Razmišljam o tome kako je Miguel de Cervantes u ono vreme, negde početkon sedamnaestog veka, bio vidovit, kako je putovao kroz vreme i kako je našao put do inspiracije ovom savremenom Srbijom gde nema vetrenjača već vodenica ... i onda, još tada nastade Don Quijote de la Mancha ... i borba sa vetrenjačama ... ovde je u punom jeku ...
Trčanje ka Evropi i uređenom društvu je ubrzano, nervozno, rastrgano po cenu raspadanja, nejednaki koraci i isprekidano disanje, saveti trenera koji se svako malo menjaju se ne slušaju i tako sve traje, Dunav i Sava protiču ali i vreme a Trkač, evo već celu deceniju ne može da uskladi ritam, brzinu i DUHOVNE I SVETOVNE performanse svog tela ...
Ratno ostrvo ili Veliko ratno ostrvo je na vidiku građanima i onima što lađama prohode Savu i Dunav i svima je čudno kako opstaje onako prirodno i netaknuto obližnjom civilizacijom koja je tu okolo, preko reka. Niko nije znao odgovor dok nije naišao Praotac u jednom od njegovih, sa vremena na vreme, nailazaka tek da vidi šta ima i reče nekome usput da je Ratno ostrvo mesto gde obitava Mudro Biće odvajkada, od kada je sveta. Čulo se to brzo, prohujao glas po čaršiji i ostade priča o Mudrom Biću ispod, negde u šumi ili iznad ostrva.
Zabeleženo ovih dana ... užurbano i predano pedalisanje ka horizontu gde obitavaju sreća i obećani prosperitet i evropejstvo ...
svako upoređivanje i traženje sličnosti sa lokalnom situacijom bi se moglo oceniti kao zlonamerno i nepatri(j)otsko mišljenje ...