1. Nauka
Šta je to nauka? U savremenom smislu - a to je smisao koji je svoje osnove dobio Galilejevom knjigom Dijalog o dva glavna sistema sveta, a svoje najblistavije trenutke doživeo kroz Ajnštajnove radove, dakle to je smisao čiju funkcionalnost potvrđuju vekovi uspešnog korišćenja (konačno, osvrnite se oko sebe!) - nauka je ljudska delatnost ograničena procedurama koje opisuje pojam naučni metod. Evo tih procedura, uz kratka pojašnjenja:
Pitanje. Ovo je obavezan korak. Kada želimo da se bavimo nekim problemom, bezuslovno obavezno moramo da kažemo na koje pitanje odgovaramo.
Pretpostavka. Kada postavimo pitanje, onda moramo da ponudimo odgovor. Bilo koji odgovor je uvek pretpostavka i uvek će ostati pretpostavka (i zato se naučne teorije tako i zovu), premda postoji nezavisan logički metod, poznata Okamova oštrica, kojim već na početku možemo da odbacimo logički nedovoljne odgovore. Takođe, pretpostavka mora da bude tako formulisana da može da bude opovrgnuta.
Provera. Pretpostavka rekosmo, mora da omogući sopstvenu proveru. Tome služe i samo zato se sprovode eksperimenti.
Predviđanje. Pretpostavka može da bude polazna tačka u daljem posledičnom logičkom nizu, čiji su koraci predmet provera, odnosno eksperimenata.
Analiza. Dakako, pretpostavka se nezavisno može proveravati i teorijskom analizom, bez eksperimenta; takođe, analiza jeste esencijalni deo predviđanja.
(Primetimo da naučni metod u startu eliminiše bilo kakve pretpostavke viših sila. Dokazivanje postojanja ili nepostojanja boga, korišćenje boga u naučnom metodu na bilo koji način, bilo šta na tu temu jednostavno nije nauka. Da li su takve pretpostavke na mestu ili ne, ovde nije tema. Samo podvlačim: to nije nauka.)
Naučni rad. Sve prethodno popisano mora, na kraju krajeva, biti objavljeni u nekom pisanom obliku. To je mesto i način da se konačno, zvanično i javno, uobliči pitanje, da se ponudi pretpostavka, da se daju predviđanja, zapiše analiza, opiše provera. Kako vreme prolazi, kako se znanje nagomilava, tako je naučni rad sve zahtevnija forma - iako su nekada, u vreme Galileja i Njutna, radovi i knjige pisani da ih svako pročita, ipak je dosta brzo razvijen značajan matematički aparat koji je neophodan pri pisanju, koji podiže rampu predznanju za čitanje. To je, konačno, u dobru i u zlu, nekakva pomalo elitistička brana, povisoka prepreka: mora se biti pismen, matematički potkovan, umeti nacrtati šemu. Danas je proces objavljivanja naučnih radova standarizovan i kompleksan, pa zahteva poseban tekst.
Kod nas je zaboravljeno: naučni rad suštinski omogućava ponovljivost naučnih misli. A ponovljivost je esencija nauke. Sve što nauka nudi kao znanje je uvek i svuda i podložno ponavljanju i poželjno ponavljati. Nemogućnost ponovljivosti (na nekom drugom mestu) je i razlog za veoma oprezno i sporo prihvatanje rezultata eksperimenata Velikog Hadronskog Sudarača, monstruozne CERN-ove laboratorije u Ženevi, jedine te veličine na svetu.
Takođe, naučni rad je osnova za proveravanje svakog pojedinačnog koraka koji je sproveden prilikom, tokom i posle postavljanja i pitanja, i davanja pretpostavke. To je i bezuslovni zahtev Nobelovog komiteta: nema Nobelove nagrade za fiziku bez naučnog rada. A ta nagrada, što se fizike tiče, nikako nije mala stvar jer moramo priznati da tokom više od jednog veka dodeljivanja možda jedino fizičari nemaju nijednog Nobelovca koga bi se postideli. Mi, koji smo sve svoje nagrade temeljno obezvredili, ovo ne razumemo, a valjalo bi da prihvatimo. Ne postoji druga planeta na kojoj bismo mogli da živimo.
