Saban-danKazu vijesti da je oko 10 hiljada ljudi posjetilo Kumrovec povodom 25. maja. Drugi set vijesti spominje nekoliko hiljada posjetilaca Kuce cvijeca istog dana. Prosle sam godine bio u Sarajevu gdje se u nekadasnjoj Kasarni Marsal Tito a danasnjem kampusu sarajevskog univerziteta nalazi Augustinciceva bista poput one u Kumrovcu i oko koje se tada skupilo nekoliko stotina, dobro mozda hiljadu ljudi. U Oslobodjenju je objavljeno nekoliko citulja od ucviljenih "komsija", vjecitih "postovalaca" i ponositih saboraca. Na ohabanom zidu jedne zgrade u centru Sarajeva godinama je stajao grafit "Saban je meni bog". Njega vise nema. Zapravo ni Sabana ni grafita. Inace, Saban je u sarajevskom slengu ono sto je nekada bio Ceda u beogradskom, dakle onaj "copa sto je imao cvecaru na Dedinju". Zasto ja ovo pisem?

Evrovizija je posljednje utociste romanticima koji se protive globalizaciji. Moc velikih internacionalnih korporacija jedino jos ovdje ne uspjeva osvojiti i prilagoditi sopsvtenim potrebama trzista u razvoju. Istok uzvraca udarac. Ideologija s istoka je izgubila zvanicno jos 1989. godine, a nezvanicno i koju ranije. Potom je ekonomija totalno kolapsirala .Dobro, moze reci prvo ekonomija pa onda ideologija, ali opsti znak propasti dosao je s privatizacijom, masovnom nezaposlenoscu ili neisplacenoscu zaposlenih, gubitku svih motiva kod mladje generacije i totalnom razocarenju kod starijih. Rezultat je bila opsta imigracija na zapad gdje su inzinjeri iz Gdanjska postajali vodoinstalateri u Birminghamu, ucitelji iz Beograda usavrsavali se kao moleri u Amsterdamu, a novinari iz Sarajeva prali aute po Parizu.

Ujedinitelj (iz Guardiana, autor Steve Bell)Dosao tako Madjar na vlast u Francuskoj. Zvuci kao da je prica iz nekog vica, ali imaju Francuzi tradiciju da im zemljom vladaju stranci. Pri tome ne mislim na trijumfalno marsiranje pruskih trupa kroz Pariz 1871. godine ili ponovljenu posjetu njemackih trupa sedamdesetak godina kasnije. Ne tako davno imali su "otomansku vladu", posto je premijer Balladur bio rodjen u Izmiru. Treba li ici jos dalje u istoriju do Napoleona i njegove nikada pripitomljene Korzike? Ali to su poznate stvari. Mene nesto vode druge misli. Zasto su "stranci" tako cesto uspjesni u politici i zasto su tako cesto ekstremisti?

Autor karikature je Steve Bell (The Guardian)Americki drzavni tuzilac, Alberto Gonzales, svjedocio je o sopstvenoj ulozi u istragama pretezno protiv demokrata i smjenjivanju onih tuzilaca koji su istrazivali i republikance u slicnom omjeru. Gonzales je dokazao da je jako zaboravan. Sedamdesetjedan (71) put, ponavljam sedmadesetjedan put, odgovorio je da se ne sjeca tacno sta se konkretno zbivalo. 71. Nakon ovakvog iskaza zaboravnosti, logicno je bilo ocekivati da ce Bush smijeniti Gonzalesa ili, u najboljem slucaju, uputiti ga na istrazivanje objavljeno prije koju godinu u ‘New England Medical Journal' kojim se dokazalo da pusenje pospjesuje kratkorocnu memoriju. Hoce li Gonzales, dakle, popusiti

Prosle sedmice sam, onako americki bosonog, stajao u uglu aerodroma u San Franciscu, slusao prilicno neljubazne sluzbenike drzavne agencije za domacu bezbjednost koji su me uporno upozoravali da ne mrdam iz precizno oznacenog mjesta, podsjecajuci se proslog ljeta pogledanog filma ‘Put u Guantanamo' koji mi je ostao duzan jedan veliki odgovor. A i moja situacija je zahtjevala odgovor na pitanje ‘zasto sam ja najednom toliko sumnjiv'. Dok o tome razmisljam, posmatram Amerikance, a i ostale, kako se poslusno izuvaju i izuvajuci se izgleda mi kao da ostaju bez nekoliko oboja digniteta, ponosa za koji se inace toliko bore, prazne dzepove, skidaju sakoe dok im debeli prsti sluzbenika u plasticnim rukavicama pazljivo pipkaju dzepove i rukave, ovratnike i postave odijela u potrazi za necim opasnim, necim od cega sada cijela nacija strahuje. Pazljivi su iz dva razloga; jedan je da im slucajno ne promakne kakva potencijalno opasna materija skrivena duboko u dijelu necije odjece, a drugi je da ih se ne bi slucajno optuzilo za seksualno napastvovanje, pretjeranu pozrtvovnost i revnosnost u pipkanju sumnjivaca.

