Tog 24. marta uopšte nisam morao ni da budem tu, ali pošto je splet okolnosti ipak doveo do toga da budem tu, odlučio sam da to bude na mojoj rodnoj Milji, kada je Leut već mora' potonut, treba' san ka' dobri barba ostat na njemu do kraja. Da će Leut potonuti bilo je jasno od prvog trenutka: ta zastarela oprema, haubice iz perioda kada je Crvena Armija oslobađala Beograd, protiv-vazdušna strategija koja je bila slična onoj kada je moj deda, oficir R., komandovao nad protiv-vazdušnom odbranom Kraljeva i južnom odbranom Srbije, prilikom bombardovanja ranije tokom stoleća, na proleće 58 godina ranije - dakle, strategija osloni se na čulo sluha. Bilo je očigledno da će nas pregaziti Ameri, razmišljao sam, dok sam se šetkao kroz Darkvud i gledao kako Jenea gomila opremu između poslednjeg naselja na mapi Beograda, i nesrećnog kamenoloma pod Straževicom, mesta koje će gađati toliko puta da će gotovo postati fizički čujno tužno izvijanje kamena i setni jek stare Šume pod nasiljem mašina. Predveče toga dana se dogodilo nešto što tokom čitavog perioda odrastanja, ovde u Šumi, nisam doživeo. Sve je utihnulo, apsolutno cela vaseljena. Zavladao je totalni i apsolutni muk, priroda je zamukla, stvorenja, lastavice, gugutke, dživdžani, psi lutalice, zrikavci, sve je apsolutno zaćutalo, izazivajući izrazito nemirnu i teskobnu tišinu, punu iščekivanja što ne donosi ništa dobro. Nedobro koje je oličavalo tuštu neprirodnu i antihumanu narav planetarne vrhuške - apsolut zla i neljudskosti u gaženju ka ostvarenju cilja. Cilj, misteriozni target, nije bilo samo rušenje jedne od poslednjih istočnoevropskih diktatura, cilj je bio nešto drugo, potmulo, iz duboke budućnosti, nešto što totalno nije hajalo za čoveka na zemlji, a pride pritisnuti ljušturom raspomamljene komunističke totalitarnosti koja isto tako hajala nije za čoveka na zemlji, pa čak i dotle ne da je, kritike radi, bila kadra da mu puca u glavu posred uskršnjeg praznovanja svetlosti resurekcije.
Nisam morao da budem tu, ali sam odlučio tako. Nešto me je povuklo iz već donete odluke da prelazim u egzil, prethodnog leta u Tel Avivu. Davao sam neku poslednju šansu, kao čovek koji umire, da uhvatim neku poslednju slamčicu nagoveštaja da u toj zemlji, u toj datosti ipak može da se živi. No, vratio sam se zbog ljubavi. Očekivao sam neko poslednje čudo Beograda, neku poslednju šansu da mi ukaže da mu ipak jesam potreban. To je i najteža instanca odlučivanja o emigraciji - sav set unutarnjeg sveta, sve sa čime ste odrastali, što vas je činilo neraskidivim delom date sredine - to sve morate utišati da biste bili kadri emigrirati.
Taj 24. mart. naveče je počeo s vatrenom loptom iz pravca Novog Beograda. Kada je vatrena lopta plamtećeg tomahavka preletela, ne tako visoko preko naših glava, shvatio sam ono što su već i beogradske ptičice znale - da vrag jeste odneo svaku šalu. Inicijalno sam osetio sistemski nametnuti gnev, ošišao se do glave i očekivao da me pozovu u moju forestgampovsku jedinicu. No dvojica santitelija su uzeti, a mene su ostavili. Meni je pozvonio telefon, i umesto poziva na front usledio je poziv moje bivše devojke, koja mi je otvorila, iz saosećanja, ponovo vrata naše vračarske ljubavi nudeći mi sigurni zbeg od raketa haravših periferijom grada.