Veoma ukratko, izložiću elemente naučnog metoda kroz primer. Njutnova teorija gravitacije odgovara na pitanje: kako se kreću planete. Pretpostavka je da na njih deluje sila gravitacije, koja deluje i na sve predmete na Zemlji, koja deluje na sva tela koja imaju masu. Ta sila je matematički opisana na određeni (poznati) način. Proveravati se može na Zemlji, merenjem vremena padanja tela ili oscilovanja klatna. Predviđati se može davanjem mišljenja o tome gde će se koja planeta nalaziti u budućnosti ili, efektnije, objavljivanjem datuma i vremena kada će početi i završiti se sledeće pomračenje Sunca ili Meseca. Sve je ovo obrazloženo u knjizi Matematički principi prirodne filozofije. Pokazalo se da Njutnova teorija gravitacije daje potpuno slaganje sa pojavama na Zemlji, kao i odlična slaganja sa svim nebeskim pojavama... izuzev jedne - kretanja planete Merkur. Upravo neuspeh Njutnove teorije u slučaju Merkura je bio prvi, važan, uspešno položeni test Ajnštajnove teorije gravitacije, koje je kasnije postala i najdetaljnije proveravana teorija u istoriji fizike.
Nauka predstavlja bunar znanja iz kojega izvlačimo osnove za poboljšanje sveukupnog života. To poboljšanje jeste uglavnom stabilan, evolucioni proces. Neosetno, reklo bi se, kao nekakvu uzgrednu vest, saznamo da je virus polio iskorenjen, nema ga više, dok je američki predsednik pre samo sedamdesetak godina imao tu bolest i jedva je preživeo. Sećamo li se filma Variola Vera? Naša deca neće znati šta je to. Setimo se Nobelove nagrade za fiziku 2009 godine, koju su podelili istraživači optičkih kablova (Winter is coming, dame i gospodo!) i CCD senzora. Nepristojno je zaboraviti ove stvari, potcenjivati sve ove rezultate.
Primetiću, konačno, da svaki uspeh nauke potvrđuje naučni metod i obratno. Nauka jeste naučni metod i obratno: gde nema naučnog metoda, nema ni nauke. Ovo ne znači da, ako neko ne primenjuje naučni metod (recimo, svesno ili nesvesno krije formulaciju pitanja; odbija da bude podvgnut proveri, ili prosto ne napiše naučni rad), nije vredan naučnog istraživanja, da neće imati uticaj na nauku. Nauka je slepa spram izvora svog rada - konačno, koliko god bizarno zvučalo, može se mirno reći da je religija puno toga (pa se čak, doduše uz škrgut zuba, može promrmljati da tu ima i elemenata korisnog) učinila za nauku. Ali, nesumnjivo se mora reći da osoba koja se ne pridržava naučnog metoda nije naučnik. Jedna takva osoba jeste Nikola Tesla.
2. Nikola Tesla
Pisati o Nikoli Tesli je veoma teško. Pre svega, to je čovek o kome je moguće pročitati puno toga, baš onoliko koliko nije moguće pročitati o njegovom radu. Nemam ambiciju da o Teslinom radu iznosim bilo kakve konačne zaključke. Želim samo da ukažem na veoma indikativne činjenice, koje može da uoči i razume i ne preterano naučno-istrenirano oko, a koje prilično uverljivo govore o tome da Nikola Tesla nije bio naučnik. Ovime ne želim da kažem da je tako nešto tvrdio Tesla, već da polemišem sa mišljenjem ljudi koji ga sedamdeset godina posle njegove smrti naučnikom nazivaju.
Pre svega, puno se formalnih primedbi može i, konačno, mora staviti na Teslino zapisivanje svog rada. Tekst u kome Tesla opisuje motor naizmenične struje uopšte nije napisan autorski rad, već je to transkript njegovog predavanja održanog u Američkom institutu elektroinženjera. Dakle, skripta, kako bi se sada reklo studentskih žargonom. A skripta nije naučni rad. Tekstovi o visokofrekvenim strujama (recimo ovaj) su takođe transkripti predavanja. Čuveni tekst The Future of Wireless Art u kome Tesla otkriva budućnost telekomunikacija i koji ćemo i kasnije spominjati, je deo intervjua za koji se novinari kunu da je „produced in his own words". A intervju nije naučni rad.