Prije tridesetjednu godinu dva velika juznoamericka pisca po posljednji put su se obratila jedan drugom. Stavise, Mario Vargas Llosa je nokautirao Gabriela Garciju Marqueza, raskrvarivsi mu nos i posljedicno kreirao crnilo ispod oba oka. Obojica su odbili komentarisiti, pa cak i spekulisati oko razloga ovako dramaticnog razlaza. Spominjala se politika, Marquez dosljedni ljevicar, a Llosa prevrtljivac koji je zavrsio na politickoj desnici. Latinska strast je takodje ukljucena u rasprave brojnih obozavaoca obojice pisaca. Zena, neka odredjena ili pak misteriozna zanosna zena kao povod razlaza cesce je spominjana od svih ostalih razloga. Ja sam konacno otkrio jutros kako je doslo do mozda najcuvenijeg ljudskog razlaza na knjizevnoj sceni. Nije da sam ja istrazivao ili poznavao nekoga od ukljucenih u saketanje u meksickom kinu, bioskopu sto bi rekli u Beogradu, vec sam procitao u jednom blogu svog omiljenog lista, britanskog Guardiana.

Dobarloszao

Kako povezati nacistu, kriminalca, pjesnika, moguceg (mada ne i dokazanog) ubicu tetke Branka Baletica u Sarajevu, prognanika iz otadzbine, zrtvu komunizma, vodju Nacionalno-boljsevicke partije, ekstremnog desnicara, clana Ujedinjenog gradjanskog fronta, mitraljesca sa Trebevica koji je svojedobno slusao punk i obozavao muziku koju je svirao Lou Reed u New Yorku, sa osobom koja ima jevrejske gene, rodom je iz kavkaske regije, demokrata, igrac Bosne, svjetski sampion, prognanik iz otadzbine nakon budjenja muslimanske svijesti nacije, s nekim ko se stavio na stranu zitelja Sarajeva kada je grad opkoljen, a ljudi poput osobe opisane na pocetku recenice skupljali su se poput zvijeri da i oni ispale koji rafal. Kakvo zlo mora biti na vidiku da bi se sve ove oprecne osobine zanemarile i spojile izrazito razlicite ljude koji, s mnogim drugim, tvore Ujedinjeni gradjanski front?

Dva automehanicara, nagnuta nad motorom nekog automobila, razmatraju sta je problem, jedan vadi iz dzepa malu cokoladicu "snickers", skida omot, zagriza je i izraz zadovoljstva preplavljuje njegovo lice. Veci dio mu viri iz usta, sto mami onog drugog da nesto ucini. Pogledava kolegu, zavidi mu i suzdrzava se, ali ne za dugo. Zagriza cokoladicu s druge strane. Krecu u zadovoljenje strasti. Grizu sve brze i sve blize jedan drugom. Super je. Jedino cokoladice vise nema. Ne! Usne su im se dodirnule. Kao da se ljube. Fuuuuj! Obojica odskacu od auta i jedan od drugog, gade se sami sebi i jedan drugom. Fuj! Upravo su poljubili muskarca. Grozno. Pa nisu valjda pederi. Pederi! Brzo moraju nesto uraditi da dokazu sopstvenu muskost. Zavlace ruke pod kombinezone i trgaju, kidaju dlake s grudi, muzjackih grudi. Stradala je tapiserija, strasno boli, ali dokazali su da nisu pederi.

