U Sao Paolo smo stigli noćnim letom iz Čikaga, s pravom očekujući da ćemo već iz vazduha videti da se sprema nešto veliko. A šta može da bude veće od Mundijala u zemlji fudbala i to 64 godine od poslednjeg domaćinstva i još uvek otvorene rane posle poraza od Urugvaja u finalu na Marakani pred 200 000 ljudi. Doček je doduše bio veoma sličan dočeku koji sam doživeo na Olimpijskim igrama u Pekingu, samo što smo tamo bili opkoljeni volonterima, a ovde robokapovima. I nema mrdanja van grupe.
Ni nakon četiri dana ništa se posebno nije desilo osim štrajka žalezničara i pretnji radnika da će srušiti stadion. Šta ima da se grade stadioni kada ljudi nemaju leba da jedu, a fale im i bolnice. Nešto se sa Brazilom dešava kada im je hrana važnija od fudbala. Nama se desilo da su nesrećnog novinara pokralii već pri dolasku. Krenuo čovek gradskim busom sa aerodroma, pratili ga i čim je izašao na ulicu, polili ga nečim po licu i uzeli mu sve što je imao. Toliko je bio uplašen da verujem da bi im sve sam dao, samo da ga ne tuku. Fini neki ljudi, nisu ga ni ogrebali. Nakon samo nekoliko sati, posredstvom gluvih telefona, pričalo se da su ga u stvari polili benzinom i zamalo zapalili, ali je sve već palo u zaborav. Neki dobri ljudi su mu vratili novac, kupili lap top, a naš konzulat mu je ekspresno završio dokumenta, tako da će momak nastaviti da izveštava sa svetskog prvenstva. Utisak je da će sličnih priča biti jako mnogo.
Suvenira skoro i da nema, osim papreno skupih i ružnih firmiranih majičica. Ni privezak, značka, magnet, kačket, šal, šolja...bilo šta. Nemam sinu šta da kupim. Nema ni bilborda, plakata, znakova po gradu. Ništa. Jedino se na radnicima koji užurbano rade duž puteva mogu videti žuti dresovi i srednji prsti u znak dobrodošlice. Ništa lično, to je samo fudbal i iste scene se viđaju svuda, od Obilića iz Vilova do Bernabeua.
Ovde je, ljudi, hladno. Ma šta hladno, zima bre. Mrak pada već oko pola 6 i tada počinju da zebu uši i bride obrazi.
Reprezentacija Brazila trenira u Riju, 40 minuta leta od Sao Paola. Dolaze ovde da igraju iako iz nekih njihovih razloga nisu rado viđen gost u ovom gradu, ali ovde je "otvaranje" protiv Hrvata, pa valjda žele da pridobiju publiku. Selektor Brazila, Skolari, je pre neki dan izjavio da je odabrao Srbiju za "generalnu probu" jer je želeo lakšeg protivnika pred početak takmičenja. Kako god mi sebe zamišljali, onakvi smo kakve nas drugi vide.
Na kraju, želim da kažem da sam fasciniran ozbiljnošću o profesionalnim odnosom svih igrača. Ovakve turneje su veoma zamorne jer dolaze nakon 11 meseci pakla u svojim klubovima, a igrači znaju da ne igraju svetsko prvenstvo. Uz to, zvanično im traje odmor, a neki će, svega nekoliko dana nakon povratka u Beograd, početi sa pripremama za novu sezonu. Dakle, bez odmora. Nikakvog ekscesa nije bilo, što je retkost kada su u pitanju turneje ovog tipa. Verujte, to se ne dešava ni u mnogo većim ekipama. Posredstvom privatnih kanala, slušamo priče o tučama i lošoj atmosferi u nekim selekcijama koje slove za favorite. Iz mog iskustva, to mi govori da je ova ekipa zrela za veliki rezultat; veliki rezultat posle mnogo godina. Ne govorim o plasmanu na evropsko prvenstvo; to će se desiti bez svake sumnje. Govorim o značajnoj ulozi na tom takmičenju.
Iako nas nema, mi smo tu, u Brazilu, i igramo danas sa domaćinom i najvećim favoritom. Kako god utakmica da se završi, pobedili smo, a vi budite blagi u kritikama, jer bolje ili druge nemate. Ne možete vi biti tužniji od nas, a na ljutnju nemate pravo, jer je ovo ipak samo igra. Uživajte u utakmici, siguran sam da će biti dobra, jer braniti se nećemo.