Možemo zamisliti puno razloga zbog kojih Tesla o svom radu nije naučno uverljivo pisao. Možemo reći da je on znao da je beskrupulozno američko tržište u sekundi spremno da nečija intelektualna dostignuća preuzme i ostvari, ostavljajući njihovog tvorca bez žute banke. Možemo reći da je Amerika u to vreme bila akademski nerazvijena zemlja, koja je postala naučna sila tek po strahovitom prilivu intelektualne radne snage iz ratom osakaćene Evrope, a posebno nacističke Nemačke. Možemo reći i da je taj stil lukavi način izbegavanja odgovornosti, jer tako na svaku primedbu možemo reći „Ah, to je promenio urednik". Možemo reći i da je Tesla bio genije sa kosmičkim prilivom ideja, da prosto nije imao vremena da sistematizuje svoj rad i pruži ga drugima na uvid i proveru. A, naravno, možemo reći da Tesla nije umeo da piše naučne radove. Šta god da je bio razlog, bilo jedan ili više njih, ostaje činjenica da iza Tesle nisu ostali u naučnoj, jasno ponovljivoj formi zabeleženi ozbiljni tragovi njegovog rada. Kada čovek pogleda, sve što imamo su dokumenti koji govore o vizijama, transkripti predavanja i intervjui.
Zgodno je povući paralelu sa Ajnštajnom, Teslinim savremenikom. I Tesla i Ajnštajn su u svojim poznim godinama napisali autobiografske tekstove u kojima, u skladu sa temom, opisuju događaje iz svog života koje smatraju važnim. I jedan i drugi tekst su neveliki po obimu, no dok Ajnštajnov tekst čitaocu nudi jedan život kao veliki naučni rad, dotle Teslin tekst obiluje vizijama, koje kod razumnog čitaoca stvaraju utisak sumnjive kredibilnosti pisca. Dajem samo jedan primer, mali i nevažan spram svega drugog što se u Teslinoj autobiografiji može pročitati:
Godine 1899, kada sam prešao četrdesetu godinu i svoje eksperimente izvodio u Koloradu, bio sam u stanju da savršeno jasno čujem prasak gromova na udaljenosti od 550 milja.
Zamislite to: čovek čuje zvukove na udaljenosti od hiljadu kilometara. Ko tako čuje grom, sigurno može da čuje i automobil na udaljenosti od pedeset kilometara. Ili sve što neko šapuće na osamdeset metara. Primer nam nudi tri mogućnosti: ili je Tesla masno preterivao, aktivno i svesno živeći megalomansko-histerični život Amerike, hraneći tabloidnu ljubav prema neverovatnom, ili je imao sposobnost da zvukove koje čuje filtrira po želji, slično Supermenu, superheroju iz stripova. Ako je u pitanju prvi slučaj, onda imamo posla sa čovekom kome se jednostavno ne može verovati, nekredibilnoj osobi sklonoj mističarenju i samoreklami, homeopatskom inženjeru. Ako je u pitanju drugi slučaj, imamo posla sa čudom prirode, neukalupljivom u bilo kakve forme i obrasce koje poznajemo. Ako je u pitanju prvi slučaj, čovek je šarlatan. Ako je u pitanju drugi slučaj, čovek je zapravo nadčovek. I ne, nisam zaboravio treću mogućnost: Tesla je možda bio čovek izvanredne mašte, prethodnica slavne plejade pisaca SF-a dvadesetog veka.
Dok Ajnštajn u svojoj autobiografiji ne priča mnogo o intuitivnim osećajiima, kojih je nesumnjivo bilo tokom njegovog rada, pa akcenat stavlja na teško, svakodnevno, intelektualno oranje, dotle Tesla praktično ne priča ni o čemu drugom do o intuiciji i vizijama. Ne možemo apriori da poreknemo mogućnost sistematskog intuitivnog delovanja. Međutim, moramo primetiti da takvo delovanje u tolikoj meri nesumnjivo nije ponovljivo i, kao i obično, pomera svetlost zainteresovanosti sa Teslinog rada na samog Teslu.
Za kraj, pročitajmo deo Teslinog intervjua, The Future of Wireless Art, objavljenog 1908. godine. Tu Tesla opisuje jednu svoju viziju čija sličnost sa sadašnjicom zaista oduzima dah.
Zahvaljujući ovoj činjenici, kao i loptastom obliku Zemlje, mogu se jasno obezbediti mnogi veoma precizni geodetski i ostali podaci, od najvećeg naučnog i praktičnog značaja. Kroz posmatranje ove zaprepašćujuće pojave uskoro ćemo moći da odredimo tačan poluprečnik planete, njenu konfiguraciju i zapreminu, iznose izdignuća i ulegnuća, i da merimo, sa velikom preciznošću ničim drugim do električnim uređajem, sve zemaljske udaljenosti. U najdubljoj magli noći, bez kompasa ili drugog instrumenta orijentacije, ili časovnika, biće moguće pratiti brod najkraćom putanjom, trenutno očitati geografsku širinu i dužinu, sat, udaljenost do bilo koje tačke, i tačnu brzinu i pravac kretanja. Korektnim korišćenjem ovakvih poremećaja može se stvoriti talas koji se kreće po Zemljinoj površini bilo kojom brzinom, a električni efekat koji se proizvede na bilo kojoj tački može se odabrati po želji čija geografska pozicija se može dobro odrediti prostim pravilima trigonometrije.
I stvarno, sve nabrojano imamo! Nažalost, Tesla u pasusu pre ovoga objašnjava i kako bismo do pobrojanog mogli da dođemo:
Teško je laiku da razume kako se električna struja može prostirati na udaljenosti od stotina milja bez opadanja. Ali to je ipak jednostavno. Udaljenost je tek relativan pojam, umni odsjaj fizičkih ograničenja. Viđenje električnih pojava mora biti oslobođeno ovih prividnih utisaka. Koliko god da je iznenađujuće, činjenica je da sfera veličine malog klikera predstavlja veću prepreku kretanju struje nego cela Zemlja. Tada, svaki eksperiment koji se može izvesti sa tako malog sferom može na sličan način, pa i savršenije, biti sproveden sa neizmernom kuglom na kojoj živimo. Ovo nije tek teorija, već istina ustanovljena u mnogim i pažljivo vođenim eksperimentima. Kada Zemlju udarimo mehanički, kao u slučaju nekih moćnih zemaljskih naglih promena, ona vibrira kao zvono, čiji se period meri satima. Kada je udarimo električno, naboj osciluje, približno, dvanaest puta u sekundi. Usmeravajući ka njoj električne talase određene dužine, konačno uporedive sa njenim prečnikom, Zemlja odlazi u rezonanciju kao žica, formiraju se stojeći talasi, čiji se čvorne i ventralne oblasti mogu odrediti matematičkom preciznošću.
Najblaža moguća kritika koja bi se mogla dati navedenom tekstu jeste da nijedan naučnik neće iskoristiti izraz matematička preciznost, jer to ne znači ama baš ništa. Nažalost, naučni deo navedenog teksta je u punoj meri fantazija. Stoga treća mogućnost, Tesla kao vizionar, dobija solidnu potvrdu. I to je u redu, ali to nije nauka. Svi mi, normalni, razumni ljudi koji školujemo svoju decu, držimo mobilne telefone po džepovima i vozimo se automobilima imamo moralnu obavezu da gornje Tesline misli smatramo za bombastično fantaziranje.
3. Zaključak
Ako sažmemo sve napisano: šarlatan, genije ili sanjar, u svakom slučaju čovek iza koga nisu ostali naučni radovi, jasno je da Nikola Tesla nije bio naučnik. Skrenimo pažnju ovde još jednom: dati doprinos nauci jeste potrebno, ali nije i dovoljno da bi se bilo naučnik. Mislim da je korektno reći da je Tesla bio istraživač, vizionar, pronalazač. Neki, ili čak svi, od tih pojmova jeste na mestu, jer na taj način možemo i da ostavimo mogućnost inženjerskog praktičnog delovanja bez udubljivanja u tanane finese suštine načina na koji radi pronađena mašine koja nam može olakšati život, te da vratimo pronalazaštvu časno mesto koje je izgubilo u moru nasrećnika koji pronalaze perpetuum mobile ove ili one vrste.
I konačno, što možda i jeste najvažnije: Tesla-istraživač jeste dobar početak kojim možemo da održimo visoke standarde koje nauka sama od sebe traži i da ih sami sebi postavimo, jer bez visokih stremljenja nema visokih rezultata.