Priblizava se datum odluke. Posljednja sedmica je pocela prije obznane jeste li vi izvrsili genocid nad nama. Svi su u iscekivanju jer ce im se, valjda, zivot potpuno izmjeniti poslije ove odluke. Ja sebi komplikujem zivot pa trazim odgovore i na dodatna pitanja. Jedan je lagan. "Vi" znaci vi u Srbiji posto, pretpostavljam, velika vecina posjetilaca ovog sajta je iz Srbije. Takodje pretpostavljam da velika vecina posjetilaca ovog sajta nema veze s genocidom. E sada, pitanje je da li i vecina u Srbiji moze biti tako opisana. Naravno da moze, ali to nije hasko pitanje. Pitanje u Hagu je o rezimu, vlasti, ljudima koji su u Beogradu odlucivali tokom prve polovine devedesetih. I mislim da imaju veze. Ja nemam dokaze vec samo misljenje.

Rupa do rupePredsjednik Svjetske banke, jadnik, od usta je odvajao, a vidi se i od nogu, da bi pomogao nerazvijenim. Puno je i radio pa nije ni primijetio kako su mu carape progledale. Da nije pokazao sopstvenu sirokogrudost i posjetio dzamiju gdje se protokolarno morao izuti, ne bi se ni znalo koliko je jadan. Moglo bi se sada pisati o politici Svjetske banke, institucije koju Amerika kontrolise, na cije celo je Wolfowitza postavio Bush, kako su unesrecili brojne svjetske ekonomije, kako je od svih postkomunistickih zemalja, Slovenija najbolje ostvarila tranziciju te ujedno bila i jedina koja nije poslusala diktat Svjetske banke i MMF-a o privatizaciji. Moglo bi...

Carl Lewis srpske politike je cijelu deceniju bio najozbiljnija opozicija Milosevicu i mnogi su se pitali kada ce, uz neku stranu pomoc, skinuti omrazeni rezim s vlasti. Kada je konacno desio se preokret, Vuka nije nigdje bilo i to su neki drugi opizicionari ucinili. Bas kao kada je nakon deset godina pokusaja obaranja Beamonovog rekorda u skoku u dalj, umjesto Lewisa to ucinio Mike Powell, "kalif na mjesto kalifa" nije postao Vuk vec.... To i nije tako vazno.

No Cocks on the Bar

Prica Bill Clinton kako je, izgubivsi reizbor za arkanzaskog guvernera, sreo nepoznatog covjeka koji mu je rekao: "Ja sam te kostao 11 glasova". Clintona je zaintrigiralo ko je ovaj covjek i kako je mogao da utice na toliko glasova te je zatrazio pojasnjenje. Matematika ide ovako: glas covjeka koji mu se obratio, njegove zene, djece, snahe, zeta,... A na pitanje zasto, covjek kaze automobilska taksa koju je Clinton prethodno povecao ne bi li se popravio budzet za neke socijalne programe. Mudri politicar na to upita a da li bi sada glasao za njega i covjek odgovara da bi: "Sada smo jednaki. Vratio sam ti." Nakon toga Clinton je telefonirao Hillary i rekao joj da su u igri ponovno. Ostatak price vam je poznat.

Citam nesto temeljitije blogove ovih dana i potvrdjujem sopstvene stavove o Srbiji, o tri Srbije tacnije. Postoji, naime, liberalna Srbija koja je otvorena, ponekada uticajna, ponekada tiha, znala je biti i pretiha, ali nikada potpuno sutljiva, cesto napadana i iznenadjujuce izdrzljiva nakon svih ovih godina. Cini mi se cak i da se povecava ova Srbija iako ne vjerujem da moze dovoljno narasti pa da odluci o usmjerenju nacije. Ne moze zato sto je snazna i druga Srbija, ona fasisticka koja broji sigurno dva miliona ljudi.

Decembar je, izgleda, trezak mjesec za diktatore. Pokupio je ovaj mjesec i Tudjmana i Pinocheta, kao sto vec pisah o tome na pocetku mjeseca, ali i Ceausescua krajem osamdesetih te sada ubise Sadamma. Nekako prirodne smrti padaju pocetkom mjeseca, a ubistva tiranina krajem i mjeseca i godine. Pa neka. Za koliko li su samo zivota oni odgovorni?

Ova velika zemlja se trese. Niz je dogadjaja prouzrokovao sadasnje stanje. Nijedan od njih nema veze sa mojim dolaskom u Berkeley prije cetiri mjeseca kada sam po prvi puta krocio na tlo supersile. Godinama sam odbijao posjetu Americi pravdajuci se ideoloskim razlozima iako je u sustini strah od letenja (drugaciji od onog Erice Jong) bio dominantan razlog. Sada, prevladavsi strah i s nekih stotinjak dana americkog staza upotpunio sam svoje utiske o ovoj zemlji, ljudima i svijetu kojim oni dominiraju.