilu za negovanje ksenofobije i paranoje.


Treniranje optimizma

U potrazi sam za razlozima za optimizam.  Znam da to nisu ni šljive ni gibanica, ne nadam se promeni rezultata boja na Kosovu... To nisu ni splavovi ni ulica Strahinjića Bana, nisu to više ni košarka ni odbojka.... Ništa kolektivno - SVI, SVI, SVI...Došlo je vreme usamljenih maratonki, tenisera i teniserki, ima i jedan dvojac s kormilarom...

I pisci. Uvek u jednini, sami. Proćitao sam Valjarevića. Nečim smo zaslužili da imamo pisca. Mi?!?  Razlog za optimizam.


Syndicate content