Tu, sa vrha vračaraskog sam posmatrao kako Beograd gori u noćima. Skoro da sam mogao da osetim svaki pokret njegovog bolnog izvijanja, pokušaja da pobegne pred ovom stravičnom mašinerijom, ali je bio samo, što bi rekla danas moja ćera mala - kao mišika, sateran u rupu. Prepoznao sam ovu emociju kod Ivane kao prijateljsku, kao saosećanje, kao kada prođu sve strasti između dvoje vrelih ljubavnika a ostane između vas nešto najkvalitetnije, najčistije, i to najčistije je obična ljubav za ljudsko biće, bližnju, što stoji pred tobom. Ali bio sam joj zahvalan na tim poslednjima zagrljajima i nežnosti. Osećao sam se usamljenije nego ikada, majku sam evakuisao još u фебруару, nekako sledeći intuiciju da njeno srce neće preživeti uništenje "socijalističke" Jugoslavije. Braća su takođe bili izvan Srbije, jedan sa Bastiljom u Banjaluci, gde su pratili nemirnu reakciju Republike Srpske, a drugi je već uveliko bio pionir porodične imigracije u Izraelu. Osećao sam da ipak moram da se suočim s tim nečime na Leutu, šta god da je to bila: smrt, iskupljenje, sloboda. Vratio sam se te noći u svoj stan.
Pao je mrkli mrak. Sirene su već odradile svoj šizofreni deo zabave. U tišini sam očekivao sledeći nalet fantoma i sledeće dejstvovanje po jadnoj šumi. Uključio sam teve da mi barem koliko-toliko odagna nespokoj iščekivanja. Na televiziji je išao film Apokalipsa danas; cinično prikladno su slobisti uređivali programe tih dana, pomislio sam. Bila je scena kada surfuju dok oko njih padaju bombe. Bio je to neki mali portabl teve, pošto sam veliki evakuisao u porodičnu kuću na Zvezdari kada sam deportovao mamu u iseljeništvo. Nenormalno mu se poboljšao zvuk za ovo vreme koliko sam bio odsutan, nasmejao sam se. Otišao sam do kuhinje, potražio neku klopu, ali nije bilo ičega pošto sam već neko vreme bio u nomadstvu, a para ni nisam imao baš više. Napravio sam kružni pokret po kući i vratio sam se u dnevnu sobu, licem okrenut prema teveu i prema prozorima koji su gledali u Darkvud, ili pre, prema prozorima kroz koje je Darkvud gledao u mene. Nenormalno jebeno dobro mu se poboljšao zvuk, nikada nije bio tako dobar zvuk na teveo, pa eksplozije su čule kao da se zapravo dešavaju. I tada je puklo! Pao sam na zemlju od iznenađenja, a onda glupavo shvatio da nemam pojma šta da radim. Povukao sam se još par koračaja i naslonio se na ulazna vrata od stana. Ona su treskala i izvijala se poda mnom, cela zgrada se izvijala, a stan je punila prašina izlomljene armature, zvuk praskanja srče. Delovalo je kao umiranje? Razmišljao sam o tome da je ovo prilična bizarna smrt, niko neće znati, prosto će se porušiti zgrada i - to je to. Neverovatno, celog života sam osećao, možda kao poet, nekakvu slavnu priču vremena oko sebe, a danas sam odlazio kao poslednji golja?! What a disappointment! Serija eksplozija se udaljila, nije više kidalo tu pored zgrade. Došao sam oprezno do terase, preko izlomljenog stakla i praha. Nasmešio sam se. Osetio sam kako život kulja kroz mene. Od danas nadalje, znao sam, više niko neće biti u prilici da manipuliše mojim životom. Tog momenta, ozaren sam bio, sam uvideo da niko, nikakve monstrum-mašine новог милитаристичког хуманизма, nikakvi jadni out-of-time, izanđali, wanna be maršal Tito, sistemi, nikakvi crnjaci ni ružne stvari, ni lupeži, banda niti glupi političari, ništa mi više neće život kvariti.
Odlučio sam da odem. Išao sam po Begeu i Enesu, opraštao se s ljudima, delio im ljubav i saosećanje i pio poslednju cugu s njima. Ispred sebe u ovom sistemu sam video samo mrak, dok sam u odlasku video sjaj, mogućnost da se usavršavam, dospem do ekonomske nezavisnosti, i na kraju - naučim o ovom sistemu koji nas je porobljavao umesto Miloševića. No, jedno je postalo jasno, unutrašnju slobodu niti jedan sistem mi više oteti mogao nije. Ispalo je idealno da je Nemanja Kojot svirao to veče, pod tepihom projektila, reziztans cert, i tako sam stejdždajvingovao po poslednji put s ekipom. Od ovog momenta nadalje počeo sam jačati kao crna zemlja, kao ličnost, u egzistencijalnom fajtu protiv crnog neba što še počelo nadnositi nad naše živote. Počele su duge godine jačanja u posve drugačijim životnim okolnostima, a znao sam - ne pitajte kako, to je tajna i misterija - da to radim zbog budućnosti, svoje dece i svoje porodice u Srbiji. Počeo je egzil.
~ende~