Jaz između Revolucije i Restauracije će u početku biti nepremostiv, te će ovaj jaz prvi pokušati da hrabro premosti, noseći konture nove sinteze vremena, Napoleon Bonaparta. To će ga smestiti u ulogu tragičnog heroja epohe, budući da vreme još nije bilo zrelo za sintezu koju je nudio, te on ostaje verovatno najvećim u nizu modernih državnika koji će biti, u najbukvalnijem smislu, ispred svog vremena.
Bonaparta će, štaviše, biti jednim od retkih modernih državnika koji će ne samo biti, već koji će i ostati ispred svog vremena, stalno trčeći brže nego što je društveno tlo dozvoljavalo i moglo da apsorbuje.
Ovaj tragični istorijski delatnik će vođen nesvakidašnjom ambicijom i još nesvakidašnjom sposobnošću, pokušati da premosti jaz koji je zjapio u telu epohe, stupajući na istorijsku scenu kao predstavnik Revolucije, bivajući njenim najslavnijim generalom, da bi potom uz fanfare i bubnjeve, pompeznog temperamenta, sam sebe proglasio carem nove Restauracije, odnosno onoga što je trebala da bude održiva sinteza između Revolucije i Restauracije. Čitav njegov život će predstavljati herojski niz napora da se dovede do stabilne stajne tačke sa koje bi mogao, preambiciozan kakvim ga je priroda stvorila, da upravlja tokovima epohe mireći ju samu sa sobom, ali mu je, na žalost, ova stabilna stajna tačka stalno izmicala - jer ona i neće biti u vlasti običnih smrtnika, ma kako oni genijalni bili, već će biti produkt objektivnih vektora političke mehanike, koja još nije bila „zrela" za ono što je gromoglasno nudio Bonaparta.
On će najpre vešto upravljati silama akcije i reakcije koje su određivale takt vremena, što svakako omogućuje da ga karakterišemo atributom državnika, da bi ga potom te sile naprosto samlele. Njegov uspon, život i pad svedoče o tome da onaj koji istoriji da preterano ubrzanje, konačno biva od istorije pregažen, ostajući njenim tragičnim herojem. Ono što Napoleona uzdiže u odnosu na ostale delatnike vremena će biti, kao što je bio slučaj sa Rišeljeom, nesvakidašnja samosvest o tome šta se dešava oko njega u epohalnim razmerama, ali će on u odnosu na „gvozdenog" kardinala imati mnogo manje „istorijske sreće", jer će delovati u nestabilnijem vremenu u odnosu na ono u kojem je delovao Rišelje, a u kome će državništvo modernog doba biti na raskršću između dva istorijska pola od kojih nijedan neće odneti definitivnu pobedu, apsorbujući eventualno drugi pol u sebe u nekoj održivoj sintezi. Stoga je Napoleonova vladavina epizoda, u odnosu na onu Rišeljeovu koja je bila poput nekog dugometražnog celovečernjeg filma. No, Napoleonova vladavina će biti epizoda koja će ostaviti dugotrajne i neizbrisive posledice nakon kojih epoha nije mogla da se vrati unazad, iako je to pokušavala.
Ukoliko smo sa Rišeljeom imali figuru moćnoga „kardinala" kao mastermajnda tokova političke moći, sa Napoleonom u politiku stupa figura „generala", koja će takođe biti jedna od dominantnih državničkih figura Moderne - od samog Napoleona sve do Šarla de Gola. Za razliku od Rišeljea koji je rođen u Parizu, takoreći u centru političkih zbivanja, Napoleon je rođen 1769. godine u provinciji, na Korzici, morajući tek da traži svoj put do centra zbivanja i visoke politike. Bonaparta je kao i Rišelje pripadao nižem plemstvu, s bitnom razlikom što se pozicija nižeg plemstva razlikovala u metropoli u odnosu na onu u provinciji, pogotovo u 18. veku u odnosu na 16. i 17. vek. Niže plemstvo je u drugoj polovini 18. veka bilo skoro potpuno izmešano sa građanskom klasom, pa tako i Bonapartin otac ima građansko zanimanje pravnika. Mali Bonaparta ne pokazuje u dečačkim godinama interesovanje da nasledi očevu profesiju bivajući suviše robusnim da bi se moglo očekivati da postane pravnikom, bivajući ionako mnogo više vezan za majku. Odrasta uz brojnu braću i rođake, koje će kada kasnije prebegne od Revolucije Restauraciji i pokuša da zasnuje sopstvenu vladarsku dinastiju postaviti za kraljeve različitih evropskih kraljevstava koja je osvojio, ostajući do kraja klanovski orijentisan Korzikanac. U izvesnom smislu kod njega će do kraja života ostati dominantan korzikanski mentalitet i identitet, koje nikada neće hteti da „izbrusi" manirima metropole čak i kada se (samo)okrunio za francuskoga cara, govoreći do kraja života francuski sa jakim korzikanskim akcentom.
Nakon pokušaja porodice da robusni dečak započne školovanje u jednoj od crkvenih škola i uvida da takva vrsta školovanja nije saobrazna njegovom temperamentu, mali Bonaparta upisuje vojnu školu, pronalazeći tu svoj budući poziv. U školi ostaje upamćen kao strastven čitalac gomile knjiga i kao posebno briljantan učenik iz oblasti matematike, istorije i geografije, koje su mu bile omiljeni predmeti. Već u mladalačkom uzrastu razvija neku vrstu egzaktnog naučničkog uma, bivajući obdaren sposobnošću za apstraktno mišljenje i ističući se među vršnjacima oštroumnošću, što mu omogućuje da nakon provincijalne vojne škole bude primljen na centralnu vojnu akademiju u Parizu, na kojoj su u to vreme predavali neki od najpoznatijih i najobrazovanijih naučnika tog vremena, poput Laplasa (Pierre-Simon Laplace). Mladi Bonaparta nastavlja da guta knjige i nova znanja, završavajući u jednoj školskoj godini program predviđen za dve, što mu konačno omogućuje da nakon ekspresnog završetka akademije kao zapažen student odmah dobije službu kao artiljerijski oficir.
(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige)